Objavljeno: Wed, Nov 22nd, 2017

Čudo Života: Pravo o pravu na pobačaj (28) – Naučavanje Crkvenog učiteljstva

Čim je jajašce oplođeno, već je započeo život koji nije ni očev ni majčin, nego pripada novomu ljudskomu biću koje raste samo za sebe. Ono nikada ne će postati ljudsko ako već tada nije bilo

  • Tekst Toni Trutin

Naučavanje Crkvenog učiteljstva o pobačaju (1)

Kako je pitanje pobačaja tematizirano u nauku Učiteljstva kroz cijelu njezinu povijest, u radu se ograničavamo na prikaz katoličkog nauka o pobačaju sadržanog u najznačajnijim crkvenim dokumentima od II. vatikanskog koncila do danas.

Od samih početaka, i tijekom cijele dvotisućljetne tradicije, Predaja je jednodušna u osudi pobačaja kao teškog moralnog zla.[1] Istovremeno, u povijesti teologije nije bilo jednoglasno stajalište da je embrij od začeća ljudska osoba[2], što ipak nije promijenilo jednoglasan stav o zabrani pobačaja.[3]

Dakako, nijedan eksperimentalni podatak ne može sam po sebi biti dovoljan za prepoznavanje duhovne duše. Ipak, znanost o ljudskom zametku nudi svoje zaključke koji su dragocjen pokazatelj da se razložno prizna nazočnost osobe od samoga prvog javljanja ljudskog života: ta kako bi ljudska jedinka mogla ujedno ne biti i ljudska osoba? Učiteljstvo se nije izrijekom pozabavilo filozofskom stranom te tvrdnje, ali nepokolebivo ustraje na moralnoj osudi svakog namjernog pobačaja. To naučavanje nije se promijenilo niti će se promijeniti.
[4]Čim je jajašce oplođeno, već je započeo život koji nije ni očev ni majčin, nego pripada novomu ljudskomu biću koje raste samo za sebe. Ono nikada ne će postati ljudsko ako već tada nije bilo.[5] Stoga s nerođenim djetetom „valja postupati kao s osobom od samoga njegova začeća, pa mu se stoga od toga istog časa moraju priznati prava osobe, među kojima je prije svega nepovredivo pravo svakoga nevinog ljudskog bića na život[6].
Pravo na život temelj je i uvjet za ostala prava… ne izvire ni iz čije dobre volje, ono je prije svake milosti, te kao takvo traži da ga se prizna; a kad ga se niječe, krši se pravednost u strogom smislu riječi.
[7]

Jednodušnost i nepromjenjivost nauka o pobačaju istaknuo je Pavao VI. u enciklici Humanae vitae, u kojoj ističe „da je, kao dopušten način regulacije poroda, posve isključen izravan prekid već započetog procesa rađanja, a naročito izravan pobačaj, pa makar to bilo iz razloga liječenja[8]. Svu predaju Crkve o pobačaju sažeo je Drugi vatikanski koncil u pastoralnoj konstituciji Gaudium et spes[9] riječima:

Bog, Gospodar života, povjerio je ljudima uzvišenu zadaću održavati život, i  tu dužnost moraju vršiti na način dostojan čovjeka. Zato treba već od začeća najbrižnije štititi život; a pobačaj i čedomorstvo užasni su zločini
[10]. I Povelja o pravima obitelji u čl. 4. ističe kako se ljudski život mora apsolutno poštivati i štititi od začeća, a čime se, posljedično, pobačaj kvalificira izravnom povredom osnovnog prava na život svakog ljudskog bića.[11]

Ivan Pavao II.[12] u enciklici Evangelium vitae prokazuje užasan zločin pobačaja: „Među svim zločinima koje čovjek protiv života može učiniti, hotimični pobačaj predstavlja obilježja koja ga čine posebno teškim i svakako otklonjivim[13]. Papa primjećuje da je „danas, u svijesti mnogih, opažanje njegove težine postupno izblijedilo. Prihvaćanje pobačaja u mentalitetu, u ponašanju i samom zakonu govorljiv je znak vrlo opasne krize moralnog osjećaja, koji postaje sve nesposobniji da razlikuje dobro i zlo, čak i kad je u pitanju osnovno pravo na život. Pred tako teškim stanjem potrebno je više nego ikad hrabro pogledati istini u lice i stvari nazvati njihovim imenom, bez popuštanja kompromisima mode ili napasti samoobmane[14]. Sam Papa daje i definiciju:

