Objavljeno: Čet, sij. 4th, 2018

Čudo Života: Pravo o pravu na pobačaj (31) – Ugroženost vrednote života

„najveća, i po razornim učincima najteža, je moralna kriza. Ona je obezvrijedila duhovne, kulturne, etičke, religijske i druge ljudske vrijednosti, izaziva moralno bezakonje i ostavlja moralnu pustoš“

  • Tekst Toni Trutin

Ugroženost vrednote života u suvremenom svijetu (1)

Promicanje prava na pobačaj posljedica je kompleksnih čimbenika suvremenog svijeta.[1] U postmodernom društvu religije imaju smanjeni utjecaj na oblikovanje osobnog  i društvenog života, a što se očituje kroz krizu sustava vrijednosti i krizu izvanjskog održavanja objektivnog moralnog zakona. Posljedično, razvija se moral individualne i subjektivne savjesti koji rezultira krizom svih struktura kojima je dužnost zaštita temeljnih vrednota.[2] Stoga „najveća, i po razornim učincima najteža, je moralna kriza. Ona je obezvrijedila duhovne, kulturne, etičke, religijske i druge ljudske vrijednosti, izaziva moralno bezakonje i ostavlja moralnu pustoš. Moralna kriza prijeti nesagledivim posljedicama… Postaje očito da je izgubljen osjećaj za život pa se nalazimo pred opasnošću samouništenja“[3].  Zato Koncil poziva kršćane da se „time što su vjerni savjesti… povezuju s ostalim ljudima u traženju istine i istinskom rješavanju tolikih moralnih problema koji nastaju u životu pojedinaca i u životu društva. Dakle,što više prevladava ispravna savjest, to se više osobe i društvene skupine udaljavaju od slijepe samovolje i nastoje se prilagoditi objektivnim normama moralnosti[4].

Danas se treba upitati postoji li uopće još osjećaj moralnog djelovanja, i to ne samo zbog nevjerojatne lakoće kršenja moralnih normi na svakom koraku već zbog toga što se više i ne može identificirati moralno djelovanje koje bi bilo različito od onog juridičkog i tehničkog. Dugi povijesni proces, istovremeno teoretski i praktični, etiku je stavio u krizu jer joj je razrušio metafizičke temelje na kojima je počivala, tj. vječni red bitka (Boga ili razuma) čiji su odsjaj bile norme.[5]
Takva moralna kriza ima svoj korijen u gubitku poštovanja i odgovornosti suvremenog čovjeka prema Bogu, a što posljedično dovodi do gubitka poštovanja prema bližnjemu i prema sebi.
Kad se zaniječe Boga i živi kao da on ne postoji… svršava se lako negiranjem ili kompromitiranjem dostojanstva ljudske osobe i nepovredivosti ljudskoga života.[6]
Posljedično, postmoderni čovjek ne osjeća potrebu za apsolutnom istinom, sve se manje poziva na istinu o vrijednosti i nepovredivosti ljudskog života od začeća, već se zadovoljava s vlastitim i privremenim poimanjem istine. Za postmodernog moralnog subjekta temeljni moralni zakon glasi: „djeluj tako da sloboda tvojega preferencijalnoga izbora bude ujedno maksima tvojega ukupnog djelovanja[7].
Jedina preostala istina jest ona o apsolutnoj autonomiji moralnog subjekta koja ga nutka da traži zadovoljenje svojih želja, interesa i preferencija čije zadnje opravdanje nije istina o dobru kao nositelju moralne vrijednosti osobe, nego je to emotivističko opravdanje istine o moralnom subjektu koji moralne prosudbe poistovjećuje s iskazima osobnih želja, interesa i preferencija.[8]

Vezani sadržaj:  Pravo o pravu na pobačaj (30)

[1] Pretpostavljamo sve već navedeno u podnaslovu 1.5. Stvaratelji pravog okvira o pobačaju.

[2] Usp. Luka TOMAŠEVIĆ – Ana JELIČIĆ, Etika znanstvenog istraživanja i načelo opreznosti, 244.

[3] Ante VUKASOVIĆ, Dostojanstvo ljudskog života, 690.

[4] DRUGI VATIKANSKI KONCIL, Gaudium et spes. Pastoralna konstitucija o Crkvi u suvremenom svijetu, br. 16.  

[5] Luka TOMAŠEVIĆ – Ana JELIČIĆ, Etika znanstvenog istraživanja i načelo opreznosti, 247.

[6] IVAN PAVAO II., Evangelium vitae – Evanđelje života. Enciklika o vrijednosti i nepovredivosti ljudskog života, br. 96.

[7] Tonči MATULIĆ, Stanje postmodernoga moralnog subjekta i pluralističko društvo, u: Nova prisutnost: časopis za intelektualna i duhovna pitanja, 2 (2004.) 2, 197.

[8] Isto, 194-195.

Komentari

komentara