Objavljeno: Pon, kol. 6th, 2018

Ka Kultura u Podstupu: „Nemreš pobjeć od nedjelje“ ni od kulture u tučepskin zaseocima

Strastvena, na trenutke i furiozna gluma dvoje sjajnih umjetnika nije mogla, naravno, proći bez ovacija prepunog gledališta

  • Tekst i foto JL

Podstup, 3. kolovoza 2018. – četvrta postaja 13. putovanja Ka kulture u tučepskin zaseocima.  Pomiješane emocije – od tuge uz „Moj galebe“, kojom je KkuTz zahvalio Oliveru, do osjećaja ponosa uz čestitku povodom Dana pobjede, Dana domovinske zahvalnosti i Dana hrvatskih branitelja. Tako je počela još jedna u nizu dojmljivih, pulsirajućih večeri u čudesnom prostoru pod Biokovom, a ponad mora. Za sve je to, najvećim dijelom, „kriv“ Ivica Mijačika, isti onaj koji je nedavno javno pokazao otisnute i ilustrirane činjenice, nazvavši to „Posuđeni u lijepo“, 12-godišnjeg „tvrdoglavog“ postojanja Ka kulture. Uz suvoditeljstvo s Ružanom Kovač, Mijačika je podsjetio na odnedavno postojanje te knjige prepustivši Lari Lalić da pročita tekst „Samo da mi ovo još otac može vidit“  koji je za monografiju poklonio u lijepo upravo domaćin večeri, vrijedni i brižni Marko Visković. Slijedi, dakako, pljesak publike koja je netom prije toga štovateljski, s ponekom suzom, ustala nakon „Galeba“  pred titrajućim svjetlom svijeće za Olivera.

„Posluženo“ je potom glazbeno predjelo. Ivana Kenk Kalebić – mandolina i Stipan Popović – gitara. Opet se miješaju emocije, a srčanim pljeskom publika ih je iskazala ispraćajući to dvoje vrsnih glazbenika čiji nastup i nije trajao onoliko koliko bi ga većina željela. Ipak – kratko, ali slatko, rekli bismo.
Tada na slikovitu scenu zaseoka Podstup dolaze Ona i On – Jelena Hadži – Manev i Filip Juričić, unoseći cijeli snop pomiješanih emocija. „Nemreš pobjeć od nedjelje“, predstava koprivničkog Ludens Teatra, na tekst Tene Štivičić, a u režiji Daria Hajračeka. Strastvena, na trenutke i furiozna gluma dvoje sjajnih umjetnika nije mogla, naravno, proći bez ovacija prepunog gledališta, nakon što su se strasti na koncu ipak smirile, a život uplovio u neke manje hirovite vode.

Ona i On su dvoje mladih ljudi koji predstavljajući razvoj vlastite ljubavne veze, od zaljubljenosti do rutine, zamora i netrpeljivosti, svjedoče o gomili problema s kojima se, živeći ovdje i sada, svakodnevno susrećemo. Kroz svima poznate, klišeizirane, situacije Ona i On prolaze svoje intimne, egzistencijalističke i materijalne krize, vrteći se u neprekidnom krugu nesigurnosti, bespomoćnosti i želje za nečim boljim. Drama je praizvedena 26. 4. 1999. u Zagrebačkom kazalištu mladih. Drama je nagrađena Rektorovom nagradom za školsku godinu 1999./2000. i Nagradom za dramsko djelo “Marin Držić” Ministarstva kulture Republike Hrvatske 1999. godine. (Ludens Teatar)

Mislim da je ovo što Ivica Mijačika radi stvarno važno, jer dovede kulturu negdje gdje mislim da se ona, vjerojatno, preko godine uopće ne događa. Izmjesti je iz prostora na kojemu bi bilo logično da se događa – negdje dolje uz obalu. Dovede kulturu u jedan prekrasan predio i onda „dovuče“ i ljude koji možda nikada tu ne bi došli. Otkrivamo neka nama nova mjesta. Ovaj ambijent, s pogledom na more, stvarno je fenomenalan, a i publika je tu uvijek dobro raspoložena. I danas imam osjećaj da je sve lijepo prošlo. Zbog skučenosti prostora na sceni možda tehnički ne možemo pružiti sav onaj doživljaj koji bismo htjeli, ali s druge strane u tom neposrednom kontaktu s publikom sve se to nekako „poravna“ i na koncu smo svi sretni i zadovoljni. Što se same današnje predstave tiče imamo jednu genijalnu tekstualnu podlogu. Tena Štivičić je za ovaj tekst dobila i Nagradu Marin Držić za najbolji dramski tekst. Ponudila je jedan komad gdje je sve to nama poznato iz naših života, a opet je jako točno napisala neke situacije koje su suptilne, a jako prepoznatljive. Gdje god dođemo publika s time komunicira jer u stvari nam se, u varijantama, naravno, iste stvari događaju u muško – ženskim odnosima u dvadesetima ili pedesetima. Uvijek ženu živcira kad muž legne pred televiziju i ne pokazuje nikakvu inicijativu, a njega uvijek živcira što bi ona stalno nešto novo i drugačije. Na kraju predstave oni se opet spoje i to je u neku ruku happy end.  Tijekom proba smo razmišljali je li to sretan završetak ili nije.  Publika to voli shvatiti kao happy end, a i mi to negdje tako shvaćamo. No na samoj je publici da ocijeni nakon sat i pol predstave, u kojoj su nas vidjeli u raznim situacijama, želi li da na kraju opet budemo zajedno ili ne. Publika obično želi da budemo zajedno, a moglo je biti i drukčije. Pitanje je što će sve još biti poslije. Opet su se spojili, a hoće li ostati do kraja zajedno  – to još ne znamo. Ako Tena napiše nastavak rado ćemo ga igrati
kazala je, nakon predstave, Jelena Hadži Manev.

Opuštanje u vrućoj, ljepljivoj kolovoškoj noći prepunoj svega i svačega lijepog, počelo je druženjem u konobi Viskovića i zajedničkim blagovanjem oko Tučepskog bronzina (kuharski znalci Gastro Team -a Blue Sun hotela opet su iskazali izvrsnost i kreativnost – teletina s bižima na tučepski način), te uz uvijek nadahnutu pjesmu i svirku Kuc Klape. I kako je noć odmicala, a novi dan priprijetio svitanjem, šlag – desert se dogodio u neodoljivom ozračju predivne konobe Ivana i Sanje Božek. Teško je bilo izaći iz nje i kazati (najmanje što se u tom trenutku može učiniti) hvala i laku noć, ali, ruku na srce, primjerenije bi bilo reći: dobro jutro. Zahvalni na darovima Ka kulture u tučepskin zaseocima u novi dan i s mislima – u očekivanju nove, pete postaje kulturnog putovanja, a to je:

5.zaselak

Mravičići – 1o. kolovoza 2018. (petak)

  • Prozno predjelo: Ivica Ivanišević 
  • Predstava: Kazališna grupa LECTIRUM – Zagreb
  • Milan Grgić: „Sarmica“
  • Redatelj: Zoran Mužić
  • Glume: Ksenija Pajić, Duško Valentić i Mladen Čutura

Komentari

komentara