Čudo Života: Pravo o pravu na pobačaj (36) – Odgajati za kulturu života
Uz obitelj, odgojno poslanje i zadaća spada na školu, s izvođenjem programa spolnog odgoja i obrazovanja, i fakultete
- Tekst Toni Trutin
Iako uočavamo kako „svaki napor uložen u promidžbu kulture života nasuprot ekspanzivnom širenju kulture smrti a priori izgleda kao pokušaj plivanja protiv struje koja sve češće poprima snagu bujice“[1], nema mjesta defetizmu. S Matulićem se slažemo kada kaže da „danas više uopće nije bitno uvjeravati neistomišljenike, ne-vjernika da je ljudski život ugrožen i da ga treba poštivati i zaštiti, nego je bitno svojim životom svjedočiti da se kanimo svih oblika ugrožavanja ljudskog života i da smo spremni sve poduzeti kako bismo zaštitili život pojedinca, to jest njegovu fizičku dobrobit, integritet i zdravlje, jer nam je kao kršćanima stalo do sebe i bližnjih“[2]. Također s istim autorom dijelimo stav da je „u navještanju svetog karaktera ljudskog života najvažnija strpljivost i ustrajnost, više nego urgentno izlaganje sadržaja svetosti života koji su ionako neupitni“[3]. Složenosti problema i uvjetovanostima današnjice treba se suprotstaviti progresivnim i realističkim pristupom, u okviru osobnih mogućnosti, sa sviješću da je nerealno očekivati potpuno iskorjenjivanje pobačaja. Prijeko je potrebno u dobrohotnosti, poniznosti, razumijevanju i radosti argumentirano i taktično ustrajati u stvaranju pogodne duhovne klime i formiranju savjesti građana s ciljem promjene postojećeg stanja na bolje.[4] „Potpora i promicanje ljudskog života moraju se ostvariti službom ljubavi, što se izražava osobnim svjedočanstvom, različitim oblicima dragovoljne službe, društvenim animiranjem i političkim angažmanom.“[5]
Neophodno je razjasniti našim suvremenicima „navodni sukob između slobode i zakona koji se odražava i u tumačenju nekih specifičnih aspekata naravnoga zakona, prije svega u njegovoj univerzalnosti i nepromjenljivosti“[6], a koji posljedično određuje i stav pojedinca prema pobačaju. Bitno je uložiti dužan napor u „oblikovanju moralne svijesti glede neizmjerne i nepovredive vrijednosti svakog ljudskog života. Od najveće je važnosti otkriti nerazdvojnu vezu između života i slobode: gdje se vrijeđa život, i sloboda biva povrijeđena… U oblikovanju savjesti, ne manje presudno je otkrivanje osnovne veze koja povezuje slobodu sa istinom… Odvajanjem slobode od objektivne istine, onemogućuje se utemeljivanje prava osobe na čvrstom razumskom temelju i stvara se pretpostavke da se u društvu razvije neukrotiva samovolja pojedinca“[7].
Sve navedeno djelovanje odvija se sa sviješću da Bog milosno pomaže u formiranju suda savjesti, suda kojeg kršćanska savjest, štoviše „supersavjest“[8], formulira iz perspektive vjere i odnosa s Bogom. Budući da je Bog dao čovjeku savjest kao osnovni čimbenik koji se formira u zajednici, jasno je kolika je važnost Crkve u oblikovanju iste. Posredstvom Crkve ostvaruje se trinitarni dijalog s čovjekom kroz njegovu savjest.[9]
Odgovornost u duhovno-moralnom formiranju i odgoju za vrednote djece i mladih u prvom redu spada na obitelj. Prve spoznaje o daru života mogu se posredovati malom djetetu permanentnim odgojem savjesti u skladu s objektivnim moralnim zakonom, primjerom majke trudnice i rođenjem brata ili sestre. Djetetovim sazrijevanjem nužno je pravodobno verbalno i argumentirano poučavanje i pojašnjavanje, ispravljajući pritom eventualne težnje za neodgovornim spolnim ponašanjem, ali prvenstveno uvijek ostaje svjedočenjem vlastitim životom. Obitelj je i najpogodnije mjesto za odgoj mladeži za vrednotu čistoće, kao puta prevencije neodgovorne trudnoće i posljedično pobačaja, i za upoznavanje prirodnih metoda regulacije plodnosti. Uz navedeno, obitelj ima nezamjenjivu društvenu ulogu u „političkom posredovanju: obitelji se, naime, moraju prve založiti da državni zakoni i ustanove ne samo ne vrijeđaju, već da i podržavaju i pozitivno štite prava i dužnosti obitelji. U tome obitelji moraju postajati sve svjesnije da su one »pobornici« takozvane »obiteljske politike« i da preuzimaju odgovornost za preobražaj društva; u protivnome, one će prve postati žrtvom onih zala, koja bi samo ravnodušno promatrale“[10].
