Objavljeno: Wed, Oct 18th, 2017

Luko Paljetak i Mile Pešorda novi članovi Europske akademije znanosti, umjetnosti i književnosti (EASAL)

Nakon uvodnog govora Đure Vidmarovića, predsjednika DHK, Povelje o članstvu, uz prigodno obrazloženje, novim je članovima uručio dopredjsdnik AESAL-a Ante Glibota

  • MP

Na prigodnoj svečanosti u prostorijama Društva hrvatskih književnika u Zagrebu, u srijedu 11. listopada, knjževnicima Luku Paljetku i Mili Pešordi uručene su Povelje o članstvu Europske Akademije Znanosti, Umjetnosti i Književnosti. Nakon uvodnog govora Đure Vidmarovića, predsjednika DHK, Povelje o članstvu, uz prigodno obrazloženje, novim je članovima uručio dopredjsdnik AESAL-a Ante Glibota. Govor Ante Glibote, dopredsjednika europske akademije znanosti, umjetnosti i književnosti (EASAL),  na svečanosti uručenja članskih povelja novim članovima, književnicima Luku Paljetku – redovitom, i Mili Pešordi – dopisnom članu Akademije, prenosimo u cijelosti.

Štovani gospodine predsjedniče Društva hrvatskih književnika gospodine Vidmaroviću, zahvaljujem Vam na Vašemu kratkom gostoprimstvu za ovo vrijeme predaje povelja Europske akademije znanosti, umjetnosti i književnosti našim novim članovima, gospodinu akademiku Luku Paljetku u svojstvu redovnog člana, i gospodinu Mili Pešordi,u svojstvu dopisnogačlana, koji su također članovi Društva hrvatskih književnika. Mi smo, dakako, imali prilike to napraviti i drugdje, ali željeli smo kao pristojan svijet,poštivati i taj institucionalni okvir, da se ovaj kulturni događaj održi upravo ovdje, u sjedištu DHK, s obzirom na naše nove članove, ali i zato što samu ovim prostorijama i osobno proveo dosta ugodnih večeri, davnih godina, 1970.i1971., sa svojim prijateljima Tomislavom Ladanom,Veselkom Tenžerom, Jurom Kaštelanom, Verom i Jurom Sarićem, Markom i Vladimirom Veselicom, Vlatkom Pavletićem, Šimom Đodanom…i mnogim drugim hrvatskim odličnicima i pjesnicima razmišljajući o vizijama sretnije hrvatske sutrašnjice i boljih vremena za nacionalnu kulturu (ali ne samo za nacionalnu kulturu), o slobodi hrvatskog nacionalnog bića.
Dopustite dakle najprije da vrlo kratko nešto kažem o Europskoj Akademiji Znanosti, Umjetnosti i Književnosti (AESAL) iz Pariza.U svom naslovu ona nosi naziv europska iako u svojoj vokaciji i djelovanju ona ima i planetarno značenje, jer je ona udružena s preko pedesetak nacionalnih akademija na svim kontinentima pa i između inih i sa Hrvatskom akademijom znanosti i umjetnosti (HAZU). Ona je prevenstveno udružena i s UNESCO-m i to kao savjetodavna institucija, koja daje doprinos u utemeljenju dugoročnih vizija i značajnih projekata te važnih odluka u dugoročnoj strategiji UNESCO-a, koji pridajeposeban značenje našoj akademiji AESAL,s atribucijom takozvanog nultog stupnju institucija po važnosti na skali vrijednosti UNESCO-a.

