Objavljeno: Sub, kol. 29th, 2015

Makarska Konoba „Kalalarga“ obilježila deset godina rada

Slavlje ne bi bilo slavlje, a konoba ne bi bila konoba da nisu zapjevale klape i da nije zasvirala gitara, da nisu zapjevali svi (i to do sitnih noćnih sati)

konoba 10 god 2015  00042 s

  • Tekst i foto JL
[N]ajpoznatija makarska konoba „Kalalarga“ u srijedu, 26. kolovoza, obilježila je 10 godina rada, deset godina „čvrsto na braniku“ dalmatinske i makarske gastronomije. Mario Tomaš, uz pomoć prijatelja i obitelji, pripremio je uistinu bogat slavljenički program počastivši nekoliko stotina ljudi koji su tijekom večeri posjetili konobu. Da konoba „Kalalarga“ doista uživa poseban ugled u Makarskoj, nije potrebno posebno ni naglašavati jer to je već opće poznata stvar. Mnogi će se složiti da je to u stvari jedina prava konoba u gradu podno Biokova, kako po svom uređenju tako i po, što je posebno važno, ustrajnom njegovanju i promicanju autentične gastronomije Dalmacije i Mediterana. Kroz ovih deset godina to su prepoznali i brojni strani i domaći turisti pa je danas uistinu teško naći slobodan stol (rezervacije se u posljednje vrijeme bilježe i po nekoliko dana unaprijed), a sve to zahvaljujući kreativnom i iskrenom pristupu Maria i njegovih suradnika. Odavno u konobi ne postoji „fiksni“ jelovnik već se dnevna ponuda temelji na svježe nabavljenim namirnicama, a narudžba dogovara izravno s osobljem.
No nije samo to posebnost konobe. „Kalalarga“ je više od konobe. To je mjesto okupljanja ljubitelja izvorne spize, a kroz brojne kuharske radionice tijekom cijele godine razmjenjuju se recepti, iskustva i znanja. To je ujedno i mjesto“rađanja“ Makarskog Marendina, jedinstvene amaterske kulinarske manifestacije koja je upravo iz te konobe prije više od sedam godina, zahvaljujući upravo Mariu Tomašu, počela graditi gastronomsku prepoznatljivost Makarske. Konoba „Kalalarga“ naprosto je makarski gastronomski brend i to posve zasluženo.

konoba 10 god 2015  00036 s

no images were found

[D]akako da je i sama proslava 10 godina konobe bila u znaku gastronomije, a ovoga puta, kao i u mnogim prethodnim prigodama, glavni kuhari su bili Veljko Barbieri i Mario Tomaš. – Kad god smo nešto kuhali, bilo humanitarno ili za neku feštu vodila nas je ideja o tome što će to biti, jer bez konkretne zamisli nema pravog rezultata. Ne može se raditi stihijski, pa smo se i ovoga puta dogovorili što ćemo pripremiti. Tema je bila otočka kuhinja -, kazao je Tomaš. I dok je on u velikoj teći u samoj kali pripremao „bronzinić“ – svojevrsnu inačicu viškog jela, od muzgavaca, hobotnice, sipe, lignje i sipice uz dodatak orza, sočivice, slanutka i tri vrste fažola, Veljko Barbieri je u kuhinji konobe spojio tradiciju s nešto modernijim pristupom skuhavši teću sipe s bobom. Ne treba niti spominjati da se vrlo brzo pojelo sve što je pripremljeno. Da sve bude uistinu tematski zaokruženo doprinos je dala i Nina Tomaš propremivši dalmatinsku pogaču – varijaciju na komiški specijalitet no ipak, kako je kazao Tomaš, malo manje žestoku i ne onako izvorno „sirotinjska“, kako ju pripremaju na Visu. Slavlje ne bi bilo slavlje, a konoba ne bi bila konoba da nisu zapjevale klape i da nije zasvirala gitara, da nisu zapjevali svi (i to do sitnih noćnih sati).

