Objavljeno: Thu, Nov 2nd, 2017

Čudo Života: Pravo o pravu na pobačaj (27)

Govoreći o sudioništvu čovjeka i žene u stvarateljskom djelu Božjem, Ivan Pavao II., pozivajući se na Koncil, želi istaknuti kako je „rađanje djece duboko ljudski i uzvišeno religiozni čin

  • Tekst Toni Trutin

Nauk Katoličke Crkve o pobačaju (4)

Bog poziva roditelje da kao suradnici Božji, kao su-stvaratelji, pro-kreatori, „sudjeluju u njegovoj ljubavi i u njegovoj moći Stvoritelja i Oca putem svoje slobodne i odgovorne suradnje u prenošenju dara ljudskoga života“[1], da posreduju pojavu nove slike Božje u njezinom tjelesno-duhovnom jedinstvu, jedinstvenosti i neponovljivosti. Prokreacija, zbog stvorenosti na Božju sliku, za čovjeka postaje zadatak koji treba vršiti savjesno i odgovorno, poštivajući Stvoritelja i dostojanstvo ljudskog bića (usp. Post 1,28).[2] Dok roditelji činima koji su „odsjaj trinitarne ljubavi“[3] posreduju novom ljudskom biću tjelesnu dimenziju, Bog mu ulijeva dušu. Govoreći o sudioništvu čovjeka i žene u stvarateljskom djelu Božjem, Ivan Pavao II., pozivajući se na Koncil, želi istaknuti kako je „rađanje djece duboko ljudski i uzvišeno religiozni čin, ukoliko uključuje supružnike koji čine jedno tijelo (Post 2,24) i ujedno samog Boga koji se uprisutnjuje… Kad se iz bračnog sjedinjenja rađa novi čovjek, on donosi sa sobom na svijet novu jedinstvenu sliku i sličnost samog Boga: u biologiju rađanja upisano je rodoslovlje osobe. Tvrdeći da su muž i žena, kao roditelji suradnici s Bogom Stvoriteljem u začeću i u rođenju novoga ljudskog bića ne mislimo samo na biološke zakone; želimo mnogo više istaknuti da je u ljudskom očinstvu i majčinstvu sam Bog prisutan drugačije nego što se to događa u ikojem drugom rađanju na zemlji. Doista, samo od Boga može proizaći ona slika i sličnost koja je vlastita ljudskom biću, kako se to i dogodilo u stvaranju. Rađanje je nastavak stvaranja“[4].

Stoga se ljudsko tijelo smatra vrijednim časti, od Boga stvorenim i određenim za uskrsnuće. Zato se od samog začeća zabranjuje svaka instrumentalizacija čovjeka od strane drugog čovjeka. Crkva naviješta da je čovjekov život u svojoj tjelesno-duhovnoj jedinstvenosti dar: „Život koji Bog nudi čovjeku je dar s kojim Bog priopćava nešto od sebe svome stvorenju“[5]. Bog mu, dakle, priopćava nešto od svoje svetosti, što znači da je ljudski život u tjelesno-duhovnoj jedinstvenosti svet.[6] Kao takav, čovjek se po tjelesnoj dimenziji, koja je nositelj osobe i koja označava najosnovnije i najvrjednije od svih dobara, očituje svijetu izvan sebe. „Biološki život tvore način postojanja pojedinca, mjesto slobode i osnova neponovljive osobne povijesti, čovjekove pojavnosti drugima, uvjet je i mjesto gdje se ostvaruje božanski poziv upravljen pojedincu da se postupno sve više ostvaruje na sliku Božju, na koju je stvoren. Zato se svaki zahvat u čovjekovo tijelo tiče i njegove osobe koja je nositelj, subjekt toga tijela. Tako tijelo baštini na dostojanstvu osobe. Poštivanje nepovredivosti ljudske osobe u njezinu tjelesno-duhovnom totalitetu, od začeća do prirodne smrti, postaje kriterij svih naših odnosa i prema čovjekovom tjelesnom životu. Dosljedno, svaki napad na čovjeka, na fizičkom ili moralnom planu, napad je na njegovu osobu, napad je na sliku Božju, na samoga Boga.“[7]

