Objavljeno: Sub, stu. 25th, 2017

Afrički robovi – priča treća: Ujak Tom je imao kolibu

Od trojice Tomovih vlasnika, Arthura Shelbyja, Augustine St. Clare i Simona Legreea, prva dvojica su bili južnjački džentlmeni i skrbili su kako tako za robove, svoju imovinu, a treći je bio neuglađeni došljak sa Sjevera

  • Tekst Vjačeslav Erceg

 „Tiho teče Mississippi, tiho pada tamna noć.
U dolini rijeke te crnačke su kolibe,
pune jada, bol i tuge

A jedna od tih kolliba bila je „ujaka Toma“ i njegove obitelji.  Kako nam priča književnica Harriet Beecher Stowe, koliba, ispred koje je bila lijeha cvijeća, bila je smještena tik do glavne zgrade.  Rekli bi,  i nije loše, ako znamo u kakvim bijednim uvjetima je živjela većina ljudi prije 150 i više godina, posebno u Tomovoj prapostojbini – Africi, gdje je koliba bila par grana povezanih povijušama ili vlatima trave. I nije Tom, inače gazdin favorit, radio više od nekog siromašnog bijelca. Ali za razliku od tog bijelca, Tom je bio rob, i mogao je biti prodan, a to se Tomu i njegovoj porodici i desilo, jer ga se smatralo tek malo vrjednijom domaćom životinjom, pa je u skladu s time i neko crnačko dijete, onako ljupko i kovrčavo, moglo čak postati kućni ljubimac. Tomov gazda, pritisnut dugovima, prodao je Toma, ali i njegovu ženu Chloe i djecu jer nije htio kidati obiteljske veze, a obitelj su u to vrijeme činili otac, majka i djeca.  Trgovac robovima, koji je Tomovu vlasniku, gospodinu Shelbyju, obećao da ih ne će prodati nekom surovom plantažeru,  poveo je obitelj „down the river“ na palubi riječnog broda, prema prekrasnom New Orleansu. Vjerujem da je ta plovidba, a to zna svatko tko je plovio Mississippijem, bila nešto najljepše u inače neveselom Tomovu životu. Desilo se da je Tom  iz vode spasio jednu bijelu  djevojčicu, a ona je zamolila oca da joj ga kupi, što je zahvalni otac i učinio pa je Tom postao kočijaš u porodici St. Clare i živio bi tako sretno do kraja života, da neki pijanac nije nožem usmrtio gospodina St. Clarea, koji je inače namjeravao Tomu podariti slobodu, a gospođa St.Clare, nakon smrti muža, na aukciji u New Orleansu, prodala Toma, surovom plantažeru Simonu Legreeu, koji ga je zbog toga što nije htio bičevati druge robove, niti se odreći svojih kršćanskih uvjerenja, dao bičevati do smrti.

Od trojice Tomovih vlasnika, Arthura Shelbyja, Augustine St. Clare i Simona Legreea, prva dvojica su bili južnjački džentlmeni i skrbili su kako tako za robove, svoju imovinu, a treći je bio neuglađeni došljak sa Sjevera. Jasno, i Južnjak je mogao i često bio sličan Legreeu, a postojalo je i „bijelo smeće“ koje je dodatno zagorčavalo život robova. Stvari su se počele komplicirati kada su „Legreeovi“ robovi počeli bježati u Kanadu i u sjeverne američke države koje nisu podržavale robovlasništvo. A nakon što je 1831. Nat Turner poveo pobunu robova u pokrajini Southampton (Virginia) u kojoj je ubijeno oko 60 bijelaca, a ovi odgovorili ubivši 120 robova i slobodnih crnaca, odnosi bijelaca i crnaca su postali vrlo napeti. Vlasti južnih država su organizirali milicijske odrede, pooštrili represivne zakone, zabranivši crncima opismenjavanje (N. Turner je naučio čitati i pisati još kao dječak), javno okupljanje, posjećivanje drugih plantaža i druga civilna prava, pored toga zahtijevajući da bijeli svećenik prisustvuje misama za crnce. Tako se položaj robova dodatno pogoršao i ne čudi da su mnogi  spas potražili u bijegu prema sjeveru.
Južnjaci su od Sjevernjaka tražili da vlasti tih država uhite odbjegle robove i vrate ih njihovim vlasnicima, što je naišlo na snažan otpor abolicionista, koji su se od 1830.  zalagali za  oslobađanje svih robova na tlu Sjedinjenih Država. Pobjeda istog pokreta u Britanskom carstvu, godine 1833., dala je krila američkim abolicionistima koji stvaraju dobro uhodanu mrežu koja je pomagala, ali i organizirala bijeg robova i njihov prihvat. Rečena Harriet Beecher Stowe i njen muž bili su i sami abolicionisti, a dok su živjeli u Cincinnatiju (Ohio) kao služavku su imali odbjeglu crnkinju iz Kentuckyja. Nakon što su čuli da je njen vlasnik traži najprije su je sklonili i potom joj omogućili bijeg, dalje na sjever.