Uz obitelj, odgojno poslanje i zadaća spada na školu, s izvođenjem programa spolnog odgoja i obrazovanja, i fakultete. Osobito bi medicinski fakulteti, u svojim studijskim programima, trebali promicati etičku dimenziju zdravstvenog zanimanja, poziv i poslanje liječnika kao onog koji „treba biti najprije filozof, tj. da zna uspostaviti ispravan odnos s pacijentom koji nije obična roba već osoba, i da ne smije biti samo tehničar, tj. mora najprije doznati tko je njegov pacijent, a tek onda ga liječiti. Prema kršćanskom shvaćanju liječnik mora najprije biti sluga onima koji trpe i brat Kristovoj bolesnoj braći. Pače, on je u teološkom smislu, milosrdni Samarijanac, tj. sam Krist koji olakšava patnje bolesnima. U evanđeoskom smislu bolesnik je Christus patiens, a liječnik Christus servus“[11].
Na akademskoj razini Matulić ističe potrebu osnivanja sveučilišnog Centra za bioetiku, sa svrhom nadilaženja procesa fragmentacije znanosti, hegemonije jedne znanosti nad drugom i jednostrane, često ideološki poticane, konfliktne napetosti i to primjenom interdisciplinarnog bioetičkog dijaloga i holističkog pristupa u znanstvenom istraživanju i vrednovanju. Takav bi se pristup na akademskoj razini mogao odraziti i na širu društvenu zajednicu čime bi se, uvjereni smo, povećala svijest o bioetičkim pitanjima, smanjili konflikti i sveobuhvatnije argumentirano pristupilo raspravama o pojedinim bioetičkim pitanjima.[12]
Vezani sadržaj: Pravo o pravu na pobačaj (35)
[1] Anton ŠVAJGER, Kako promicati kulturu života?, u: Ana Volarić-Mršić (ur.), Kultura života. Radovi simpozija Pokreta za život Krčke biskupije, Zagreb, 2002., 133.
[2] Tonči MATULIĆ, Ljudski život – ugrožena vrednota, 439.
[3] Tonči MATULIĆ, Ljudski život u eri biomedicinskih i bioetičkih izazova, u: Bogoslovska smotra, 71 (2002.) 4, 574.
[4] Usp. Anton ŠVAJGER, Kako promicati kulturu života?, 131-139. 143-148.
[5] IVAN PAVAO II., Evangelium vitae – Evanđelje života. Enciklika o vrijednosti i nepovredivosti ljudskog života, br. 87.
[6] IVAN PAVAO II., Veritatis spendor – Sjaj istine. Enciklika o nekim temeljnim pitanjima moralnog naučavanja Crkve, br. 51.
[7] IVAN PAVAO II., Evangelium vitae – Evanđelje života. Enciklika o vrijednosti i nepovredivosti ljudskog života, br. 96.
[8] O kršćanskoj »supersavjesti« opširno u: Ivan FUČEK, Osoba – Savjest. Moralno-duhovni život, 187-189.
[9] Usp. Isto, 189-191.
[10] IVAN PAVAO II., Familiaris consortio. Apostolska pobudnica o zadaćama kršćanske obitelji u suvremenom svijetu, br. 44.
[11] Luka TOMAŠEVIĆ, O medicinskoj etici i bioetici. Povijesno-teološki osvrt, u: Služba Božja, 49 (2009.) 4 , 404.
[12] Usp. Tonči MATULIĆ, Prijedlog projekta sveučilišnog Centra za bioetiku – Od pretpostavki do realizacije, u: Nova prisutnost: časopis za intelektualna i duhovna pitanja, 1 (2003.) 1, 171-172. 183-186.