Akademija ima i dvije vrste članova u svojim redovima:

  • Redovni članovi  AESAL-a mogu biti samo članovi već jedne nacionalne akademije, ili pak dobitnici Nobelove nagrade te Mathematic Fild Price ili iPritzker Price,koje su svojevrsni contrapart Nobelovoj nagradi za Arhitekturu (Pritzker Price), odnosno Mathematic Fild za matematiku.Ona je i po tome svojevrsna Akademija akademija.
  • Dopisni članovi AESAL-a mogu postati samo najznačajniji, eksperti u svojim domenama: prestižni znanstvenici, umjetnici,arhitekti, filozofi, književnici, čija su djela već dobro poznata najširoj svjetskoj javnosti. O tome se vodi najstroža procedura i donosi se odluke nakon visemjesečnog ili višegodišnjeg istraživanja o utemeljenosti primanja, pa je primjerice i ovo članstvo naših današnjih članova bilo predmetom više od godine dana temeljite istrage, nakon čega su jednoglasno prihvaćeni u naše članstvo.

Začeci akademije su iz godine 1973,, ali je ona stvarno etablirana u 1979 godini dakle ima i povijest od 38 godina svog djelovanja.Pokretač Europske Akademije (AESAL-a) i prvi predsjednik je jedan od najznačajnijih francuskih znanstvanika, fizičar Raymond Daudel, koji je bio šefkatedre za teorijsku fiziku na Sveučilistu Sorbonne u Parizu, pokretač i inspirator neposredno poslje drugog svjetskog rata osnivanja Centre National de la Recherche Scientifique Francuske (CNRS), koji ostaje i danas kao najprestižnija znanstvana institucija u Francuskoj i u svijetu, u zajednici sa Dr. Nikole Lemaire d’Agaggio, još uvijek današnjom doživotnom Generelnom tajnicom AESAL-a. Sadašnji predsjednik AESAL-a je Patrick Connrade, bivši predsjednik Imperijal Collega iz Londona,jednoga od najprestižnijih svjetskih sveučilišta, a također svjetski poznati fizičar i znanstvenik, autor.
Vezano za Hrvatsku, mi u akademiji već imamo nekolicinu članova iz redova najuglednijih znanstvenika poput akademika Zvonimira Baletića, akademkinje Alica Werthajmer Baletić, akademika Ive Supičića, a tu je bio i naš dragi prijatelj Slaven Barišić, fizičar internacionalne reputacije, koji nas je nedavno napustio, uputivši se prema kozmičkim visinama,  i evo od danas i dva naša nova člana gospodina Milu Pešordu i akademika Luku Paljetka.

AESAL je u zajednici s UNESCO-m, Zagrebačkim sveučilištemi HAZU, još u ratnim godinama,od 1.-3.listopada 1993., dakle pod opasnošću srpsko-četničkih bombi, održao naš godišnji simpozij na temu « Kulturna dimenzija znanstvenog i tehnološkog razvoja », na kojemu je  i sam predsjednik Franjo Tuđman, izgovorio jedan od uvodnih govora,kojeg bih ocijenio kao jedan od najblistavijih i najinspirirativnijih govora u čitavom njegovom predsjedničkom mandatu. AESAL je također bio jedan od organizatora skupova na temu Croazia u Europi, u Rimu 1992., na kojemu je sudjelovao kao izaslanik Predsjednika RH Božidar Petrač, vaš (DHK) donenedavni predsjednik,a istu smo manifestaciji predstavili i u Saint Petersburgu godinu dana kasnije. Konačno, u ovim  zajedničkim programima je započeta i edicija Hrvatska-Europa, koja je bila također u njenim začecima poduprjeta preko AESAL i institucija UNESCO-a, čemu smo doprinijeli, a naš je tadašnji predsjednik prof. Raymond Daudel, također je bio jedan od uvodničara prvoga sveska iste edecije. Pa i sam sam vrlo aktivno utjecao kod predsjednika RH da se dodijele sredstva za takav jedan značajan projekt, čega se dakako, nitko kasnije nije sjetio da to i spomene. Neka se imena u Hrvatskoj, kao što znate, ne spominju, ona su samo dobra za neke indexe nepoželjnih! No, pak smo tu na vek, kako bi to kazali naši Zagorci!

