Objavljeno: Tue, Mar 7th, 2017

Josip Jurčević: Metodama specijalnog rata sustavno se razara supstanca hrvatskog identiteta

Čega god se dotaknete možete vidjeti da se kroz hrvatske institucije veleizdajnički djeluje i financira razaranje hrvatske budućnosti

  • Tekst i foto JL

Osnovano je „Povjerenstvo za suočavanje s prošlošću“ pri Vladi RH. Povjerenstvo za kojega su mnogi od nas pomislili kako je prvi korak ka konačnom raščišćavanju povijesnih dubioza, izlaz iz okova totalitarističkog naslijeđa i konačni obračun s njim – skidanje tereta na putu u neku novu, bolju budućnost bez frustrijaćih i sveprisutnih podjela na „crvene“ i „crne“. Možda čak, neki su optimistično vjerovali, i početak procesa lustracije. Međutim, već samom objavom imena članova Povjerenstva i navlačenjem krinke pod nazivom suočavanja s „nedemokratskim“ umjesto „totalitarističkim“, postalo je jasno da smo opet na početku. Štoviše, izgleda da smo zakoračili unazad, u moguće nove i još traumatičnije podjele. Među imenima članova povjerenstva, uz mnoge druge kojima je tamo mjesto po naravi stvari, nema prof.dr.sc. Josipa Jurčevića, uglednog povjesnika koji itekako ima legitimitet po svim očekivanim kriterijima. Ima zato nekih drugih – po mnogo čemu upitnih. S prof. Jurčevićem razgovarali smo prigodom njegova predstavljanja knjige „Heroji hrvatskoga Domovinskog rata“ u Makarskoj – nekoliko dana prije formiranja famoznog povjerenstva. Ništa se u međuvremenu promijenilo nije, a izgleda da niti neće uskoro.

  • Profesore Jurčeviću, zašto je važno danas, nakon toliko godina od pobjede u obrambenom Domovinskom ratu napisati knjigu o njegovim herojima?

Cijelu svjetsku povijest, uključujući i hrvatsku, obilježili su, nažalost, ratovi. Ratovi su uvijek bili prigoda, kao granične situacije, najradikalnijih stvari koje se događaju i s kojima se ljudi suočavaju upoznajući tako i sami sebe. Iz ljudi u ratu izlazi najveće zlo, ali i najveće dobro – herojstvo. Ratno herojstvo zapravo predstavlja najviši stupanj socijalne solidarnosti, poistovjećivanja sa zajednicom – žrtvovanja čak i vlastitog života za dobrobit zajednice. To je razlog zbog kojeg se, nakon svih ratova u svjetskoj povijesti, uvijek događala institucionalizacija herojstva, što znači da se ta samopozvanost – žrtva/herojstvo nastojala ugraditi u institucije. Stvarali su se mitovi o herojima da bi se na taj način poticalo zajedništvo i u mirnom razdoblju. Da bi se slala poruka ljudima da čine dobrobit za svoju zajednicu i da se s njom poistovjećuju. Upravo je preko tih primjera herojstva, gdje se žrtvuje vlastiti život, bilo uvjetom, zbog zasluga ali i zbog budućnosti, da se utječe na mlade kako bi i u budućnosti bilo spremnosti da se brani zajednica. To se događalo u svim ratovima u povijesti osim u Hrvatskoj, u Domovinskom ratu. To je jedini rat u svijetu, ali i u hrvatskoj povijesti nakon kojeg se nije dogodila ta institucionalizacija. Naprotiv, potpuna je šutnja institucija o herojstvima koja su se događala, a naročito 1991. – ključne godine Domovinskog rata. Isto tako teško je u svjetskoj, ali i hrvatskoj povijesti pronaći primjer nekog rata u kojemu je bio toliko prisutan neravnopravan odnos oružanih, ali i drugih snaga. Neprijatelj – srpski agresor, imao je u rukama sve oružje bivše države uključujući i oružje teritorijalne obrane Hrvatske koje je bilo oteto između dva izborna kruga. Hrvatska je u tom trenutku bila na nuli, što se tiče naoružanja, a na to su se dodale činjenice da nitko u međunarodnoj zajednici od moćnih država i organizacija nije htio čuti ni za kakvo razdruživanje Jugoslavije. Izostala je bilo kakva potpora samostalnoj Hrvatskoj. U takvim okolnostima staviti se na hrvatsku stranu, ići braniti Hrvatsku već samo po sebi predstavljalo je herojski čin.

  • Heroji Domovinskog rata znači ipak postoje, iako ih država službeno nije priznala. Tko su ti ljudi i zašto se o njima tako malo govori (osim kada ih se treba optužiti i kada im se sudi)?