 Dixie, kako je bio uobičajeni naziv za jug Sjedinjenih Država, nije mogla trpjeti takav odljev berača pamuka sa svojih plantaža pa je Jug zaoštrio retoriku u Kongresu i Senatu, tražeći da se robovlasništvo dopusti u novoutemeljenim državama i novoosvojenim teritorijima na zapadu. Industrijski Sjever, kojemu robovi nisu bili potrebni niti  ih je zanimala njihova sudbina, usprotivio se poljoprivrednom  Jugu i nametnuo zakone koji su dodatno ograničavali teritorijalne, političke i gospodarske zahtijeve Juga. Zbog tih suprotnosti, a da bi se zadovoljili i interesi Juga, „Kompromisom iz 1850“ odlučeno je da svaka država sama odluči hoće li dopustiti robovlasništvo, osim Washington D.C. u kojem je bilo zabranjeno i u Kaliforniji koja je u Uniju primljena kao „slobodna“ država. U pitanju odbjeglih robova, Kongres je stao na stranu Juga i donio zakon po kojem ovi bjegunci moraju biti vraćeni njihovim vlasnicima. Pokušavajući spasiti otkrivene bjegunce, abolicionisti su izazvali pobune i nasilje na ulicama  u gradovima, Christiani (Pennsilvania), 1851. i u Bostonu, 1854. koje su rezultirale smrću nekih učesnika. Ti i slični događaji nisu spriječili Kongres da donese „Kansas-Nebraska Act“, kojim je robovlasništvo dopušteno u tim teritorijima koje će, kada postanu države, odlučiti hoće li biti robovlasničke ili „slobodne“. Sada se i Sjever počeo pjeniti, a kap koja je prelila čašu bila je odluka Vrhovnog Suda u slučaju „The Dred  Scott Decision“, kojom se robu D. Scottu, koji je zahtijevao slobodu kao građanin Sjedinjenih Država jer je živio u „slobodnim“ državama i teritorijima, odriče pravo da bude građanin jer je crne boje kože. Osim toga sud je upozorio Kongres da ne smije odlučivati o pitanju robovlasništva u suverenim državama. Abolicionisti su 1859., uzvratili oružanim napadom John Browna i njegovih sljedbenika na federalnu oružnicu Harpers Ferry, Virginia (danas West Virginia). Iako su federalne trupe kojima je zapovijedao Robert E. Lee, slomili pobunu, a Brown uhićen i obješen zbog izdaje, Jug je u pobuni vidio spremnost Sjevera da oružanom silom dokine robovlasništvo.

Ostalo je poznato – odluka Juga da se povuče iz Unije, ako Lincoln bude izabran za predsjednika. Sve države su bile suverene i imale su pravo na odcjepljenje i federalna im vlast to pravo nije mogla uskratiti na legalni način. I prije nego je Lincoln proglasio pobjedu, South Carolina se odvojila u prosincu 1860. U siječnju 1861. slijedili su je  Mississippi, Florida, Alabama, Georgia i Louisiana. Predstavnici ovih šest država su se sljedećeg mjeseca sastali u Montgomeryju (Alabama) i proglasili Confederate States of America, a njenim predsjednikom Jefferson Davisa.  Dva dana nakon Linkolnove inauguracije u ožujku, odmetnicima se pridružio Texas. Nakon što su Južnjaci, zbog toga što je bila na teritoriju Konfederacije, osvojili federalnu utvrdu Fort Sumter (na otoku rijeke Cooper) nedaleko od Charlestona,  Linkoln je zapovijedio armiji da je vrate pod federalnu vlast. Južnjaci su to shvatili kao objavu rata pa su se i druge države Juga, Virginia, Arkansas, North Carolina i Tennessee, koje su do tada oklijevale, pridružile Konfederaciji. Tako je počeo najveći i najstrašniji rat na tlu obje Amerike u kojem su bijelci pobijedili bijelce, a „ujak Tom“, koji je do tada imao samo kolibu,  konačno dobio slobodu. 

  • Totalno radoznali amater  Vjačo  Erceg
  • U Vrgorcu AD 2017.

Vezani sadržaj: Afrički robovi – priča druga

Komentari

komentara