Mario Tomaš: Konoba je spoj planine i mora
[L]judi su uvijek govorili, osobito stari makarani, da je teško držati konobu. Znamo da ima sređenih prostora u Makarskoj koji nikada nisu otvoreni. Uvijek se postavljalo pitanje kako ću ja.., što će mi ljudi kazati itd. I sam sam u početku zamišljao konobu u kojoj će biti malo pršuta, sira, inćuna…, pa danas ćemo frigat mole, a sutra skuhati crni rižot, prekosutra pašticadu…, svaki dan jedno jelo. Međutim nakon deset godina došli smo tu gdje jesmo.
Napomenuo bih da smo se svih ovih deset godina trudili biti apolitični – da bude po onoj staroj: neće politika u moju butigu. Ponekad su neke situacije to osporavale, ali uvijek stojim na stavu da me za ljude koje volim uopće ne zanima jesu li oni politički lijevi ili desni. Bilo je kroz ovih deset godina raznih anegdota, i to se zna, ali kada se sve zbroji mislim da sam na dobrom putu s cijelom ovom pričom, od njegovanja našeg načina življenja preko ića i pića do druženja i pjesme.
Današnja ponuda konobe je svojevrsni spoj mora i planine i mislim da je upravo to bila dobitna kombinacija za održati poslovanje u konobi. Usađena mi je ljubav prema moru, uz nekakvo znanje vezano za ribu još od malih nogu, i znao sam kako ta teća treba izgledati. S druge strane imam tu notu iz Gornjih Brela, kamena i makije, pa je tako i došlo do toga da je pola konobe posvećeno moru – didu Tonču lanternisti, a druga polovica posvećena je mom ocu i Gornjim Brelima. Da nije obitelji, da nismo svi u tome – da supruga Nina ne pravi kolače i pomaže mi oko svega, da otac Tonko cijelo vrijeme nešto ne radi , da brat Marko nije stalno na ispomoći, da sestra Majda nije u tome, a tu je i kći Ela i sve vezano uz užu i širu obitelj, to ne bi moglo funkcionirati. Ako ovaj posao ne voliš i ne živiš ga 24 sata dnevno rezultat će biti kao što je to najčešće slučaj. Eventualno nešto sezonski, uglavnom na razini običnih mješovitih restorana koji se, eto, zovu konobom. Treba svakako zahvaliti za ovih deset godina svin dragim ljudima koji su ovo prepoznali kao nešto uistinu domaće, izvorno makarsko. Treba zahvaliti i svim ljudima koji su radili ovdje tijekom ovih deset godina. Ovaj posao je naporan, nije lagan, a ja jako puno tražim. Svakako želim zahvaliti našem Veljku Barbieriju i Makarskom Marendinu, ali i Gradu Makarska koji su mi dopustili da postavim stolove tu u kali. U doba naših početaka to je bilo nešto strano – staviti nekakve stolove i klupe na onaj asfalt, dok još Kalalarga nije bila ovako uređena, tada u kali nije bilo neobično vidjeti pantagane…Hvala i susjedima koji nas trpe, iako mislim da smo uvijek bili korektni, već 10 godina.

Veljko Barbieri: Odjekuju uspomene sažete u proteklih deset godina

konoba 10 god 2015  00077 veljko crop[N]i sam ne znam kako se prevalilo tih deset godina budući da sam od prvog dana gotovo svakodnevni gost konobe Kalalarga. Vežu me mnoge uspomene prijateljske ali i emotivne naravi i nekako mogu reći da je kroz ovih deset godina i moj život bio određen ovom malom konobom. Ne samo njenim jelovnicima koji su se popravljali iz godine u godinu, a zapravo od samog početka imali štih nekog temeljnog iskonskog, dalmatinskog ali u jednom osuvremenjenom obliku. I danas rado pohodim konobu i tu sam na njenoj pozornici, bilo kao aktivni glumac – naravno sporedni kao i drugi sporedni glumci, ljubavnici, pjevači, izješe, gurmani i vinopije. I svi se nekako svađamo oko sudbine koja se očitava u slobodnom govoru konobe lišenom i oslobođenom svih kućnih stegovnih veza. Pa kad se jedanput ugase sva svjetla i zatvore vrata Kalalarge zapravo kroz tu pustu noć odjekuju naše uspomene koje su se, eto, sažele u ovih deset godina -, na svoj je način 10. obljetnicu konobe Kalalarga komentirao Veljko Barbieri.

no images were found

Tomaš: Hvala svima!

mario i ivic 10 god konoba[V]olio bih ovom prilikom zahvaliti svim svojim prijateljima koji su mi pomogli, osobito onima koji su vezani uz kužinu i koje sam znao zvati i u kasne noćne sate i pitati za savjet kada neku spizu nisam znao skuhati. Uz Veljka tu su definitivno barba Ante Braco Bušelić i naš Jure Puharić Beg. A uz moju ljubav prema kužini definitivno se veže čovjek koji mi je usadio najviše znanja i koji mi je ukazao na put kojim trebam ići a to je moj pokojni prijatelj kuhar Jadran Ljubić…, evo naviru emocije.
Što se današnjeg dana tiče hvala mojoj sestri, hvala Maji, Hvala Viki i curama na kolačima. Hvala Nini na arancinima i bajamima u cukru zbog kojih nije spavala cijelu noć. Hvala mom bratu Marku, ocu Tonku i Grimaniju koji su se dobro „isplakali“ sjeckajući kapulu i potrudili miješajući teću. Hvala našim vinarima, Grabovcu, Jerkoviću i Štekaru koji je samo zbog ovoga došao iz Slovenije. Dakako da želim zahvaliti i klapama Bušinac i Garbin kao i glazbenicima koji su nas i ovoga puta sjajno zabavili. Posebno hvala prijatelju Iviću koji je cijeli dan proveo s nama neumorno kuhajući u kužini, a potom navečer svirajući i pjevajući za društvo. Hvala uostalom svima koji su na bilo koji način danas i inače pomogli i nadam se da se nitko neće naljutiti ako sam ga slučajno zaboravio spomenuti.

 

Komentari

komentara