Dopustite da se sada ipak vratimo našoj substanci, razlozima naše nazočnosti ovoj skromnoj svečanosti i našim večerašnjim odličnicima. Naša oba nova člana i Mile Pešorda i akademik Luko Paljetak po svim svojim znanstvenim, biografskim elementima i kreativnom opusu, pripadaju zaista eliti europskog intelektualnog duha, kako po snazi njihovog poetskog izražaja, ali isto tako i po njihovoj, rekao bih, enciklopedijskoj svestranosti. U svakom segmentu na kojem su usredotočili svoje aktivnosti, čega su se dotakli u svojim profesionalnim karijerama, dali su uvijek, ja bih se usudio reći, maksimum! Oni na jedan vrlo snažan način nastavlju tu sjajnu hrvatsku veritikalu koja počima s velikim Marulom, arkadijcima Zlatarićem, Ranjinom, Lučićem, velemožim Gundulićem i Frankopanpm, preko iliraca Brezovačkog i Štosa sve do Gaja, Vraza i Preradovića, Kranjčevića, neponovljivih Matoša i Ujevića, i nama bližih Kaštelana, Gotovca, Dragojevića, Tadijanovića i brojnih drugih izuzetnih stvaralaca rječju, koji su u različitim pjesničkim vještinama i tehnikama dali obol i hrvatske duše i hrvatske kulture, prinoseći je kao jedan draguljak na oltar europskog duha,kročeći zajedno u jednoj uljuđenoj zajednici, koja se nazivlja Europa. Jer i hrvatsko pjesništvo od najranijih dana je bilo dvojezično: na latinskom i domaćem hrvatskom jeziku, od 15. do 19. stoljeća, i kao što znamo da su rijetki europski narodi koji su imali tako usporedne književnosti, koja je istovremeno bila utemeljena u izvjesnoj europskoj književnoj republici, ali i čvrsto povezana sa domaćim tlom i narodnim domaćimhrvatskim jezikom. Upravo hrvatskoj prozi i poeziji možemo zahvaliti da se, publicirana na latinskome jeziku, mogla obratiti za moralnu pomoć Europi u obrani svog nacionalnog identiteta, očajničkim pozivoma europskoj javnosti za pomoć, jer su prijetnje s Istoka, nadiranjem Turaka bile pogubne za biološku egzistenciju, pa i za kulturni napredak i prosperitet hrvatskoga naroda. Na identičan način i od godine 1991. ili pak ranije kada su se  stvarali obrisi Hrvatske države, mnogi su pjesnici svoj talent i znanje velikoga broja tuđih jezika, iskoristili da se prava istina sazna, što je značajno doprinijela da se sazna stvarna zbilja,da se otvore oči Europi i svijetu o problemima koji su nastali dezintegracijom Jugoslavije, o surovoj srpskoj agresiji na Hrvatsku, i želji hrvatskoga naroda prema svojoj slobodi i nezavisnosti.
Obojica vas, gospodine Paljetak i gospodine Pešorda, dali ste značajneg obola, u toj domeni, što će se, vjerujem, na jednoj kritičkoj distanci, znati sveobuhvatno valorizirati,ako ne po današnjemu, onda pak po budućim  hrvatskim naraštajima. Jer mi danas živimo u čudnim vremenima, kada su oni koji su stvarali državu, izgrađivali je i u svojim snima i mislima, boreći se za nju na bojišnicama, pišući za nju i o njoj, proljevajući svoju krv za Domovinu, postali su nepoželjnici, problematici, po kojima se svakodnevno pljuje! Što nam zorno kaže, da je nešto trulo u toj našoj državi Hrvatskoj!

