Objavljeno: Ned, srp. 22nd, 2018

kKuTz 2018. u Čovićima: „Kako ubiti suprugu ili supruga bez suvišnih zašto“

Bila je to još jedna u nizu sjajnih kulturnih večeri po kojima je ovaj mali – veliki festival poznat

  • Tekst i foto JL

Druga večer 13. „ka Kulture u Tučepskin zaseocima“, u petak 20. Srpnja, u Čovićima ponudila je slojevitu, duboko emotivnu poeziju Drage Štambuka, a potom i humoristički odgovor na pitanje „Kako ubiti suprugu ili supruga bez suvišnih zašto“ kazališta Knap u režiji Borisa Kovačevića (prema tekstu talijanskog književnika Antonia Amurria) s Iskrom Jirsak i Petrom Atanasoskim u ulogama „nepoželjnih“ supružnika kojih se trebamo riješiti pod svaku cijenu. Bila je to još jedna u nizu sjajnih kulturnih večeri po kojima je ovaj mali – veliki festival poznat. Ivici Mijačiki, umjetničkom direktoru „kulturnog čuda pod Biokovom“, u ulozi suvoditeljice ovoga puta se, šarmantno i ležerno, pridružila mlada tučepska glumica Lara Lalić zamijenivši privremeno odsutnu Ružanu Kovač koju su „odvukle“ obveze nastupa ženske klape „Fjoret“ na festivalu klapa u Omišu. Poezija Drage Štambuka otvorila je večer, a ostalo je povijest. Prepuno gledalište, pljesak, smijeh, opet veliki i dugotrajni pljesak,  potom opće pohvaljeni gulaš s makarunima na tučepski način BlueSun Gastro Tima, te druženje uz sjajnu svirku i pjesmu Klape kKTuz –a.

Drago Štambuk: Osjećao sam se kao svećenik koji nad morem zbori svoje stihove

Prekrasno je biti u ovom podbiokovskom prostoru na obroncima planine koju od djetinjstva gledam i proučavam. Sjećam se svog djetinjstva na Braču i života u Selcima. Svako jutro bih gledao u Biokovo koje je mijenjalo boje od plave, modre do ružičaste i ljubičaste. Za mene je Biokovo zapravo ljubičasta planina. Kad god sam u životu žalostan, nešto me muči, uvijek se pozicioniram usred svog rodnog mjesta i gledam lijevo to čuveno, velebno, Biokovo i ispred sebe otočje – Hvar i Korčulu. Velika mi je radost biti ovdje na ovom, za mene, posvećenom mjestu – jer za mene je Biokovo sveta planina zato što je u mojoj duši i vizuri od kada sam se rodio. Dakle biti na Biokovu i tu recitirati poeziju – ima li ičeg ljepšeg u životu? Pa onda gledati srebrni odraz mjeseca u moru i zvijezde na noćnom nebu koje ovdje nije ugroženo svjetlosnim zagađenjem. Predivan ugođaj večeri. Čitajući poeziju na tako posvećenom mjestu, a poezija sama po sebi već je posvećena, osjećao sam se kao svećenik koji nad morem zbori svoje stihove. Za mene govorenje poezije je jedna sveta, svećenička djelatnost, a ovo podbiokovlje je poput neke prirodne crkve. Čovjek se može osjećati kao onaj koji gleda početak svijeta – otoke planinu, nebo, mjesec, zvijezde… Zahvalan sam organizatorima, osobito Ivici koji me pozvao. Pitao sam ga kako se uopće sjetio pozvati me. Uvijek se nekako iznenadim kada me netko izabere i hoće nešto sa mnom napraviti. Zapravo previše vremena provodim izvan Hrvatske, a u stvari sam pravi sin svoje domovine i kad sam doma to je pravi trenutak da malo putujem po Hrvatskoj i da uživam u njenoj ljepoti. I želim hodati domovinom i čitati poeziju, a to se danas i dogodilo. Hvala Vam svima na tome kazao je Drago Štambuk, rođeni Bračanin,  svestrani intelektualac, liječnik, diplomat, esejist i povrh svega pjesnik čija poezija prodire duboko i ne ostavlja ravnodušnim nikoga, a čiji stihovi su u Čovićima izmamili veliki pljesak brojne publike druge večeri 13. „ka Kulture u Tučepskin zaseocima“. Teško je na ovo malo prostora sažeti bogatstvo djela i djelovanja Drage Štambuka, bilo da je riječ o značajnom doprinosu na promicanju Hrvatske tijekom bogate diplomatske karijere ili pjesništvu koje je iznjedrilo (Do sada je tiskao preko 60 (sada već preko 70 – op.ur) knjiga poezije, antologija, jezikoslovnih rječnika, antologija, prijevoda i eseja. Neke od njegovih poznatijih knjiga su “Croatiam aeternam”, “Meu namin”, “Snijeg za Ehnatona”, “Vapnena trupla”…Njegova poezija je prevedena na petnaestak svjetskih jezika, a o njoj su pisali i veliki svjetski književnici – Tess Gallagher, Raymond Carver, Antonio Skarmeta, Stephen Greenblatt, Kazuko Shiraishi i mnogi drugi.  /vidi: biografija.com /), kao i, osobito značajnom radu na njegovanju hrvatske jezične baštine  – 1991. godine je u rodnim Selcima utemeljio jezično-pjesničku smotru “Croatia rediviva ča-kaj-što” koja jednako tretira štokavske, kajkavske i čakavske pjesnike.

