Objavljeno: Sun, Oct 1st, 2017

Čudo Života: Pravo o pravu na pobačaj (25)

Zbog toga se embriju kao najmanjem, najnemoćnijem i najpotrebitijem bližnjem mora iskazati pažnja i pomoć prema primjeru Isusa Krista

  • Tekst Toni Trutin

Nauk Katoličke Crkve o pobačaju (2)

Možemo reći da je „biblijski izraz slika Božja ekvivalentan izrazu homo sapiens, kojim biologija izriče čovjeka“[1]. Čovjek je samo u jedinstvu tijela i duše osoba, kao osoba živo biće te kao živo biće osoba već od začeća. Zbog toga status ljudskog embrija jest status ljudske osobe, što se poistovjećuje s individuumom ljudske naravi koju biolog otkriva već u zigoti.[2]

Status ljudskog embrija u svjetlu teološke antropologije (2) 

Po svojoj tjelesnosti čovjek je prah, određen za raspadljivost, ali je na temelju činjenice što je slika Božja čovjek jedino biće određeno za neraspadljivost vječnog života. O uzvišenosti i vrijednosti stvaranja čovjeka i njegovom dostojanstvu svjedoči i Psalmist: „Ti ga učini malo manjim od Boga, slavom i sjajem njega okruni. Vlast mu dade nad djelima ruku svojih, njemu pod noge sve podloži“ (Ps 8,6-7). Znamo da „Bog je ljubav“ (1 Iv 4,8) i da je iz te ljubavi i za ljubav stvoren čovjek, te da se na kriteriju stvorenosti na Božju sliku i priliku i trostruke ljubavi, prema Bogu, svakoj slici Božjoj i svemu stvorenju, temelji čovjekova djelatnost i moralna odgovornost. Vrijednost je slike Božje izražena u zapovijedi ljubavi prema Bogu i svakom čovjeku (usp. Mt 22,37-39; Iv 13,34). Na temelju svega navedenog proizlazi da je čovjek svrha, a nije sredstvo i nikada ne smije biti upotrijebljen kao sredstvo, kao objekt za neki privatni, svjetonazorski, gospodarski, politički ili znanstveni cilj. Stoga je neutemeljen svaki govor o sukobu vrednota u kojem bi čovjek mogao biti stavljen nasuprot nekoj drugoj vrednoti kao predmet izbora jedne od dviju opcija.

Čovjek slika Božja raspolaže slobodom, a što se manifestira u mogućnosti prekida odnosa s Bogom zlorabeći darovanu slobodu, o čemu nam svjedoči grijeh prvih ljudi (usp. Post 3,1-24) i čovjekova krv koja viče k Bogu (usp. Post 4,10). „Time je razoren sklad koji je, zahvaljujući izvornoj svetosti, u njima vladao. Slomljeno je gospodstvo duhovnih moći duše nad tijelom, povezanost muškarca i žene podvrgnuta je napetostima, odnosi će im biti u znaku požude i gospodarenja… Smrt ulazi u povijest čovječanstva.“[3] Ipak, grijeh nije uništio sliku Božju u čovjeku, već „ranjena je čovjekova moć autentične spoznaje i mogućnosti punoga slobodnog opredjeljenja za dobro, za ljubav, za Boga. Dimenzija moralnog života izgubila je svoju izvornu ravnotežu. Nakon pada, djelomične i prividne dimenzije dobra, kao i zavodljivost zla, trajni su izazov čovjeku. Od sada, uz napast izvana, čovjek nosi i u samom sebi sklonost, napast na zlo… Po iskonskome grijehu ljudska je narav ranjena, pala, ali nije iskrivljena“[4]. Trajna zavodljivost zla raskrinkava se Dekalogom, koji nam osvjetljuje ono što već stoji u našem srcu i razumu, u kojem se čovjeka od začeća stavlja pod zaštitu pete Božje zapovijedi: „Ne ubij!“ (Izl 20,13; Pnz 5,17). Za ovo nedjelo Zakon predviđa najtežu kaznu, smrtnu kaznu (usp. Izl 21,12; Pnz 19,11). Motivacija za ovako tešku kaznu je čovjekova stvorenost na sliku Božju, jer „tko napada život čovjeka, na neki način, napada samog Boga“[5] kojem pripada suvereno pravo na svaki život (usp. Post 9,6). U tom smislu „zapovijed ne ubij ima apsolutnu vrijednost kad se odnosi na nedužnu osobu. I to još više ako se radi o slabom i nezaštićenom ljudskom biću, koje jedino u neopozivoj snazi Božje zapovijedi nalazi svoju osnovnu zaštitu u odnosu na samovolju i bahatost drugih“[6]. Stoga, iz pete Zapovijedi proizlazi da vrijednost ljudskog života „ne predstavlja samo »nešto« što treba štititi i braniti, nego i »nešto« što treba pozitivno promicati“[7].