Hotimični pobačaj, kako god se izvrši, namjerno je i izravno ubojstvo ljudskog bića u početnoj fazi njegova postojanja, tj. između začeća i rođenja
[15]. Stoga „izravni pobačaj, tj. hotimični kao cilj ili sredstvo, sačinjava uvijek teški moralni nered, jer sadrži namjerno ubojstvo nedužnog ljudskog bića. Ta je nauka utemeljena na prirodnom zakonu i na napisanoj Riječi Božjoj[16].
Moralno vrednovanje pobačaja treba primijeniti i na sadašnje oblike intervencije na ljudskim zamecima koji, premda smjerajući po sebi zakonitim ciljevima, neizbježno dovode do ubojstva. To je slučaj vršenja pokusa na zamecima što je u sve većoj ekspanziji na biomedicinskom području a zakonom je dopušteno u nekim državama… Moralna osuda odnosi se i na postupke koji iskorištavaju još žive ljudske embrije i fetuse… bilo kao »biološki materijal« za upotrebu, bilo kao davaoce organa ili tkiva za presađivanje zbog liječenja nekih bolesti.
[17] U tom smislu i Donum vitae[18] upozorava da „ako pozitivni zakoni ili politička vlast eventualno odobre tehnike umjetnog prenošenja života i s tim skopčanog eksperimentiranja, proširit će se otvor izazvan legalizacijom pobačaja[19]. Stoga je nužno da u kaznenim zakonima pojedinih država budu predviđene odredbe za svako promišljeno kršenje prava nerođenog djeteta. Takvim bi se zakonima moralo „izrijekom zabraniti, da se s ljudskim bićima – pa bila tek u zametnom stadiju – postupa kao s predmetom eksperimentiranja, sakaćenja ili uništavanja, pod izlikom da bi bilo suvišna ili nesposobna normalno se razviti“[20]. Stoga i Priručnik za ispovjednike o nekim pitanjima bračnog ćudoređa naglašava kako je „osobita i teža ćudoredna zloća kad se upotrebljavaju sredstva koja imaju pobačajni učinak, sprečavajući usađivanje tek začetog zametka ili također izazivajući izbacivanje tog zametka u prvo doba trudnoće[21].


Navedeno naučavanje Crkve sadržano je i Zakoniku kanonskog prava kojim se, u naslovu o kažnjivim djelima protiv ljudskog života i slobode, u kan. 1398  potvrđuje da „tko sudjeluje u vršenju pobačaja, upada, ako dođe do učinka, u izopćenje unaprijed izrečeno[22]. Da netko upadne u izopćenje mora se raditi o izravnom pobačaju[23] za koji je netko odgovoran zbog zlonamjernosti i nemara (kan. 1321, § 1). Neka izuzimajuća okolnost (kan. 1323) isključuje svaku odgovornost i kaznu, a ublažavajuća okolnost (kan. 1324, § 1) isključuje kazne latae sententiae (kan. 1324, § 3), premda ne isključuje kaznu koja se treba ublažiti ili se umjesto nje treba upotrijebiti pokora. Ako dođe do učinka kazna izopćenja latae sententiae pogađa sve koji su fizički ili moralno sudjelovali na izravan i učinkovit način poznavajući kaznu, prema odredbi kan. 1329, § 2. Ako do učinka dođe, predviđene su i druge kazne, otpuštanja člana redovničke i svjetovne ustanove i družbe apostolskog života (kan. 695; 729 i 746) i nepravilnosti za primanje i vršenje redova (kan. 1041, br. 4 i 1044, § 1, br. 3). Ako do učinka ne dođe, onda se radi o pokušaju pobačaja, na koji se primjenjuje kan. 1328. Papinska komisija za vjerodostojno tumačenje zakonodavnih tekstova pod kažnjivim djelom pobačaja podrazumijeva svako ubojstvo nezrelog zametka učinjeno na bilo koji način, s bilo kojim sredstvom i u bilo koje vrijeme od začeća. Mora se raditi o nezrelom zametku, tj. o zametku unutar prvih 180 dana od začeća, koji nije sposoban za život izvan maternice.[24] Osim u slučaju neizravnog pobačaja, kada se smije primijeniti čin s dvostrukim učinkom[25], nikakvi drugi razlozi „nikad ne mogu opravdati namjerno ubojstvo nedužnog ljudskog bića[26].

Vezani sadržaj: Pravo o pravu na pobačaj (27)

[1] O jednodušnoj osudi pobačaja kroz cijelu povijest Crkve opširno u: Stanko LASIĆ, Pravo na rođenje u učenju Crkve, 56-147.; KONGREGACIJA ZA NAUK VJERE, De abortu procurato. Izjava o namjernom pobačaju, br. 6-7.; Valentin POZAIĆ, Vrednota života u nauku Katoličke crkve, 202-205.; Ivan KEŠINA, Čovjek između prokreacije i proizvodnje. Kršćanska etika ljudskog rađanja, 221-222.; Anthony Stephen BURNSIDE, Sveti Augustin o nastanku ljudskog života, u: Obnovljeni život, 57 (2002.) 2, 200. 203-204.; Suzana VULETIĆ, Ne/odgovornost za začeti život u liberalnim i proabortivnim sub/kulturalnim društvenim okolnostima. Rezultati znanstveno-istraživačkog projekta »Kršćanski identitet i kvaliteta bračnog i obiteljskog života«, 160.; BISKUPI JUGOSLAVIJE, Uzvišenost i radost života. Pastirsko pismo o zaštiti nerođene djece, br. 5.

