Objavljeno: Ned, stu. 11th, 2018

Ivica Mijačika u razgovoru za Hrvatsko slovo: Biokovo me višestruko rodilo

„Velika je povlastica imati pred sobom prazan papir s kojim možeš ozbiljno surađivati. Povlastica i odgovornost i obveza.“

  • MP
  • Izvor Hrvatsko slovo

Početkom listopada u tjedniku za kulturu „Hrvatsko slovo“ objavljen je razgovor s Ivicom Mijačikom, utemeljiteljem i umjetničkim voditeljem „Ka kulture u tučepskin zaseocima“. Između ostaloga, povod razgovoru bilo je i objavljivanje monografije Ka kulture „Posuđeni u lijepo“ čije je predstavljanje, u petak 9. studenoga, nakon Tučepi, održano u Zagrebu u kazalištu „Kerempuh“. Uz suglasnost uredništva Hrvatskog slova, objavljeni razgovor prenosimo u cijelosti.

Ivica Mijačika, književnik, umjetnički voditelj „Ka kulture u tučepskin zaseocima“

Ivica Mijačika (Makarska, 1955.) po zanimanju je magistar je ekonomskih znanosti, po vokaciji umjetnik. Pokretač je i voditelj umjetničkog festivala “Ka kultura u tučepskin zaseocima” te pokretač i voditelj Teatrina “Grdelin”. Do sada je objavio knjige pjesama: “Krijesnica u ljusci” (1989.), “Bijeg i dno” (1991.) i “Zrcalo bez obzora” (1999.) te “Voda, usta čempresa” (2017.) i knjigu humoreska “Jesi li se poznavao?” (1994.). Razgovaramo s njim povodom objavljene zbirke “Voda, usta čempresa” (HKZ – Hrvatsko slovo, 2017.) te monografije o tučepskom festivalu “Posuđeni u lijepo” koja će uskoro imati zagrebačko predstavljanje.

  • Gospodine Mijačika, prošlo je dvanaest godina od početka manifacije/festivala zanimljivog naziva „Ka kultura u tučepskin zaseocima“ čiji ste idejni začetnik i umjetnički direktor. Vratimo se na početak. Kako ste došli na ideju da u gotovo napuštene tučepske zaseoke dovedete kulturu?

Uglavnom, umjetnost iznutra ima jedan prilično lijep običaj. Ona zna biti jaka. Vrlo često nepokolebljiva. Izvana, ponekad, vrlo krhka. Stoga traži sugovornike. Treba nazočnost i voli ugodan stupanj razumskog dodirivanja. Godina je 2006. Dakle, žurba je sve sustavnija i zavidno ustrajna. Buka joj pruža svesrdnu pomoć. Umočeni smo u vrijeme koje zdušno provodi mimoilaženje. Vrijeme koje je sklono maločemu lijepom. Što smo mogli učiniti? Da bismo se zaštitili, morali smo organizirati bijeg na pričuvne položaje. Na neka sačuvana mjesta gdje smo mogli imati novu hrabrost, mjesta gdje se još uvijek možemo čuti, vidjeti, posvetiti.

  •  „Ka kultura“ je zanimljivo koncipirana. Često se kaže da ste mediteranska kulturološka posebnost.

„Ka kultura u tučepskin zaseocima“ je „zasađena“ na ozbiljnim kulturnim temeljima, od svojih početaka, pripravna rasprostirati kvalitetu i šarm. Ona je „temeljno ustrojena“ na kazališnim predstavama i koncertima s naglaskom da je kazalište ipak „većinski dioničar“. Uz pripomoć naših posebnosti: poetskog, proznog i glazbenog “predjela” te jednovečernjih izložba čini nepokolebljiv „kulturni krug“. A za „postumjetnički užitak“ tu su otvorene konobe, tučepski bronzin, „kkutz klapa“… I onda je sve to „okićeno“ kamenim ambijentom zaselaka… Prilično toga može govoriti o jedinstvenosti „Ka kulture“.

  • Što su „predjela“? A kako su osmišljene jednovečernje izložbe?