Vaš primjer, gospodine Mile Pešorda, to zorno pokazuje. Jer ste poput Krista razapeti u vašoj pravednoj stvari bili izloženi gotovo jedno desetljeće najobičnijem medijskom linču, izopćenosti, teroru u kojem je sudjelovao i sam vrh hrvatske politike i države, i sav njen represivni sustav. Ali ste vašom sviješću, vašom ljudskom i umjetničkom veritikalom znali braniti vašu časnost, vaš dignitet i dignitet naroda iz kojega potječete. Cijene su ponekad visoke, plaćamo ih stanjem svoga zdravlja, gubitkom egzistencijalnih potreba, do obitelji, prijatelja, izopćenjem iz medijske slike. To je već postao dobro poznat film ovih prostora. Što je sve tako snažno pojasnio jedan od najveći hrvatskih živućih književnika Ivan Aralica u svojoj prešućenoj knjizi Smrad trulih lešina. Uzmite je pročitajte je svi. Ne samo da je potrebno da je pročitate, već je potrebno da je i meditirate, jer to je knjiga koju bi svaki Hrvat trebao prostudirati. Kapitalno djelo, u kojem je, dragi Mile Pešorda, nekoliko važnih fakata o vama i vašem križnom putu. Konačno, zar ga i sam nisam iskusio bivan prisiljen i izgnan iz Domovine dva puta, ali eto kako bi Matoš kazao, dok je srca biti će i nas, a nadajmo se i Croacije !
O vašem pjesničkom daru i izvanrednom talentu su svoje kazali najvrjednija pera hrvatskog i inozemnog pjesništva, literarne misli i kritike, od onih koje ja izuzetno cijenim:Tomislava Ladana, Danijela Dragojevića, Zvonimira Mrkonjića, Cirila Zlobeca, Dubravka Jelčića sve do Veselka Tenžere, Slavka Mihalića i brojnih drugih odličnih pera, ali iznad svega Jure Kaštelana, preko kojeg sam za vas i prvi puta čuo. Pa ću i ispričati tu anegdotu…Sve je započelo na vratima ovog Kluba književnika,1970., gdje sam znao češće zalaziti, kako bih sreo neke znance i prijatelje. Jedne večeri kasno zazvonio sam na ulaznim vratima Kluba književnika, kroz mali prozor me je pozdravio, otvarajući vrata gospodin Vrus, tadašnji upravitelj Kluba književnika, sa stiliziranom “Dobra večer, gospodine Glibota“, u istom momentu na izlaznom putu pojavio se naočit muškarac očito dobro raspoložen, s crnom zakopčanom košuljom do grla, kojeg prepoznah, ali do tada meni nepoznat osobno, hrvatski pjesnik Jure Kaštelan, čuvši pozdrav Vrusa, koji me oslovljavaše upitom: “Jeste li vi Glibota, koji je šakom ubio vola, kako piše A. B. Šimić“? Odgovorih na žaoku sa žaokom kao iz topa : “Nisam, jer A. B. Šimić spomnje jedno drugo i zaista slično prezime, ali niste li vi pjesnik koji je pisao o plavim očima Maršala“? Kaštelan se, iznenađen odgovorom, nasmješi, očito osjetivši ironičnu notu mog protupitanja. Što bijaše začetkom našeg prijateljstva, dijaloga i lijepih trenutaka u Zagrebu, Omišu, Parizu… Pogotovo onih u Parizu, naše šetnje mostovima na Seini, razgovori o Fernandu Pessoi, pa sam ga i priupitao na mostu Pont des Art, što su izdanci mlade hrvatske poezije. On mi je bez okljevanja odgovorio “Mile Pešorda, koji je iz Šimićeva  krajolika“. Što je, dakako, i višeznačajni odgovor.
Međutim o vama mi je pričao moj i vaš prijatelj, veliki Milan Kundera, kojeg često vidim i srećem u jednom pariškom restoranu, a i susjedi smo. »Kako je Pešorda?» znaju me često priupitati i Vera i Milan Kundera. Jer tko može ignorirati da ste vi među prvima objavili na ovim prostorima sabrana i izabrana djela ne samo Milana Kundere, već i sjajne plejade svjetskih najznačajnijih pisaca poput Ceslawa Milosza, S. Bellowa, Celana,Pessoe… i više stotina drugih najvažnijih književnika i pera našega planeta. Svoje  pjesme objavljujete od 1967. godine, dakle već  pola stoljeća, kada ste objavili Protiv tame i Žena malog grada, što zorno, samo po sebi, kaže kuda smjerate. Jer smjerajući protiv TAME, vi uzimate ne samo pjesnički već i filozofalni diskurs. De facto po početcima možemo kazati da ste i intelektualno trasirali svoju budućnost i na tom putu nas već pedeset godina razveseljavate snagom vaših davidovskih stremljenja spram svih vrsta Golijata i moram priznati da vam se može pozavidjeti što pri tome svemu niste izgubili svoju ljudskost i svoju senzibilnost, kojom je protkana vaša pisana riječ i vaš umjetnički izražaj.Vaš izražaj naime ima svoju kozmičku dimenziju,jer kako lijepo kaže sjajni i meni dragi Danijel Dragojević da vi od samih vaših početaka kročite u nebo, u zrak! Jure Kaštelan kaže za vas da i ujede zmija pretvarate u ljubav, što mi se čini da time određuje i perspektivnost vaših metamorfoza, meditativnog karaktera poetskih asocijacija u vašem izričaju.