U skladu s navedenim, ljudsko dostojanstvo se kao dar Božje ljubavi temelji na čovjekovoj vrhunaravi, stvorenosti na sliku Božju te pripada čovjekovoj najdubljoj biti i naravi od začeća. „Dostojanstvo osobe u konačnici je utemeljeno u transcendenciji osobe. Transcendencija Boga pokazuje se kao najuspješniji znak i zaštita ljudske osobe.“[8] Ivan Pavao II. u enciklici Evangelium vitae, pozivajući se na Grgura iz Nise piše: „Čovjek je stvoren na sliku Onoga koji upravlja svemirom. Sve pokazuje da je od početka njegova narav označena kraljevskim dostojanstvom… I čovjek je kralj. Stvoren da vlada svijetom, primio je sličnost sa sveopćim kraljem, on je živa slika koja sudjeluje svojim dostojanstvom u savršenstvu božanskog uzora“[9]. Stoga Crkva „u svakom ljudskom životu zna otkriti sjaj onoga »da«, onoga »Amen« koji je Krist“[10]. Zato „život koji se provodi na ovom svijetu, ne sadržava sve ono što pripada osobi jer je njoj vlastit viši stupanj života koji nema kraja“[11]. U tome se, između ostalog, temelji zahtjev da je čovjek osoba i da je ljudsko dostojanstvo neodrecivo i neizgubivo, nitko ga ne može dodijeliti niti oduzeti, jer nije ovisno o dobi, zdravlju ili nekom drugom čimbeniku. 

„Upravo jer je osoba, čovjek posjeduje objektivnu vrijednost koja je transcendentna i nedodirljiva, a kao takva onda i normativna.“[12] Činjenica da je čovjek osoba, slika Božja govori nam i da se čovjek ne smije postvariti, ni sebe ni drugoga, i da čovjek nije Bog, da ne smije ići iznad ili izvan svog dostojanstva presižući na odlučivanje o pravu na rađanje, o životu i smrti drugoga, zametka. Međutim, „vrijednost ljudskog života ne mjeri se apsolutnim mjerilima, nego samo fundamentalnim. To, naime, znači da je ljudski život samo temeljna vrijednost, a ne apsolutna, a to opet znači da bi čovjek bilo što u životu mogao ostvariti, učiniti, uraditi, ljubiti, treba biti živ, živo biće. U ljudskom životu postoje vrijednosti koje će ponekad zahtijevati da se od tog istog života odreče u njihovu, višu korist. Time se samo potvrđuje da ljudski život, u smislu tjelesnog i zemaljskog, nije apsolutna vrijednost. Ono što za kršćanina ima apsolutnu vrijednost jest osoba, besmrtna i neuništiva, a čija besmrtnost upravo proizlazi iz njezinog podrijetla i konačne svrhe, svrhe života u zajedništvu s Bogom u vječnosti“[13].

Istina da čovjek jest osoba označava i njegovu „sposobnost samokontrole i osobne odgovornosti, života u istini i po moralnom redu“[14]. Stoga, jedini etički model koji promovira cjelovitu istinu o čovjeku je personalistički model koji nalazi moralni kriterij u čovjeku ukoliko je osoba. Navedeni je kršćanski personalizam neposredno utjecao na promjenu u pristupu trudnoći, odnosno nerođenom djetetu.[15] Upravo je darivanje novog života, nove slike Božje, najveći doprinos što ga roditelji mogu dati u odgovornosti osobito tijekom prenatalnog razvoja. Zanimljivo je u tom smislu da od trudnica nikada ne čujemo: „začeća sam zigotu“, moj embrij se razvija“, „fetus mi je star pet mjeseci“ i sl. Riječi su mnogo prisnije: „začela sam“, „majka sam“, „moje čedo“ i sl. Majci ne trebaju biološko ili filozofski izrazi jer ona zna da je dijete u njezinoj utrobi različita osoba od njezine, zna da je tu tijelo od njezina tijela, ali ne i duša od njezine duše. „Po svakom djetetu Bog ponovno ulazi u ljudsku obitelj, u ljudsku povijest, u sudbinu čovječanstva. Po svakom djetetu Isus opet na svoj način postaje Emanuel, daje smisao, potvrdu i opravdanje ljudskog postojanja, kao u Betlehemu. Svaki novi ljudski život, svako novo dijete, nova je zvijezda na nebu vječnosti: pojavljuje se u vremenu, a određeno je za vječnost.“[16] Na temelju svega navedenog zaključujemo kako „svaki čovjek iskreno istini i dobru otvoren, svjetlom razuma i ne bez tajnog utjecaja milosti, može doći dotle da prepozna svetu vrijednost ljudskog života od samog početka do njegova kraja u naravnom zakonu napisanom u srcu“[17].