Tako smo 2009., na nagovor istinske potrebe umjetnosti, uveli „poetsko predjelo“. Predjelo? I nije to nikakva plata s pršutom i sirom, nije to tatarski biftek, nije to ništa s gradela i tu se ništa ne jede. Tu se samo čitaju pjesme. Prije predstave ili koncerta eto nama poezije… Pred četiristo-petsto ljudi. Deset, dvanaest, petnaest pjesama, „intravenozno“. S doziranjem, oprezno. Najbolje u malim količinama. Nekima kao istinsko zadovoljstvo, a nekima kao opomena ili nježan poziv.
U sustav “Ka kulture” 2015. uvodimo i “prozno predjelo”. Sužavamo prozne širine na prihvatljivu mjeru trenutka. Na koji način? Dovodimo pisce na suočenje. Oni su tu i oni čitaju ulomke iz svojih djela. Oni prepričavaju ono što bi Vi mogli čitati. “Uživo” prinose šarm književnosti. A godine 2016. godine uvodimo i novu kategoriju – “glazbeno predjelo”! Možemo se upitati: Zašto? Posežemo za nešto klasičnijm izričajem i njegovim pomoćnicima. Ovi “segmenti” glazbe možda ne bi mogli izdržati cijeli koncert u uvjetima “Ka kulture”. Ali svakako su dobrodošli kao potreba oplemenjivanja. Kao glas zanosa i uzvišenosti.
A što su jednovečernje izložbe? Ponešto nesvakodnevan oblik prinošenja umjetničkog djela očima. Zaselak je galerija na otvorenom. Po zidovima kamenih kuća obješene su slike. Dvadesetak slika. Svaka osvijetljena reflektorom. Uglavnom ulja na platnu. Nude se i prizivaju na dostojanstven odnos. Ugostili smo mi i kipare. Oni su donijeli skulpture. Bila je tu i vrlo zanimljivih izložba fotografija, bilo je tu i instalacija… U neko vrijeme jutra i slike odlaze na počinak. Izložba se sama zatvara.

  • U kategoriji posebnosti imate još dva zanimljiva naziva. Prisega gledatelja i vatromet „tipa kkutz“.

Kao kategorija, prisega gledatelja je uvedena 2010. Dakle, nekoliko godina je čitana prije svake predstave ili koncerta. Sada je „prinosimo“ na samom otvaranju „Ka kulture“ i po potrebi. Što je „Ona“? ‘Ko kome priseže i zašto? Bez obzira što smo se već dogovorili da je ovo teško vrijeme, da je ovo oku i uhu, vrlo teško vrijeme, ipak je ostalo dovoljno mjesta prisegnuti ili umjetnosti ili barem samom sebi! A početak prisege bi glasio: „Ovdje smo došli dragovoljno i znamo da smo ovdje, prije svega, radi umjetnosti. Kažu da ona ima začudne moći i da može oplemenjivati i hrabriti i još puno toga ako ste blizu nje. Usput rečeno, puno nam je drago i što je gospodin Franz Kafka, kao naš istomišljenik, rekao da je umjetnost sjekira za zaleđeno more u nama…“

  •  Kakvi su dojmovi i promišljanja sudionika? Istaknite najzanimljivije?

U rukama imamo svježe objelodanjenu monografiju – “Posuđeni u lijepo – Dvanaest godina ‘Ka kulture u tučepskin zaseocima’ / 2006. – 2017.” I otvaramo 201. stranicu gdje nas zatječe poglavlje: Umjetnici u naručju „Ka kulture“ sa tridesetak tekstova. Eto, „slobodni“ smo navesti neke naslove: „Rijetko je to u današnjem svijetu sresti“, Vedran Mlikota; „Nezabilježen fenomen“, Zoran Mužić; „Umjetnička revolucija“, Goran Grgić; „Da je nema ‘Ka kulturu u tučepskin zaseocima’ trebalo bi izmisliti“, Marko Torjanac; „Sretni Sizif iz Tučepi“, Luko Paljetak; „Mjesto na koje bježimo da se kroz umjetnost sjetimo života“, Zijah Sokolović; „Nije lako pobjeć od te ljepote“, Enes Kišević; „Čudesno! Neopisivo!“, Mila Elegović; „Ostati ravnodušan? Nemoguće!“, Ljubomir Kerekeš; „Sreća sebe u drugima i drugih u sebi“, Joško Ševo; „Napušteni rajski zaselci“,  Stjepan Šešelj; „Ka kultura je već odavno presrasla u instituciju“, Roman Šušković Stipanović; „Endemska podbiokovska kultura – Kultura u tučepskim zaseocima“, Boris Svrtan.

  • S aspekta kulturnih potreba: tko su posjetitelji i idu li turisti za kulturom ako im se ona ponudi?