Upravo u tom vremenu učinjeno je puno herojskih djela za Hrvatsku. Nažalost, u Hrvatskoj možemo pratiti već iz tog vremena, a naročito nakon 2000-te, radikalne oblike kriminaliziranja Domovinskog rata i potpuno prešućivanje mnogobrojnih herojskih djela. Tu dolazimo do paradoksalne situacije. Zbog pomno razrađene organizacije i taktike ratovanja u mnogim suvremenim ratovima i nema prostora i prigoda za isticanje heroja, pa u nekim ratovima, gdje nema heroja, institucije, zbog te pozitivne simbolike i poruke, proizvode heroje, natežu priče i sl. S druge strane u hrvatskom Domovinskom ratu, u stvarnom herojskom dobu, gdje je herojstvo bilo jedino objašnjenje zašto i kako je Hrvatska pobijedila naoružanu i politički pripremljenu silu – odgovor leži upravo u herojstvu. Tu je ljudska i povijesna, a pogotovo ova institucionalna nepravda prema hrvatskoj budućnosti – da su hrvatski heroji prešućeni. To je bio moj motiv za pisanje knjige u kojoj je objavljeno „samo“ 19 heroja – 19 svjedočanstava javno praktički nepoznatih ljudi. To su, rekli bismo, obični ljudi različitih dobi, ima i žena i jedan stranac koji je branio Hrvatsku. Želja mi je bila napraviti jedan „uzorak“ heroja, svih profila, kako bi se na taj način potaknulo i druge, jer toliko je herojstava bilo da jedan čovjek ne može sam prikupiti sva ta svjedočanstva. To bi trebale raditi institucije. Ima živih ljudi, a ima dovoljno i dokumenta i video zapisa, te drugih dokaza o tom herojstvu koje se treba, iako sa zakašnjenjem, ugraditi u hrvatski institucijski život. Da bi se ova duhovna i vrijednosna kriza u kojoj živimo, pogotovo mlađi naraštaji koji su zbog stanja u svijetu i hedonizma dodatno izgubljeni, te Hrvatsku napuštaju i oni koji trebaju i oni koji ne trebaju. Jednostavno ljudima mlađim od 30 godina, koji se ne sjećaju Domovinskog rata, nepoznata je ta vrijednosna, herojska matrica i to ih dodatno ohrabruje da odlaze iz Hrvatske i da se više nikada ne vrate. To su motivi da se ispravi ta povijesna nepravda ali i da se, ako se misli na hrvatsku budućnost – ona ne može živjeti bez tih uzora, pošalje poruka i da  pouka o simbolu zajedništva i herojstvu kao najvećih vrijednosti koje može imati jedno društvo.

  • Dakle, u bivšoj su državi postojali institucionalno priznati narodni heroji, sa svim mogućim povlasticama koje su čak i nasljedne, a samostalna Hrvatska nije priznala niti jednog.

Ne samo da Hrvatska država nije službeno dodijelila niti jednu titulu heroja, to se niti ne evidentira. Naprotiv, svjedocima smo dodatnog kriminaliziranja Domovinskog rata u cjelini, ali i kroz sudske procese pojedincima. Šalje se poruka institucijama i pojedincima da je bolje da ne govore u herojstvu u Domovinskom ratu jer će se heroje pretvoriti u ratne zločince. O tome možda najbolje svjedoči činjenica da je, od strane Vrhovnog suda, prije nekoliko dana potvrđena, čak i povećana, kazna Tomislavu Merčepu – legendi obrane Vukovara, zapadne Slavonije i Gospića, u jednom iznimno problematičnom sudskom procesu kojega sam pratio. O njemu, koji je bio običan vojnik, a ne nikakav zapovjednik, medijski se proizvela priča da postoje „merčepovci“ kojima je on zapovijedao. Međutim, on se ne inkriminira za nikakav ratni zločin nego se u presudi kaže da je propustio pravodobno spriječiti zločine kojima uopće nije bio nazočan, a i pitanje je koliko ih je i kakvi su bili. Najgore u toj presudi je, što nema nikakve veza s pravom i pravosuđem, to što se zaključuje da je Tomislav Merčep bio na krivoj strani povijesti. Time se zapravo šalje poruka svim braniteljima da su bili na „krivoj strani povijesti“. Tu se u stvari suočavamo sa sustavnim institucijskim razaranjem herojstva i herojske hrvatske povijesti.

