Objavljeno: Sun, Jul 30th, 2017

Ka kultura u Tučepi: Predstava „Kako život“ životom ispunila zaselak Šimići

Izvrsna predstava oduševila je oko 500 gledateljica i gledatelja na sceni zaselka Šimići (nije bilo jednostavno osigurati stolicu) u petak 28. srpnja

  • Tekst i foto JL

Treća večer ovogodišnje Ka kulture u tučepskim zaselcima potvrdila je da je festival KkuTz „zaštićen kvalitetom“. Nakon iznimno duhovitih muškaraca.hr koji su obilježili otvaranje 12. sezone kazališni dio programa nastavljen je predstavom „Kako život“ kazališta Moruzgva – predstavom koja o životu priča neku drugu, drugačiju priču “Kako život” odvija se u staračkom domu. Tamo nas spreme ili se spremimo u tzv. trećoj životnoj dobi. Na tom dijelu svoga krivudavoga meandra rijeka života očekuje ušće iza svakog zavoja. Tu su posljednji slapovi i posljednja jezera u našem slatkovodnom koritu izdubljenom veličanstvenim zakonom gravitacije. I to uopće nije depresivan tijek. Dapače! Tamo se i voli i vodi ljubav, i svađa se i miri, čak i tulumari. I tamo se živi.
Tekst Nine Mitrović traži od glumca više no što bi se to na prvi pogled moglo učiniti. To je život, i ma kako nam se činilo da ga je jednostavno prepričati, podijeliti s drugima, samo zato što smo ga, možda, svjedočili – varamo se. Ali znaju to Ecija Ojdanić, Biserka Ipša, Vinko Kraljević i Siniša Popović i to na vrlo uvjerljiv način. Izvrsna predstava čiju režiju potpisuje Ivan Leo Lemo oduševila je oko 500 gledateljica i gledatelja na sceni zaselka Šimići (nije bilo jednostavno osigurati stolicu) u petak 28. srpnja, a pokazali su to pravim ovacijama kojima su nagradili sjajne glumce. Uz jednovečernju izložbu akademskog slikara Ivana Tudeka slobodno možemo kazati da smo doživjeli još jednu u nizu vrlo dojmljivih kulturnih večeri u tučepskim zaseocima.

Konačno sam i ja došla igrati ovdje. Već su dvije predstave kazališta Moruzgva bile tu, prvi put sam imala zamjenu jer sam bila na porodiljinom, a drugi put nisam bila u toj podjeli. Ali su mi glumci rekli kako je bilo prekrasno i prepričavali mi dojmove i dogodovštine, ali teško je zapravo to osjetiti kroz prepričavanje jer ovo je stvarno jedna od ljepših prirodnih pozornica i ono što mi je prekrasno je to da je publika „odgojena“. Eto, dogodilo se da sam na ovom festivalu prvi put nakon 11 godina njegova održavanja i ovo danas je, kako se kaže: treća sreća. Ovo je predstava koja nije „na prvu loptu“, a publika je to tako divno pratila – smijala se kad je to trebalo i šutjela kad je trebalo, što je zapravo veliki kompliment organizatoru koji je tijekom godina uspio izdvojiti pravu publiku. Tekst predstave Kako život na prvi je pogled lagan, ali ono što je najljepše u kazalištu je to da se uhvati jedna kriška života a da to ne bude pretenciozno, da je emotivno. Veliku zaslugu ima Nina Mitrović koja je napisala fenomenalan tekst i nama glumcima bila je čast udahnuti život tim likovima. Tekst nas je nosio, a onda ide i režija i sve ostalo. Veliki uspjeh doživljavamo s ovom predstavom i to mi je jako drago. Tema nije agresivna, nije zavodljiva, a najteže je napraviti nešto dobro od kriške malog običnog života, a zapravo svi takve živote živimo, i tome dati jednu umjetničku dimenziju. Od praizvedbe smo odigrali već oko 30 predstava, nagrađivani smo, ali zanimljivo je da je ova predstava pogodila tu jednu „crtu“ da je prihvaća i publika i kritika
kazala je Ecija Ojdanić konstatirajući u kasnijem razgovoru da se tajna kvalitete Ka kulture u tučepskim zaselcima krije u selekciji, u odabiru predstava. To je, dakako, kompliment Ivici Mijačiki, a nadovezuje se upravo na njegovu nedavnu izjavu (nakon predstave Muškarci.com u Čovićima): kKuTz je već postavio neke visoke kriterije estetike i kvalitete uz pomoć ambijenta i svega ovoga što nas okružuje.    