Gledalište je uvijek puno. Ljudi su svugdje. Na stolcima, po skalinama, po krovovima, ispred scene, na sceni, iza scene. Mnogi su se udomaćili u tom ugođaju. A dolaze gledatelji iz Tučepi, dolaze iz Makarske. Ima ih iz ostalih obližnjih mjesta. Imamo mi i klub obožavatelja iz Splita. Dolaze i mnogi i iz manje obližnjih mjesta Hrvatske. Priča se kako i neki iz Zagreba, Karlovca, Osijeka organiziraju godišnji odmor po „Ka kulturi“. Dohode nam gosti iz Bosne i Hercegovine, Slovenije, Italije, Madžarske, Češke, Slovačke, Njemačke, Finske. „Analize govore“ kako smo, u ovih trinaest godina, imali preko četrdeset tisuća očevidaca. Ima jedno zanimljivo poglavlje u monografiji koje je nazvano „Naši gledatelji i posjetitelji u svom dojmu“ gdje su potvrđeni njihovi razigrani dojmovi.

  • Prigoda je i za malu statistiku. Što se sve događalo u proteklih trinaest godina?

Evo brzinske retrospektive. U ovih trinaest godina „Ka kulture“ dogodila se 77 kulturnih večeri sa 129 događanja. Tu se smjestilo 57 predstava, 20 koncerata, devetnaest jednovečernjih izložbi, 25 poetskih predjela, četiri prozna predjela, tri  glazbena predjela i jedna književna večer.

  • Kako objašnjavate uspjeh te manifestacije, taj spoj ruralnog ugođaja i elitne kulture?

„Ka kultura“ je zaštićena kvalitetom i šarmom ali i ambijentom. Uz ambijent, koji je sam za sebe poseban dio atrakcije, stvoren dovoljan razlog za okomito zadovoljstvo svih sudionika.

  • Tko je financijski nositelj „Ka kulture“.

Glavni nositelj je Općina Tučepi. Ona, za sada, čvrsto stoji iza „Ka kulture“. Prvi pomoćnik je Turistička zajednica općine Tučepi. Tu je i nešto sponzora. Ministarstvo kulture „pomogne“ a moglo bi i više za ovako nešto i posebno i kvalitetno. Međutim, izvan „teritorija novca“, imamo još bitnih nositelja, a to su: vlasnici konoba, volonteri, tučepski vatrogasci, brojni Tučepljani… U mnogim segmentima „kKutz“ djeluje gotovo kao pokret.

  • Da, svježe je iz tiska izašla monografija kojoj ste Vi autor i urednik. Bilježimo i velike pohvale na taj „dokument“… Kako je bilo raditi na tom opsežnom „projektu“?

Bila je to vrlo zanimljiva odgovornost i vrlo zanimljivo putovanje. Trebalo je zadovoljiti kriterije osebujnosti, šarma, širine, dubine…. Preslikati ovakav poseban festival i predočiti ga na papir. Pristojno obvezujuće je navesti i zahvaliti „pomoćnicima“ pri „izgradnji“: lektore, „donositelje“ brojnih fotografija, pisce i supisce tekstova. S posebnim uskličnikom navodim grafičkog dizajnera Dominika Glučinu Bucu iz „Studija duplo više“ za stotine sati svrhovita truda. Naš rezultat je ovaj dokument, činjenica u koricama.

  • Kako je strukturirana?

Monografija je „rasprostranjena“ u sedamnaest poglavlja s četristotinjak tekstova i „tekstića“ i 460 fotografija. I kao vizualni podatak: dimenzije su 215 mm x 210 mm, meki uvez s klapnom. A i ono vrlo bitno, nakladnik je Općina Tučepi.

  • Predstavljanje je bilo u programu ovogodišnje „Ka kulture“.

Predstavljanje se dogodilo u izvornom ambijentu, u zaselku Šimićima, 27. srpnja. Predstavljači su bili: Lada Martinac-Kralj, Olga Vujović, Joško Ševo, Boris Svrtan, Ante Čobrnić, načelnik Općine Tučepi, i Ivica Mijačika. Usput najavljujemo i skoro „zagrebačko“ predstavljanje – 9. studenoga u kazalištu “Kerempuh”.

  • A bilježite i pohvale na taj „dokument“…

Već smo napomenuli da taj „dokument“ sada živi kao ukoričena činjenica! A kao njegovim zrcalom uljudno ćemo se poslužiti „tuđim vinjetama“: „Mijačika je dovršio senzacionalnu monografiju u povodu prvih dvanaest godina festivala, kakve se ne bi posramio ni jedan veliki festival bilo gdje u svijetu“ (Tomislav Čadež u J. listu); „… Monografija poziva na čitanje svojom emotivnošću, sustavnom i obilnom ponudom podataka, izuzetnim literarnim pasažima, humorom, mudrošću i visokom profesionalnošću.“ (Lada Martinac-Kralj na predstavljanju).