  • Nema heroja Domovinskog rata u institucijama, a nema ih niti u udžbenicima. Nije li famozni prijedlog Jokićeva kurikuluna otišao i korak dalje? I kakva je uloga medija u tome?

U svim ključnim institucijama, od kulturnih, pravosudnih do obrazovnih sjede protivnici, hrvatskog društva, hrvatske države i hrvatske samostalnosti. Čast iznimkama, međutim, institucije generalno gledajući  potiču i ulažu naš novac u sve što razara državu i hrvatsko društvo. Obrazovanje je iznimno važno dok su mediji poput oružja za brze operacije protiv države. Mediji su oružje brzog učinka ali kratkog dometa. Gledano dugoročno, sustav obrazovanja je najvažniji za identitet neke zajednice jer zapravo je prvenstveno odgojni, pa tek onda obrazovni. To piše čak i u našem zakonu ali se radi posve suprotno, odnosno posve se pogrešno, destruktivno tj, asocijalno odgaja. Pogotovo u osnovnoj školi, koje je najvažnije formativno razdoblje, kao odgojnoj instituciji iz koje se šalju vrijednosne poruke. Tu nažalost odlučuju klijentelističke malobrojne grupe koje drže čvorišna mjesta i one određuju kakav će biti program i sl., a uglavnom su usmjerene na razaranje hrvatske budućnosti. Onaj tko vlada i diktira kakav će biti obrazovni sustav zapravo priprema dugoročno vladanje nekim društvom. Tragom toga može se gledati taj sukob oko kurikuluma koji je presonificiran u gospodinu Jokiću, a to je, gledajući stručno znanstveno, prava katastrofa. Ona je identitetski razaračka.

  • Iz lektire su izbacili oca hrvatske književnosti Marka Marulića s tvrdnjom da je npr. Judita previše komplicirano djelo

Tvrdnja da je Marulić pre kompliciran, naprosto je laž. Zna se kako se Marulić predstavlja određenom uzrastu, struka zna kako se to pojednostavljuje. Treba pobuditi emotivan odnos prema Marulićevu djelu kako bi se u kasnijoj, odraslijoj dobi ušlo u srž njegove filozofije, moglo razumjeti određene elemente i dubinu njegovog hrvatskog identiteta. I čestiti hrvatski ljevičari pobunili su se protiv toga, jer Marulić ne samo što je jedan od stožernih intelektualaca hrvatskog identiteta, on je ujedno i jedan od stožernih temelja europskog identiteta – što se prešućuje. O Maruliću postoji golem broj disertacija i on je ugrađen u nizu europskih zapadnih država kao jedan od nezaobilaznih čimbenika europskog identiteta. Kolika se tu šteta radi!? Zato i je tako ogorčena bitka, jedan od razloga za napad na sadašnjeg ministra Barišića (ne ulazim u to je li on nešto pogriješio – nitko nije svetac) kojeg napadaju isključivo zbog toga da bi priču vratili na ono što je Jokić otrovno i neznanstveno posijao. Kad sada pogledate, medije, kulturu, obrazovanje, pravosuđe…, svi oni institucijski, uz časne iznimke, sve ono što rade usmjereno je protiv Hrvatske budućnosti. U smislu slobode, suverenosti, socijalnosti i svega ostalog generalno njihovo djelovanje usmjereno je na razaranje sadašnjeg i budućeg hrvatskog tkiva. Tko god to razumio, pogotovo intelektualci, treba se tome suprotstaviti, jer ne samo da je to protuhrvatski već protucivilizacijski i protuhumanistički.

  • Istodobno Oliver Frljić ne skriva svoju patološku mržnju prema Hrvatskoj i Hrvatima, vrijeđajući nacionalne i vjerske osjećaje, tjednik srpske manjine Novosti jednako tako sprdajući se s himnom i sl. Hribarov HAVC financira film 15 minuta – masakr u Dvoru kojim se hrvatsku vojsku lažno optužuje za ratni zločin…Frljića u Poljskoj osuđuju i podižu tužbe, a kod nas se takvo djelovanje pravda slobodom izražavanja ili prihvatljivom satirom. Možete li to komentirati?