Vi ste i građanin svijeta, ali istovremeno vrlo precizno naznačujete vaša izvorišta i vrela na kojima vodu pijete, kojemu narodu pripadate, za čiju obstojnost pišete, živite, stvarate. Nikada na uštrb drugih,  jer bi to vodilo i smjer vaših misli, vaših djela, u bespuća !
Vi ste toga dosta objavili, više od petnaestak knjiga, teško je to sve u ovakovim zgodama i dotaknuti, jer bi nam trebali ne dani, već tjedni, od Života vječnog iz 1971. do posljednje poeme Baščanske ploče, ali i nekoliko knjiga koje čekaju na objavu. Ono što nas je posebice dirnulo to je vaša posljednja poema Baščanska ploča u kojoj sublimirate značajke jednog modernog autora koji integrira i povijest i sadašnjost trentka, koja ima istovremeno vizionarsku projekciju budućnosti, uspostavljajući u tome jedan sasvim prirodan sklad i ravnotežu izbrušenim riječnikom, poema koja zna zatitrati i ne baš nježna srca.
Vi ste dragi Mile,  i pjesnik i književnik, prevodilac (Milana Kundere i Marguerit Yourcenar) i književni urednik, profesor sveučilišta, diplomat, služite se različitim svjetskim jezicima kao poveznicom, ne kao oružjem razdvajanja, kao istinski humanist i zbog te vaše svestranosti raduje nas da nam se pridružujete u Europskoj akademiji znanosti,umjetnosti i književnosti.

