Objavljeno: Thu, Mar 1st, 2018

Čudo Života: Pravo o pravu na pobačaj (34)

Na temelju navedenih primjera pitamo se može li medicina koja je rođena iz potrebe i želje da služi čovjekovom zdravlju i životu postati nešto neljudsko? Čini se da može

  • Tekst Toni Trutin

Aktualni medicinski izazovi u zaštiti ljudskog života od začeća (2)

Između mnogobrojnih metoda manipulacije embrijem, ističemo redukciju embrija[1], odnosno selektivni fetocid u višeplodnim trudnoćama, koji prema Kešini predstavlja jednu od metoda koja nas dovodi do pitanja „ne ide li reprodukcijska medicina stranputicom perverzije“[2]. Navedeni su primjeri manipulacija rezultat nepriznavanja embriju statusa osobe jednakopravne s rođenim ljudima.[3] Tome u prilog ide lingvistički inženjering kojim se embrij naziva nakupinom stanica, predembrijem do četrnaestog dana nakon oplodnje, biološkim bićem, potencijalno ljudskim bićem i sl., a čime se pokušava desenzibilizirati javnost i opravdati mnogobrojne oblike manipulacija i zloupotreba na tom području.[4] Na navedeno ukazuje i Ivan Pavao II.: „Baš u slučaju pobačaja bilježi se širenje određene dvosmislene terminologije, kao što je prekid trudnoće, koja joj nastoji sakriti pravu narav i ublažiti je u javnom mnijenju. Možda je sam taj jezični fenomen znak uznemirenosti savjesti“[5]. Navedene manipulacije ljudskim embrijem zloupotreba su suvremene znanosti koja „ne daje nikakvu djelotvornu potporu pristašama pobačaja. Uostalom, ne pripada biološkim znanostima donositi obvezujuća mišljenja u posve filozofijskim i ćudorednim pitanjima, kakva je rasprava o času nastanka ljudske osobe ili o dopuštenosti pobačaja. S ćudorednoga gledišta sigurno je: premda se možda sumnja je li plod začeća već ljudska osoba, objektivno je težak grijeh prepustiti se i opasnosti da se počini ubojstvo čovjeka“[6].

Navedene pojave rezultiraju suprotstavljanjima i raspravama pokreta za svetost života i pokreta koji promiču tzv. kvalitetu života, odnosno kulturu smrti. „Među tim dvjema društvenim pojavama na praktičnom planu, valja primijetiti, vlada načelo obrnute proporcionalnosti, u smislu koliko su rasprostranjeni nevjera i indiferentizam toliko su analogno zastupljeni »napadi na ljudski život«, »zločini protiv života«, »teško moralno propadanje«, »strukture grijeha« i »kultura smrti«.“[7]

Kakav status društvo pridaje ljudskom embriju svjedoči i primjer odnosa prema mrtvorođenom djetetu u slučaju spontanog pobačaja[8]. Naime, nerijetko se događa da obitelj i društvo gubitku djeteta koje se još nije rodilo i mrtvorođenom djetetu ne pridaje istu važnost kao što se pridaje smrti rođenog djeteta ili se uopće ne prepoznaje kao smrt osobe. Ipak, velik je broj i onih koji se teško nose s takvim gubitkom.[9] Navedeno potvrđuje i praksa rijetkog pogreba mrtvorođenog djeteta, a često roditelji nisu niti upoznati s mogućnošću preuzimanja tijela svoga djeteta i dostojnog pokopa. [10]

Na temelju navedenih primjera pitamo se može li medicina koja je rođena iz potrebe i želje da služi čovjekovom zdravlju i životu postati nešto neljudsko? Čini se da može. Fragmentacija znanja na brojne znanstvene discipline utječe na gubljenje iz vidika cjeline određenog fenomena. Svjedoci smo da je hipokratovski etos došao kod jednog dijela liječnika u krizu, a što ne čudi s obzirom da u današnjem svijetu za liječnika postoje brojne moralne dileme. Aktualne moralne dileme odnose se i na one pri oplodnji i rađanju. Stoga je za odlučivanje u medicini potreban skup vrijednosti. Pitanje je da li tijekom studija medicine studenti proučavaju antropologiju i temeljna načela humanističe etike. Nakon pet ili šest godina studija oni će dobro poznavati čovječji organizam. Pozaić se pita: „Da li i čovjeka? Postat će izvrsni medicinari. Da li i liječnici? Dobro će poznavati skladne funkcije zdravog i poremećene funkcije bolesnog organizma. Da li će, međutim, poznavati duhovnu sintezu, nositelja, subjekt svih tih funkcija, čovjeka kao osobu-bolesnika?“[11] Zaključuje da je nužno uvođenje medicinske etike u studij medicine. I još više od jednog nastavnog predmeta zahtjev je to za integralno humanističkim, cjelovito ljudskim pristupom studiju medicine.[12] Pitanje je da li i koliko su studenti medicine, a osobito specijalisti ginekologije tijekom specijalizacije, učili i prihvatili da je embrij osoba jednakopravna sa svakom drugom osobom. Nesuglasice oko odgovora na navedeno pitanje, i mnoga druga vrijednosna pitanja u zdravstvu, zahtijevaju vrijednosnu prosudbu.

Vezani sadržaj: Pravo o pravu na pobačaj (33)

[1] KONGREGACIJA ZA NAUK VJERE, Dignitas personae. Naputak o nekim bioetičkim pitanjima, br. 21. 

[2] Ivan KEŠINA, Reprodukcijska medicina – izazov kršćanskoj slici čovjeka, 559.

[3] Priznavanje embriju statusa osobe ovisno je i o priznavanju početka njegovog individualnog ljudskog života. O teorijama o početku individualnog ljudskog života i statusu ljudskog embrija opširno u: Ivan KEŠINA, Čovjek između prokreacije i proizvodnje. Kršćanska etika ljudskog rađanja, 37-60.

[4] Usp. Isto, 60.

[5] IVAN PAVAO II., Evangelium vitae – Evanđelje života. Enciklika o vrijednosti i nepovredivosti ljudskog života, br. 58.

[6] KONGREGACIJA ZA NAUK VJERE, De abortu procurato. Izjava o namjernom pobačaju, br. 13.

[7] Tonči MATULIĆ, Solidarne dimenzije bioetičkih izazova u hrvatskom društvu, 1059-1060.

[8] U prirodnom procesu oplodnje i zatrudnjivanja znanost kaže da se oko 50% oplođenih embrija spontano pobaci. Dakle, mnoge žene nisu niti znale da su začele. Opširnije u: Tonči MATULIĆ, Pobačaj. Drama savjesti, 38.

[9] Roditelji su nedovoljno informirani o pravima kada izgube dijete i zbog toga često ostaju uskraćeni na svoje pravo na vrijeme za oporavak kao i pravo na potvrdu da su postali roditelji. Roditelji imaju pravo na roditeljski dopust i pravo na naknadu plaće za vrijeme korištenja dopusta. O smjernicama dušobrižničke pomoći i pružanja potpore roditeljima i obitelji opširnije u: Maja JAKŠIĆ, Gubitak, tugovanje i pružanje potpore. S posebnim osvrtom na nesretno okončanu trudnoću, u: Služba Božja, 55 (2014.) 3-4, 367-368. 

[10] Usp. Isto, 365.

[11] Valentin POZAIĆ, Humanizacija medicine, u: Obnovljeni život, 47. (1992.) 3-4, 306.

[12] Usp. Isto, 306.

Komentari

komentara