Nakon grijeha, Bog čovjeka ne napušta, već se utjelovljuje u Isusu Kristu u krilu Djevice Marije, a čime je posvetio i posebnim dostojanstvom zaodjenuo ljudski život od začeća. Premda se Isusovo začeće dogodilo po Duhu Svetomu (usp. Lk 1,26-35), njegov se prenatalni razvoj odvijao prema prirodnim zakonitostima. „On koji je „slika nevidljivog Boga“ (Kol 1,15) jest i savršeni Čovjek koji je Adamovim sinovima vratio sličnost s Bogom, koja je već prvim grijehom izobličena. Budući da je u njemu ljudska narav bila uzeta, a ne uništena, time je ona i u nama uzdignuta na veoma visoko dostojanstvo. Utjelovljenjem se naime Sin Božji na neki način sjedinio sa svakim čovjekom.“[8] „U tom događaju spasenja objavljuje se, naime, čovječanstvu ne samo bezgranična ljubav Boga… nego i neusporediva vrijednost svake ljudske osobe.“[9] Po Kristovom uskrsnuću slika Božja u čovjeku biva obnovljena i još više uzvišena, a čime iznova potvrđuje dostojanstvo svakog ljudskog bića od začeća. U Kristu se potvrđuje da se dostojanstvo života ne svodi samo na postojanje u vremenu, budući da i vječni život čini integralni dio ljudskog života. Stoga, na ljudski život treba gledati iz integralne zemaljske-nebeske perspektive, iz koje on poprima potpunije značenje.[10] Zbog toga se embriju kao najmanjem, najnemoćnijem i najpotrebitijem bližnjem mora iskazati pažnja i pomoć prema primjeru Isusa Krista: „Zaista, kažem vam, što god učiniste jednomu od ove moje najmanje braće, meni učiniste!“ (Mt 25,40). Također, kao savršeni uzor Isus nas poziva na savršeno moralno djelovanje: „Ljubite jedni druge kao što sam ja vas ljubio“ (Iv 15,12).

Vezani sadržaj: Pravo o pravu na pobačaj (24)

[1] Rudolf BRAJIČIĆ, Donum Vitae – Dar Života, u: Obnovljeni život, 56 (2001.) 2, 246.

[2] Usp. Ivan KEŠINA, Čovjek između prokreacije i proizvodnje. Kršćanska etika ljudskog rađanja, 69.; Ivan FUČEK, Osoba – Savjest. Moralno-duhovni život, 26. 40.

[3] Katekizam Katoličke Crkve, br. 400.

[4] VIJEĆE ZA OBITELJ HRVATSKE BISKUPSKE KONFERENCIJE, Status ljudskog embrija, 107-108.

[5] IVAN PAVAO II., Evangelium vitae – Evanđelje život. Enciklika o vrijednosti i nepovredivosti ljudskog života, br. 9.

[6] Isto, br. 57.

[7] Tonči MATULIĆ, Ljudski život u eri biomedicinskih i bioetičkih izazova, u: Bogoslovska smotra, 71 (2002.) 4, 557.

[8] DRUGI VATIKANSKI KONCIL, Gaudium et spes. Pastoralna konstitucija o Crkvi u suvremenom svijetu, br. 22.   

[9] IVAN PAVAO II., Evangelium vitae – Evanđelje života. Enciklika o vrijednosti i nepovredivosti ljudskog života, br. 2.

[10] Usp. Isto, br. 37-38.

Komentari

komentara