To su dobri primjeri. U Poljskoj, takve stvari koje su razarajuće, negativističke i devijantne u mnogim pogledima, društvo se od toga brani. Istodobno u Hrvatskoj i na tim primjerima možemo vidjeti da se novcem poreskih obveznika financira razaranje naših vrijednosti. Vrijeđanje je samo jedna dimenzija, međutim, razaraju se temeljne vrijednosti. Od odnosa prema herojima Domovinskog rata do vjerske, kulturne i općenito civilizacijske baštine. To su dubinski procesi. Vrijeđanje je nešto što je površno – netko vas uvrijedi i nakon nekog vremena to zaboravite. Međutim ovdje se ruši sama temeljna identitetska supstanca koja je u Hrvatskoj građena stoljećima – od osoba koje to personificiraju do svega onoga što baštini humanistička, kršćanska civilizacija i što se nalazi u hrvatskim temeljima. Dakle, gađa se naprosto u srž. U Poljskoj se na to odmah reagira iako je Frljić tamo marginalac, dok ovdje djeluje sustavno. Čega god se dotaknete možete vidjeti da se kroz hrvatske institucije veleizdajnički djeluje i financira razaranje hrvatske budućnosti. Naveli ste dobar primjer Novosti koji je karakterističan jer je radikalan. U smislu nekakvog utjecaja to nije masovni medij, ali je karakterističan jer se od tamo, opet s novcem hrvatskih građana, puca na najvulgarniji način. Koji god broj uzmete možete vidjeti da je taj list zasićen jednim zastrašujućim negativizmom i mržnjom prema svemu što je hrvatsko.

Dok oni koji pristaju na politiku HAVC-a raspolažu značajnim sredstvima većina hrvatski orijentiranih redatelja, glumaca, filmaša…, ili ne dobiva sredstva za projekte ili živi u zadnjoj bijedi kao i većina stanovnika. S time se moramo suočiti i ako to prepoznamo, a ne počnemo mijenjati stanje – onda zaista nema hrvatske budućnosti.
S druge strane zanimljivo je to da u Hrvatskoj jednaku sudbinu kao branitelji etnički Hrvati doživljavaju i etnički Srbi koji su kao dragovoljci branili Hrvatsku. Oni su jednako zlostavljani od tih etnobiznismena uključujući Pupovca, Novosti i sve te likove, ali to ne možete čuti od masovnih medija već samo na rubovima. Najžešće optužbe protiv tog etnobiznisa uključujući i Novosti, podnoseći prijave i tužbe, dolaze upravo od pripadnika etničke zajednice Srba u Hrvatskoj koji su lojalni svojoj državi. Oni, međutim, ne mogu uopće doći di izražaja. Novosti i ljudi okupljeni oko tog lista samo su dio osmišljenog plana sustavnog razaranja društva, koje smišljeno kreće iznutra, i služe kao sredstvo sijući zastrašujuću mržnju prema svemu hrvatskom. Oni su samo dio cjelovitog problema. To znači da ćete u gotovo svim institucijama, od politike nadalje, naći dominaciju tog negativizma koji je naslijeđen i prenesen u hrvatsku državu preko tih struktura tijekom tranzicijskog procesa. Jednog dijela 90-ih bilo je maskiranja i prikrivanja, zbog promjena, rata i ostalog, međutim kada su shvatili da se nema namjere stanje u Hrvatskoj dubinski mijenjati – da se krene iz totalitarizma u demokratsko društvo, iz jugoslavenstva u hrvatsku samostalnosti slobodu, ponovno se događa buđenje, širenje i okupacija hrvatskog društva od strane aktera iz Novosti, iz kulturnih krugova u službi rastakanja hrvatskog društvenog prostora. Kod HAVC-a se ne radi samo o filmu 15 minuta masakra u Dvoru.  Radi se o tome da HAVC stimulira i na druge načine protuhrvatsko djelovanje gdje se žrtvuje i većinu hrvatskih filmaša.

  • Koja je uloga povjesničara u svemu tome i koliko u stvari možete učiniti za budućnost bez laži?

Povijesni podaci su glavni elementi identiteta neke zajednice. Identitet zajednice nije ono što bi smo mi željeli ili što ćemo možda napraviti u budućnosti. Zapravo, identitet ili predstavljanje nekoga, pojedinca ili zajednice, su povijesni podaci. Kad ste rođeni, gdje ste rođeni, tko su vam preci, što ste radili i sl. Isto tako je i sa zajednicom i u tom smislu je važnost historigrafije i povjesničara. Međutim, kod nas i danas, kao što je bilo i prije 90-e, ne samo u drugoj, prvoj Jugoslaviji ili Austro-ugarskoj, povjesničari su slijedili političke zahtjeve, nerijetko iskrivljujući i navodeći lažne podatke koji su kasnije ulazili u udžbenike sve do današnjih dana kada se opet potiče one koji razaraju hrvatski identitet. Tako da možemo i prije i nakon 90-ih pronaći cijeli niz povjesničara koji su pisali objektivno, znanstveno o Hrvatskoj, a bili su redovito marginalizirani, zatvarani i ubijani, dok su oni drugi isticani, statusno i  financijski stimulirani. Nažalost i danas je tako. Kad pogledate prohodnost i medijsku nazočnost nekih povjesničara ili njihove karijere unutar državnog sustava vidjeti ćete da su oni silno prosperitetni i da ih se promovira iako su njihova produkcija i vrijednosno opredjeljenje iznimno, iznimno upitni. Sve to destimulira povjesničare koji drže do sebe i do struke pa bježe u neka starija, neutralna razdoblja. Jer ako se bave suvremenim temama izlažu se svim vrstama nepogoda uključujući i ovo nakon 90-e kad vas baš ne ubijaju, ali vam prave cijeli niz teškoća u stručnom i osobnom životu. To su, rekao bih, specijalno-ratovske sofisticirane operacije.

