Objavljeno: Fri, Jan 26th, 2018

„Ja Dioklo Jupitrov sin“ – roman Veljka Barbieria preveden na njemački jezik

To nije prvi, a svakako ne niti posljednji, prijevod tog Barbierovog povijesnog romana, a dobrim je povodom za kratak razgovor

  • Tekst i foto JL

Nakon što je 2006. objavio roman „Dioklecijan“ (izdavač: Proifil), romansiranu biografiju čuvenoga rimskog cara, za koju je dobio i književnu nagradu Matice hrvatske (Godišnja nagrada Matice hrvatske za književnost i umjetnost August Šenoa), Veljko Barbieri odlučio je napisati drugu – „Ja Dioklo Jupitrov sin“ (Izdavač: AGM) koja je svjetlo dana ugledala nakon nekoliko godina. Poput „Dioklecijana“ i „Dioklo“ vrlo brzo stječe naklonost domaće književne kritike i dobiva nagrade, ali biva zapažen i u europskom književnom prostoru. O tome svjedoči i nedavno izašao prijevod „Diokla“ na njemački jezik. To nije prvi, a svakako ne niti posljednji, prijevod tog Barbierovog povijesnog romana, a dobrim je povodom za kratak razgovor.

Barbieri: Roman se nametnuo kao europski naslov

Prethodno je objavljeno izdanje na mađarskom jeziku, a do svibnja očekuje se i talijansko, te bugarsko izdanje. Riječ je o romansiranoj biografiji cara Dioklecijana naziva „Ja Dioklo Jupitrov sin“ . Već po broju prijevoda, a da ne govorimo o nagradama koje je knjiga dobila kod nas, roman se nametnuo kao europski naslov. Naime, radi se o najprevođenijoj knjizi hrvatske književnosti u protekle dvije godine. Tu, naravno, mislim na beletristiku.  Roman sam pisao dugo,  i o njemu je manje-više sve već napisano.  Prvi roman „Dioklecijan“, koji je također dobio određena književna priznanja, postigavši uspjeh i u inozemstvu, bio je osnova za pisanje novog romana.  Nisam bio u potpunosti zadovoljan s prvim romanom jer je bio previše esejiziran, a manje prozno djelo.  Uhvatio sam se jedne neobične zadaće – da ponovno napišem roman koji sam već napisao,  pod, naravno, drugim naslovom. Taj „pothvat“ očito je urodio plodom, tako da se nadam da će kao i moj „Epitaf carskog gurmana“, te „Gurmanska sjećanja Mediterana“,  postati dijelom europske književne ponude, a kako i piše na stražnjoj stranici njemačkog izdanja, za onu probranu publiku kojoj je Barbierieva proza već poznata.

Problem ovog povijesnog romana je bio prikupljanje građe, kaže Barbieri,  pa pojašnjava:

Nakon smrti Dioklecijan je proglašen najvećim progoniteljem Kršćana –  što ne stoji kao povijesna istina jer su mnogi rimski carevi bili drastičniji, te je uništen svaki njegov trag, svaka njegova statua, svaki natpis i zavladalo je takozvano Damnatio memoriae (prokletstvo sjećanja), a njegovo se ime nije smjelo spominjati niti bilježiti, niti na bilo koji način evocirati uspomenu na njega. Ipak, Dioklecijan kao posljednji veliki, možda i najveći (ako je prvi najveći August onda je sigurno kao zadnji poganski rimski car Dioklecijan jednako velik), koji je reformirao Carstvo, suzbio inflaciju metodama kojima se i mi danas služimo, uspostavio novi sustav vladanja s četiri suvladara – kojima je on bio prvi među istima,  postavio je Rimsko carstvo na noge. Naravno, njegova zadaća je bila sačuvati stare rimske vrline i kao čovjek sutrašnjice zapravo je bio čovjek jučerašnjice.  Nakon krvavih borbi za prijestolje, koje su se odvijale kad je on već abdicirao – on je prvi i najpoznatiju abdikant Europe, povukao se u svoju palaču, koju je već 13 godina gradio, u Aspalathosu – vrlo blizu svoje rodne Salone. Te borbe su trajale dok je on tamo boravio tako da su ga njegovi suvladari pozvali na okupljanje zavađenih, a vojska ga je tada htjela vratiti na prijestolje. Dioklecijan je tada izjavio svoju glasovitu rečenicu da mu je miliji njegov kupus koji sadi u okolici palače nego njihove razmirice i ratovi koji mu se gade i čime su uništili Carstvo. To je bio jedan dobar procijep u koji se uvuklo Kršćanstvo i koje je buknulo za vrijeme Konstatina, samo, nota bene, Konstantin u početku nije bio ništa manje progonitelj Kršćana nego njegovi predšasnici i krstio se tek na dan svoje smrti. On je samo izjednačio Kršćanstvo kao jednakopravno svim drugim vjerama u Rimskom carstvu. To što je Kršćanstvo revolucioniralo povijest Europe dovelo je do pada starog svijeta, pa tako i do smrti same Antike. Taj roman se kreće upravo tim, mogu kazati, dosta opasnim stazama – kako za književnika tako i za povjesničara, a koliko uspješno sam savladao sve izazove koji se mogu vezati uz jednu biografiju koja nosi Dioklecijanovo ime, govori ova knjiga pa i ti brojni prijevodi koji su, možda, kuriozum u današnjoj hrvatskoj književnosti
zaključio je Veljko Barbieri.

Komentari

komentara