Vezani sadržaj: Pravo o pravu na pobačaj (26)

[1]  IVAN PAVAO II., Familiaris consortio. Apostolska pobudnica o zadaćama kršćanske obitelji u suvremenom svijetu (22. XI. 1981.), Zagreb, 2009., br. 28.

[2] Bruna VELČIĆ, Čovjek – slika Božja i njegova moralna odgovornost,  546.

[3] KONGREGACIJA ZA NAUK VJERE, Dignitas personae. Naputak o nekim bioetičkim pitanjima (20. VI. 2008.), Zagreb, 2009., br. 9.

[4] IVAN PAVAO II., Evangelium vitae – Evanđelje života. Enciklika o vrijednosti i nepovredivosti ljudskog života, br. 43.

[5] Isto, br. 34.

[6] VIJEĆE ZA OBITELJ HRVATSKE BISKUPSKE KONFERENCIJE, Status ljudskog embrija, 112.

[7] Isto, 109-110.

[8] Marijan VUGDELIJA, Čovjek i njegovo dostojanstvo u svjetlu Biblije i kršćanske teologije, Split, 2000., 52.

[9] IVAN PAVAO II., Evangelium vitae – Evanđelje života. Enciklika o vrijednosti i nepovredivosti ljudskog života, br. 52.

[10] IVAN PAVAO II., Familiaris consortio. Apostolska pobudnica o zadaćama kršćanske obitelji u suvremenom svijetu, br. 30.

[11] KONGREGACIJA ZA NAUK VJERE, De abortu procurato. Izjava o namjernom pobačaju (18. XI. 1974.), Zagreb, 1987., br. 9.

[12] Luka TOMAŠEVIĆ – Ana JELIČIĆ, Etika znanstvenog istraživanja i načelo opreznosti, u: Filozofska istraživanja, 32 (2012.) 2, 257.

[13] Tonči MATULIĆ, Ljudski život – ugrožena vrednota, 434.                                                                                                

[14] Luka TOMAŠEVIĆ, Ontološko i funkcionalističko shvaćanje osobe: bioetička rasprava, u: Crkva u svijetu, 46 (2011.) 2, 163.

[15] Usp. VIJEĆE ZA OBITELJ HRVATSKE BISKUPSKE KONFERENCIJE, Status ljudskog embrija, 110-111.; Luka TOMAŠEVIĆ – Ana JELIČIĆ, Etika znanstvenog istraživanja i načelo opreznosti, 257.; Ivan KEŠINA, Čovjek između prokreacije i proizvodnje. Kršćanska etika ljudskog rađanja, 69.; Valentin POZAIĆ, Život prije rođenja. Etičko moralni vidici, 111-112.; Marijan VUGDELIJA, Čovjek i njegovo dostojanstvo u svjetlu Biblije i kršćanske teologije, 51.

[16]  VIJEĆE ZA OBITELJ HRVATSKE BISKUPSKE KONFERENCIJE, Status ljudskog embrija, 116.

[17] IVAN PAVAO II., Evangelium vitae – Evanđelje život. Enciklika o vrijednosti i nepovredivosti ljudskog života, br. 2.

Komentari

komentara