Pametni telefon je sve pojeo – medije, sport… jedino što je ostalo netaknuto je kazalište. Zapravo ljude danas kazalište zanima više nego ikada. Što će vam veći dokaz za to od toga da ljudi sjednu u svoje automobile, osječkih, vinkovačkih i drugih registracije i penju se ovdje na planinu da bi gledali predstavu. To je već samo po sebi čudo. Ovaj festival je sadržaj, a ne forma, i stvarno ima smisla kao mjesto druženja i kao mjesto, recimo to tako, kulturne proizvodnje. Mislim, zapravo, da veliki razvikani festivali imaju manje publike nego ovakvi mali. Kad bi u Dubrovniku bilo ovoliko dobrovoljne publike bili bi sretni. A nema – ovdje ima više publike nego u Dubrovniku. Čarobno je okruženje, a organizacija je perfektna zato što se ne primjećuje, ne komplicira se i zato što je, očito, uključeno puno ljudi koji to ne ističu, i zato što je sve opušteno i zato što su svi ovdje – čak i oni koje kazalište uopće ne zanima, a to me potpuno fascinira
rekao nam je Tomislav Čadež, kazališni i književni kritičar, književnik i novinar koji je po prvi puta, ne slučajno, došao na neko događanje tučepske Ka kulture. Zanimljiva je i njegova opaska vezana za jednovečenju izložbu akademskog slikara Ivana Tudeka. Ovo je dojmljiv prizor. Šteta što će slike biti izložene samo jednu večer. Trebalo bi ih premazati bezbojnim brodskim lakom i tako zaštiti od atmosferskih utjecaja pa da ovdje ostanu barem dvije godine- kazao je, napola u šali, vidjevši kako su se Tudekovi radovi „stopili“ sa stražnjim zidom kamene kuće u Šimićima.  

A Tudekove slike, ma kako djelovale „stripovski“ i nimalo rustikalno, uistinu su lako ostvarile prijateljski dijalog s prostorom. Možda je u jednostavnosti tajna: Ivan Tudek spada u kategoriju umjetnika koji glorificira jednostavnost bez straha da će time izgubiti na sadržajnom značenju djela, on dapače, jasnoćom poruke ističe svoje nepretenciozno stvaralaštvo lišeno lažne hermetičnosti…(vizkultura.hr). Sam o sebi Ivan Tudek kaže da kroz vizualna upozorenja  prikazana stilizirano u karakteru prometnih znakova, istražuje opustošenje unutar okoliša, dezertifikaciju, mijene u biljnom svijetu, klimatske pojave, kao pojave koje mogu dovesti do distopijskog krajolika… Budući da Tudek nije bio s nama u Šimićima upravo čitanjem njegova teksta iz programske knjižice Ka kulture publici ga je predstavila, na onaj svoj šarmantan način, Ružana Kovač.
Pa kad smo već kod publike, treća večer kulturovanja u zaselcima bila je dobrom prigodom za obnavljanje prisege gledatelja čiji tekst je pročitao mladi Tomislav Mravičić. Tek da se zna gdje smo, što i kako nam je činiti. Spretan je taj Ivica Mijačika, domišljat. I prije no što je najavio teatar Moruzgva „iznudio“ je dva velika pljeska. Prvi Danu pobjede – Oluji, čije obilježavanje je 5. kolovoza (on to malo unaprijed jer slijedeća večer ka kulture nije u petak 4. nego iznimno u nedjelju 6. kolovoza – dakle nakon proslave Oluje). A drugi gromoglasni apluz , isto tako malo unaprijed, dobio je bronzin chefa Vice Bušelića u kojemu su se ovoga puta zbatila jaja s ljutikom i pomidorima. Pokazalo se to proročanski jer teća je nakon predstave polizana dok kažeš jaje. Bravo Vice, bravo chef!

Prazna teća nikako nije bila znakom da je priči kraj jer druženje se, po dobrom običaju, nastavilo po konobama, a ovoga u njih četiri. Uz Radu Šimića, na čijem prostoru je smještena i scena – sjajnog domaćina koji je nakon predstave priredio pravi mali ka kulturni banket, svoja vrata su otvorili i Pero Šimić, Jure Šimić, te Joze Šimić Joko  u čijoj se gostoljubivosti uz pjesmu izvrsnih tučepskih glazbenika, Kuc Klapa – rekao bi Mijačika, moglo uživati i u  vrhunskom pršutu. I to je ono što se, osim kulture u strogom smislu, pamti, taj srdačni, nesebični doprinos  potvrđivanju Ka kulture kao žive sastavnice mediteranske kulturološke posebnosti.  To je „područje“ gdje se dijele same petice. I ova večer u Šimićima je to jednoglasno potvrdila!

Ka kultura seli u Podpeć, ali u nedjelju 6. kolovoza. U sam zagrljaj gordog Biokova.

6. kolovoza 2017. (nedjelja) zaselak Podpeć
  • Glazbeno predjelo: Hakan Ali Toker, harmonika
  • Predstava: Teatar EXIT – Zagreb, Goran Vojnović: „TAKSIMETAR“ – Redatelj: Matko Raguž – Igraju: Zijad Gračić i Robert Budak

Komentari

komentara