[2] Pojam osoba nastao je u trinitarnim i kristološkim kontroverzama prvih stoljeća kršćanstva. Opširnije u: Ivan FUČEK, Osoba – Savjest. Moralno-duhovni život, 42.

[3] Usp. Valentin POZAIĆ, Rasprava o početku ljudskog života, u: Obnovljeni život, 42 (1987.) 1, 49-50.; Tonči MATULIĆ, Vodič kroz bioetiku 2. Život u ljudskim rukama: nova biologija i biotehničko revolucioniranje života, 222.

[4] ZBOR ZA NAUK VJERE, Donum Vitae. Naputak o poštivanju ljudskog života u nastanku i o dostojanstvu rađanja. Odgovori na neka aktualna pitanja, I, 1.

[5] KONGREGACIJA ZA NAUK VJERE, De abortu procurato. Izjava o namjernom pobačaju, br. 12.

[6] ZBOR ZA NAUK VJERE, Donum Vitae. Naputak o poštivanju ljudskog života u nastanku i o dostojanstvu rađanja. Odgovori na neka aktualna pitanja, I, 1.

[7] KONGREGACIJA ZA NAUK VJERE, De abortu procurato. Izjava o namjernom pobačaju, br. 11.

[8] PAVAO VI., Humanae vitae. Enciklika o ispravnoj regulaciji poroda, br. 14.

[9] O nauku Drugog vatikanskog koncila o nepovredivosti i dostojanstvu ljudskog života od začeća sadržanog u pastoralnoj konstituciji Gaudium et spes opširno u: Stanko LASIĆ, Pravo na rođenje u učenju Crkve, 149-167.

[10] DRUGI VATIKANSKI KONCIL, Gaudium et spes. Pastoralna konstitucija o Crkvi u suvremenom svijetu, br. 51.  

[11] Usp. SVETA STOLICA, Povelja o pravima obitelji (22. X. 1983.), Zagreb, 2009., čl. 4.

[12] Središnja značajka života i djelovanja Ivana Pavla II., pape zaštite života i odgovorne prokreacije, bila je njegovo zauzimanje za pravo na život. Tome svjedoče njegovi brojni govori, poruke, kateheze, homilije, pobudnice, enciklike, osnovana vijeća i institucije, o čijem sadržaju opširno u: Stanko LASIĆ, Pravo na rođenje u učenju Crkve, 203-330.; Ivan KEŠINA, Čovjek između prokreacije i proizvodnje. Kršćanska etika ljudskog rađanja, 251-252.

[13] IVAN PAVAO II., Evangelium vitae – Evanđelje života. Enciklika o vrijednosti i nepovredivosti ljudskog života, br. 58.

[14] Isto.

[15] Isto.

[16] Isto, br. 62.

[17] Isto, br. 63.

[18] Nije slučajno što naputak počinje riječima „Dar života“. Time se želi naglasiti kako je život vrednota u sebi, a nije predmet koji se može naručiti određujući i neke njegove kvalitete, kojeg se, ako se naručiocu ne svidi, može i ukloniti.

[19] ZBOR ZA NAUK VJERE, Donum Vitae. Naputak o poštivanju ljudskog života u nastanku i o dostojanstvu rađanja. Odgovori na neka aktualna pitanja, III.   

[20] Isto.

[21] PAPINSKO VIJEĆE ZA OBITELJ, Priručnik za ispovjednike o nekim pitanjima bračnog ćudoređa (12. II. 1997.), Zagreb, 1997., br. 5.

[22] Zakonik kanonskoga prava s izvorima (25. I. 1983.), Zagreb, 1996., kan. 1398.

[23] Pobačaj je izravan ako je svjesno željen i izvršen sredstvom koje ga je sposobno ostvariti. Takvo sredstvo nije spontani i neizravni pobačaj.

[24] Nikola ŠKALABRIN, Kaznene mjere u Crkvi, Đakovo, 2004., 178-180. 183-184.

[25] O primjeni načela čina s dvostrukim učinkom (actus cum duplici effectu) opširno u: Ivan KEŠINA, Čovjek između prokreacije i proizvodnje. Kršćanska etika ljudskog rađanja, 232-233.; Ivan FUČEK, Život – Smrt, Moralno-duhovni život, 318.

[26] IVAN PAVAO II., Evangelium vitae – Evanđelje života. Enciklika o vrijednosti i nepovredivosti ljudskog života, br. 58.

Komentari

komentara