Tomislav Čadež: Ovo je stvarno doživljaj moćan, a jednostavan

Komplicirano je ovakav događaj uopće zamisliti, a kamoli organizirati da se stvarno dogodi u jednom ovako ludo „klaustrofobično – idiličnom“ mjestu. Da se spajaju kazalište i poezija. Da se spajaju turizam, druženje i priroda. I da sve to teče kao da je svakodnevno. Neki bonvivan duha koji samo razumije jezik ili mu se prevodi ne znam koliko bi novca platio da to može doživjeti. Ovo je stvarno doživljaj moćan, a jednostavan. Zadržava tu neku mjeru eskapizma, jer znamo da će to proći. Ta neka naša trajna opsesija da imamo bakanalije, festivalske dane ili bilo kakve ambrozijske igre ovdje je zadovoljena na jedan najumjerenije moguće raskalašen način – komentirao je Tomislav Čadež, književni i kazališni kritičar kojemu ovo nije bio prvi susret s tučepskom „ka kulturom“ na što se kratko nadovezao Štambuk kazavši: Ovdje kao da Bogovi vire iz grmlja.

Iskra Jirsak kao Maza, Kućanica, Trudnica, Rasipnica i Rospija, te Petar Atanasoski u ulozi  Cjepidlake, Škrtca, Šlampavca, Konzervativca, i Hipohondra „uvjerili“ su publiku koliko je važno bez suvišnog „zašto“ likvidirati „opasne“ vrste supružnika  čija sve veća prisutnost počinje poprimati značajke „epidemije“. Sjajan glumački par postajao je sve bolji i bolji koliko je predstava odmicala tjerajući publiku na iskren, srčan smijeh (tko zna koliko ih je prepoznalo neke od situacija) i zato – jedno veliko „Bravo“!

Iskra Jirsak: Ja sam oduševljena… bio je to veliki gušt igrati

Kada sam došla u ovaj zaselak iznenadila sam se vidjevši kako se na ovaj mali prostor uspjelo smjestiti sve potrebno za jednu predstavu.  Bila sam zabrinuta hoćemo li uspjeti „izvući“ predstavu jer imamo dosta kretanja, iako nema previše scenografije, i cijelo vrijeme se nešto događa, a prostor je dosta skučen – pa tamo ta provalija, pa svi ti ljudi itd. Međutim čim je predstava počela bio je to veliki gušt igrati. Publika je tako dobro reagirala da smo se mi odmah opustili i počeli se, zapravo, jako dobro zafrkavati. Nevjerojatno je koliko ljudi stane u taj prostor, a tamo je i neko veliko drvo, a publika iza njega… Gledali smo hoćemo li igrati na jedan ili drugi kraj pozornice  ali smo odlučili idemo onako kako nam je postavljeno, pa tko vidi – vidi, a tko ne vidi – čuti će. Ja sam oduševljena. Petar i ja smo prijatelji od djetinjstva i jako volimo igrati zajedno, a pogotovo pred ovakvom publikom. Premijerno smo ovu predstavu odigrali prije nepunih godinu dana i bližimo se 50-oj izvedbi i premda se sve čini opušteno i ležerno, a mi se volimo zafrkavati, mislim da smo već ušli u ozbiljno igranje. Što se same organizacije tiče, znala sam da će sve dobro funkcionirati jer Ivica Mijačka i ja se poznajemo već dugi niz godina i znam da se on uvijek pobrine da sve funkcionira kako treba, a ovo druženje i atmosfera poslije predstave je super – komentirala je Iskra Jirsak.

Desert večeri – šlag na tortu, bilo je druženje kod uvijek susretljivog i ljubaznog domaćina Lovre Čovića. Pravo domaćinsko ozračje raspjevali su izvrsni tučepski svirači i pjevači “Kuc Klape” kojima su se svi prisutni vrlo brzo pridružili. Hvala Lovri, hvala svima koji su obogatili ovu prekrasnu večer čiju ljepotu nije mogao pomutiti ni udaljeni zvuk motora pripadnika nekog drugog – vrlo, vrlo dalekog svijet(onazor)a.


Slijedi 3. zaselak

Šimići – 27. srpnja 2018. (petak)

  • Predstavljanje monografije: Posuđeni u lijepo – Dvanaest godina „ka Kulture u tučepskin zaseocima“
  • Predstava: Kazalište MORUZGVA – Zagreb
    Renato Baretić: „OtpisaNE“
    Redatelj: Nikola Zavišić
    Glume: Ksenija Marinković, Ecija Ojdanić, Erna Rudnički i Slavko Sobin

Komentari

komentara