  • Bili ste autorom i dvije duhovite izložbe?

Ne, nisam uzeo kist pa pokušavao nešto po platnu. Bile su to izložbe s “mirisom” performancea, instalacije ili nečeg sličnog: ”Izložba mašklina, motika te pripadajućih alatki” (Makarska, 2009.) i “Kako prošlost podnosi sadašnjost”(Tučepi, 2011. u okviru „Ka kulture u tučepskin zaseocima”). Zanimljivi su to bili izlošci rasprostranjeni u ambijentu koji su popraćeni “komentirajućim pločama”. Sve je to, s primjerenom količinom opomena, razigrano ironiziralo i stvarnost i sadašnjost.

  • Tri godine ste bili i ravnateljom Makarskoga kulturnog ljeta od kojeg ste napravili respektabilan festival s nagradama zanimljivog naziva „Osmijeh Biokova“. Odustali ste od te suradnje…

S emotivne, umjetničke strane mi je žao. A kako se, u mnogim segmentima, nije poštovalo dogovoreno i ugovoreno često se pojavljivao priličan nerazmjer između umjetničkog i „onog ostalog“. Tako je svaki dio racionalnog u meni govorio: Odlazi! Uz još jednu zanimljivu napomenu! Godinu dana sam, eto, bio gotovo umoljavan prihvatiti se „tog posla“. Uz ispriku trenutku, ima jedan vrlo sveobuhvatan stih: „Bijedan je ovaj trud još je bijedniji kad te na njega upozoravam“. Iz njegove utrobe može ići napomena da je posljednji čin bilo „pismo od 14 stranica činjenica“ tadašnjem gradonačelniku Makarske Tonću Biliću koje sam naslovio: „Divota druge strane zrcala“.

  • Od Zagvozda Vas i „Glumaca u Zagvozdu “samo” Biokovo dijeli?

S velikim veseljem odlazim u Zagvozd. S velikom emocijom doživljavam trud i, kvalitetan i razigran, rezultat tog truda Vedrana Mlikote, njegove obitelji i mnogih Zagvožđana.

  • Prijeđimo na Vaš književni rad: “Krijesnicu u ljusci” objavili ste 1989. Iduća godina je jubilarna – trideseta književnog djelovanja. Pišete pjesme, drame, humoreske, eseje… Objavili ste pet zbirka poezije. Posljednja je objelodanjena protekle godine “Voda, usta čempresa” (nakladnik HKZ-Hrvatsko slovo). Što Vam znači književni rad, posebice poezija kojoj ste najviše posvećeni?

Velika je povlastica imati pred sobom prazan papir s kojim možeš ozbiljno surađivati. Povlastica i odgovornost i obveza. I nepristojno bi bilo iznevjeriti darovanu mogućnost. A kako je jedriti u njedrima poezije? Kad pronalaziš stih, kad te on priziva – začudan je to krug iz kojeg nema potrebe izlaziti. On je povlastica začudnih susreta kojeg treba, sa stotinama svojih ruku, ponizno i ljubomorno čuvati.

  • Imate i uglazbljenih pjesma? Vaša pjesma „Biokovo oče o’ kamena“ je neslužbena himna te čarobne planine.

Da, nekih dvadesetak pjesama je uglazbljeno. S „Biokovom“ sam pokušao vratiti dio „duga“ toj kamenoj monumentalnosti koja meje višestruko rodila. Inače je uglazbljivanje majstorski obavio maestro Duško Tambača.

  • Objavili ste zbirku humoreska „Jesi li se poznavao“ (1994). Kada ih pišete, što Vas na to potiče? Koje teme Vas intrigiraju?