Falsifikator u „Povjerenstvu za suočavanje s prošlošću“ Vlade RH

Da se metode specijanog rata, koje spominje prof Jurčević, protiv Hrvatske nastavljaju svjedoči i imenovanje nekih osoba u najnovije Povjerenstvo za suočavanje s prošlošću kojega je nedavno oformila Vlada RH. U, kako ga već zovu, „povjerenstvo za prikrivanje zločina komunizma“ imenovana su neka, što se nepristranosti i stručnosti tiče, u najmanju ruku dvojbena imena među kojima se posebno ističe dr. Ivo Goldstein (aktualni veleposlanik RH u Francuskoj koji u svom uredu drži sliku J.B. Tita), sin Slavka Goldsteina. Da je riječ o pristranom i ideološki zadojenom povjesniku – falsifikatoru u svojoj knjizi, objavljenoj 1996., Život sa suvremenicima – Političke uspomene i svjetonazor  svjedoči njegov mentor iz studentskih dana hrvatski povjesničar i književnik dr. Miroslav Brandt:

Tek dvije godine prije moga odlaska u mirovinu (1984.) otvoreno je novo asistentsko mjesto na mojoj katedri. Nekoliko kandidata (po narodnosti i uvjerenju Hrvata) odbijeno je. Napokon su mi SK i njegovi eksponenti na Odsjeku nametnuli jednoga tek završenog studenta, veoma marljivog, ali i skrajnje ambicioznog, a također i štićenika glavne suradnice i miljenice prof. Šidaka, prof. Mirjane Gross. Uza sve to, ne imajući drugog izlaza, a moj se odlazak u mirovinu približavao, prihvatio sam i toga asistenta. Uskoro sam mu pomogao da dobije francuski stipendij na École pratique des hautes étude en sciences sociales u Parizu i osobno zamolio profesora Jacquesa Le Goffa, jednoga od korifeja svjetske povijesne znanosti, da mu na tom studiju bude savjetodavcem. Također zadao sam mu temu za doktorsku raspravu i prije njegova odlaska na put mnogo puta sam mu objašnjavao probleme vezane uz tu buduću raspravu. Nakon njegova povratka doznao sam od prof. Le Goffa da je on u radu Škole sudjelovao tek formalno, a da se uglavnom prepuštao razonodi. Nije se, poslije godine dana, vratio u Zagreb s dogotovljenom radnjom, pa sam mu izobilno pomogao u prerađivanju njegova preliminarnog teksta. Pokazalo se da temu dubinski uopće ne razumije, ali se veoma mnogo trudio da u časopisima objavljuje sitne priloge, da bi imao (kako je sam govorio) ‘što više publiciranih naslova’. Neke od njih pokazivao mi je unaprijed, a kod jednog od njih ustanovio sam da u bilješkama navodi ne samo pisce i djela koja nije pročitao, nego i pisce koji uopće ne postoje niti su ikad postojali. Na moj prigovor odgovorio je: ‘Tako to rade svi, pa zašto ne bih i ja!’ To mi je toga čovjeka razotkrilo do kraja kao pripravna na falsificiranje i znanstveno nepoštenje, i ja sam digao ruke od njegova daljega ‘znanstvenog’ razvitka.
(str. 190.-191.). A ponešto o ocu Slavku kazao je prof. Jurčević:
Otac i sin Goldsteini su poznati klijentelisti jugoslavenskog komunističkog sustava. Zanimljivo je to da se Slavko Goldstein, za kojeg ne znam jeli završio srednju školu, predstavlja kao vrhunski intelektualac, povjesničar itd. – što on nije i što već dovoljno govori da ako radite sustavno protiv Hrvatske možete dobiti bilo kakvu titulu iako je ne zaslužujete niti formalno niti sadržajno

Komentari

komentara