Objavljeno: Sat, Mar 4th, 2017

Duhovna misao: Prilika ili napast

Mi ljudi nismo nikada ateisti. Mi smo idolopoklonici koji apsolutiziramo vlastite potrebe zbog straha, izgrađujući neki svijet veoma različit od kraljevstva Božjega

  • Tekst Fra Ante Čovo

Mi ljudi imamo život, ali nismo život. Pokretač svakog našeg mišljenja i djelovanja usmjeren je kako sačuvati život i spasiti ga od stalne prijetnje smrti. Izvorna pogreška bijaše ona da je čovjek želio posjedovati život umjesto da ga primi kao dar. Mi smo ljudi odnos sa stvarima, s osobama i s Bogom. Ti nam odnosi osiguravaju fizički, ljudski i duhovni život. To su područja napasti, s mogućnošću pobjede ili pada, već prema tome jeli ih živimo s Duhom Sina koji sve prima kao dar i daruje, ili sa starim duhom Adama koji sve želi ukrasti. U trima napastima predstavlja se Adamov grijeh, koji je isti onom Izraela, Crkve i svakoga od nas: ukrasti ono što je dar. Bog je dar, život je dar. Posjedovati ih je izvor svih zala.

Isusovo napastovanje u pustinji odgovara trima požudama (1 Iv 2,16) i trima zavodljivim vidovima zabranjenog ploda (Post 3,6): posjedovanje stvari je dobro za jesti, jer nam osigurava fizički život; posjedovanje osoba je lijepo za vidjeti jer nam osigurava ljudski život; posjedovanje Boga je poželjno da bismo bili samodostatni u svemu. Idoli imetka, moći i pojavka su sama struktura svijeta: njegova „ništavna bezvrijednost“ kojoj Bog odgovara darivanjem i ljubavlju u služenju i u poniznosti.
Isus je ispunio izbor Sina: solidarnost s braćom i sestrama. U napasti susreće sukob s dva puta spasenja: njegov put koji vodi sjedinjenju s drugim, i onaj đavolski, koji vodi razlikovanju od drugih, posredstvom bogatstva, časti i obijesti. Božji put, koji je ljubav podjele s drugim, suprotan je onom đavolskom, koji je sebeljublje i podjela. To je unutarnja suprotnost koja prolazi kroz srce svakog čovjeka. Stvari, osobe i Bog su tri naše životne potrebe: mi ih ljudi možemo zadovoljiti na đavolski ili sinovski način, kradući ili primajući, posjedujući ili podjeljujući ih s drugim.

Napasti su naravnost našeg ljudskog mišljenja. Isus ih nadvisuje poslušnošću Riječi: on je Sin koji, za razliku od Adama, sluša Riječ Očevu. Isus nije Sin koji se pokazuje čudima u svoju korist. Ne savija Boga na temeljne potrebe čovjeka. Savijati Boga na vlastiti život ili vlastiti život na Boga? Kruh ili Božja volja, čovjek ili Bog?  To je lažna alternativa koju Isus odbija kao temeljnu napast. Iz nje se rađa svaka lažna religija koja žrtvuje čovjeka Bogu ili svaki ateizam koji žrtvuje Boga čovjeku. U oba slučaja mi smo ljudi izgubljeni, jer gubimo svoj identitet, koji je Božja slika. To je prva i stalna napast nas ljudi da ne vjerujemo da smo Božja stvorenja i promatramo ga kao suparnika i protivnika. Zato u nama neprestano živi istinska alternativa: glupost ili poznavanje Boga, idolatrija ili strah Božji. To nam se događa uvijek kada apsolutiziramo bilo koju stvarnost ispod Boga: zakon, red, vlasništvo, rad, produktivnost, potrošnju, ugodu, blagostanje, zdravlje, slobodu, roditelje, sinove i kćeri, znanost, stranku, državu, crkvu, razne ideologije,…

Mi ljudi nismo nikada ateisti. Mi smo idolopoklonici koji apsolutiziramo vlastite potrebe zbog straha, izgrađujući neki svijet veoma različit od kraljevstva Božjega. Zato nam sotona s razlogom kaže da je sve u našim rukama i to daje onima koji slijede njegove savjete. Mi ljudi, ako izgubimo Boga, ne nalazimo smo se u nekoj neutralnoj slobodi i odluci: zastrli smo svoju udaljenost od Boga sa svojim strahovima i svojim potrebama koji su postali naši idoli i ciljevi, na kojima organiziramo čitavo svoje postojanje.
Potrebno nam je obraćenje i svakodnevno razlučivanje na temelju Božje Riječi. No, nažalost, razlučivanje nije roba koja danas obiluje na tržištu.

Komentari

komentara