„… a sudim da je humor najtočniji način promatranja svari, davljenja i gubljenja u prolaznost“, na jednom mjestu je zapisao Tin Ujević. Gdje možemo pronaći humor? On je „zasađen“ svugdje i moguć u gotovo svakom trenutku. Jer kad se „udaljiš malo od biti i daš stvarima nešto ravnodušnije oči gotovo je sve smiješno!“ (Henry Bergson). Moraš se osjećati vrlo ugodno i uzvišeno u tom „privilegiranom“ području. Humor je razigrani otkrivač nelagoda. Velika je to oaza u kojoj su postavljeni milijuni naših skrivenih zrcala. Doduše, humor samostalno ne niče baš u mnogo vrtova. On je, kod velike većine, ne baš često zalijevana biljka. I jedna „informativna“ zanimljivost. Govoreći o humoru, upitan: „Zna li da humor, kao kolegij, postoji na nekom sveučilištu?“, akademik Ante Stamać je odgovorio: „Ne!“ Hrabro se nadam da ću dogodine objelodaniti novu knjigu humoreska, radnog naslova, „Nije to netko drugi“.

  • Pokretač ste Teatrina “Grdelin (2000.) i umjetnički voditelj. Recite nam nešto više o privatnom kazalištu, programu, financiranju… djelovanju, planovima i mogućnostima…

Kazalište je vrlo zanimljiva igračka. Ne baš jeftina ali vrlo uzvišena igračka. Imati privatno kazalište je i ugodna vrsta „prostituiranja“. Naravno, mnoga javna djelovanja imaju tu „bolest“, međutim kad je umjetnost u pitanju, možemo uporabiti nešto drastičniji „koeficijent tragičnosti.“ A kad smo već kod „velikih dijagnoza“, kao i u mnogim drugim dijelovima pokušaja života, tu ima vrlo malo mjesta za „heroje s ruba šanka“. Treba izaći na teren, pokazati se, odigrati… Putovati, dovoditi kazalište u „mala mjesta“, suočavati se… Privatno kazalište je, kako bi rekli sudionici reality showa: „Jedno lijepo iskustvo!“ Dakle, to ipak mora biti zrela igra puberteta. Pa mogu skrušeno reći kako u „tom segmentu“ također ne mislim odustati.

  • Vaša pučka tragikomedija “Poletija grdelin iz žuja” (2001). scenski je uprizorena te dobro primljena od publike i kritike. Što je ono što je, prema Vašim spoznajama, publika u njoj prepoznala?

„Poletija grdelin iz žuja“ redateljski su potpisali Joško Ševo i Krešimir Dolenčić i sa 120 izvedba je u svoje vrijeme bila najizvođenija izvaninstitucionalna ansambl predstava u Hrvatskoj.Bio je to „tipičan mediteranski ‘scherzo’ s lokalnim redikulom/dobričinom u središtu okrutne igre ismijavanja i iživljavanja” (Hrvoje Ivanković, J. list). Bilo je tu i prilično zanimljivog gdje se moglo uzeti mnogo iz svog zrcala. U osnovi je to bila pučka tragikomedija s osnovnim sukobom sna i jave „garnirana“ i humorom i „prikrivenom“ poezijom s odličnim glumačkim ansamblom: Davor Borčić (pok.), Zdenko Jelčić, Vinko Kraljević, Siniša Popović, Davor Svedružić, Zoran Čubrilo, Branko Supek (pok.) i maestralnim Joškom Ševom u glavnoj ulozi Drage. Kako je predstava trajala gotovo devet godina bilo je tu i dostojnih alternacija: Tomislav Martić, Stojan Matavulj, Zijad Gračić, Ivan Jončić, Tomislav Rališ i Damir Šaban. Za cjelovitiji osjećaj izvornog Mediterana uz glumce je na sceni bila i dalmatinska klapa.

  • Predstava “Bog žurim, nazovi” također je bila kazališna uspješnica. Hoćete li opet nešto producirati na daskama?

Glumili su Helena Minić, Davor Svedružić i Pero Juričić. Redatelj je bio Zoran Mužić, dramaturginja Lada Martinac-Kralj…A o predstavi ćemo, također, pristojno progovoriti „tuđim“ riječima „… Bog žurim, nazovi s podnaslovom ili replika stoljeću u znaku je dvojnosti odnos između edenskog razdoblja Adama i Eve te sadašnjosti, između glumaca i redatelja, profesionalnog i privatnog života, groteske, satire i podsmiješljivosti s jedne te osjećajnosti i poetskim nadahnućima s druge strane. Tekst obiluje duhovitim i dovitljivim zapažanjima…“ (Olga Vujović, Kulisa.eu). Što se tiče nove produkcije, u postupku su „završni radovi“ pred postavljenje monodrame „Zar i ti, auto moje?“ Premijeru očekujemo u ljeto sljedeće godine

  • Mira ĆURIĆ
  • Hrvatsko slovo, 5. listopada 2018.

Komentari

komentara