Vas, gospodine akademiče Luko Paljetak,vas sam upoznao prije dvadesetak godina kada ste upriličili jednu prelijepu večer na Dubrovačkim ljetnim igrama za moga prijatelja Fernanda Arrabala, jednog od najznačijnijih živih dramaturga, značajnog španjolskog književnika, u zajednici s našim prijateljima Markom Breškovićem, Đelom Jusićem i Ivanom Mustaćem. Večer protkana i vašim sjajnim, nadahnutim recitalima.Recitalima, kojima ste občinili ne samo Arrabala i naše obitelji, već i sve nazočne. Počeo sam vas pomno i pratiti na daljini i svaki novi korak mi je izgledao kao da ste netko s kim živim od svojih početaka. Jer vaš verb je takav, zanosan, tankoćutan, ali čiji eho grmi poput gromova za vrijeme velikih nevremena. Vaš jezik je predivan, on jednostavno teče kao med iz vrcaljke sa ćelijama iz  pčelinjih košnica. Vi pišete za djecu, ali i za sve naraštaje, jer i ono što pišete za djecu, to je sofisticirana filozofska priča, kao što i vaši ozbiljni povijesni romani su takvim senzibilitetom pisani i komponirani, koji se u segmentima mogu pretvoriti i biti maštovite pripovjetke za djecu nižih razreda škole.
Veličina pjesnika se mjeri i po razgovjetnosti jezika, a vi ste u toj modulaciji riječi ne princ, već kralj! Takovo bogatstvo i imaginacijska snaga vašeg slova, u kojem vaše dubrovačko podrijetlo i vaša enciklopedijska kultura ulaze u sraz, čine sintezu koja zvoni jednim apsolutnim modernitetom, koji je rijetkost našeg prostora, ali i šire. Vi ste već toga dosta napisali, vaše se biblioteke već mjere metrima, ali ono što je interesantno, kad otvorimo bilo koju stranicu vaše knjige, poeme, romana, čitalac može svaku stranicu doživjeti kao literarnu i poetsku poslasticu i u kontekstu i bez konteksta. Istovremeno vi pokazujete najveću vrlinu u čisto metralno strofičnom dijapazonu, zadrživši svu elastičnost vašeg literarnog izričaja, mjereći povijesne okosnice dajući im ponekad ironične izvanvremenske opaske, što samo potvđuje da se nalazimo ispred literarnog uradka najvećih dometa. Vaš povijesni romani, primjerice o Držiću, o Cvijeti Zuzorić, njihov ton odaje profinjeni modernitet i kao štivo, koje se čita na dah, to također zorno potvđuju. Zapravo, kad se detaljno pogleda, također vaš ukupan rad, vi ste istovremeno i novelist, romanopisac, poeta, dramaturg, prevodilac i rekao bih na kraju i sjajan crtač. Prije nekoliko dana sam bio, po neznam koji put, u Matissovoj kapelici u Venceu (Chapelle du Rosaire de Vence), na Azurnoj obali, vidio sam i te njegove predivne crteže Kristovog Križnog Puta,koji su me dakako občarali, mislio sam tada i na vas, kao i na one crteže iz vaše zbirke Armoire, koje uz sintetiku crte, trasa, nose često i dvoznačja moguće lekture i svu ljepotu i snagu grafičke vibracije. Vi ste, dragi Luko, osoba renesansnih vrlina i jedno veliko bogastvo za narod i grad iz kojeg potječete i konačno za osobu vaše drage supruge, kojima pripadate, na veselje našeg domaćeg, a eto od danas i europskog i univerzalnog općinstva.
Kako mislim da nema nikakovih slučajnosti, ja bih kazao da je Oda Dubrovniku, vašem rodnom gradu, istovremeno oda i vama i vašem talentu spjevana već prije više od pet stoljeća, prije i nego ste se rodili, od vašeg sugađanina liričara Ilije Crijevića, kojem se pridružujemou osjećajima i željama kad kaže:

“Dubrovniče, zjenico moja, domovino, zjenico moja,
potomče pravi opasan odasvuda kopnom i morem,
naselje časno i dvostruki izdanče Kvirita.

Tebi, najbolji, što da u bogova zamolim najbolje?
Neka te vječna i blažena pratnja nebesnika
održava uvijek u najboljem stanju, neka te u sreći
čuva i vječno uvećava.“…

To su, dragi Luko Paljetak, i naše misli i naše želje o vama kao osobi i kao književno plastičnom stvaraocu. Dopustite, na kraju ovog improviziranog ceremonijalnog izričaja, kojeg uobičajeno izgovaramo u ovim prigodama, da vam,  gospodine Luko Paljetak i gospodine Mile Pešorda, uputim ove riječ:« Nous vous reconnaissons comme nos compagnons », jer smo vas prepoznali kao naše suputnike na rutama znanosti, umjetnosti i književnosti, u duhu mira, tolerancije, humanosti i u duhu univerzalnih vrijednosti utkanih u temeljnim vrijednostima europske kulturne tradicije i civilizacije.

Dobro došli u redove Europske akademije znanosti, umjetnosti i književnosti!

Komentari

komentara