Objavljeno: Sri, ožu. 6th, 2019

Pavle Pavlović: Jedrenjak Calypso

Bio sam jedan od malobrojnih muških sretnika broda ljepote i glazbe. Na moju glavu dolazilo je u prosjeku 13,6 nositeljica miss lenti

  • MP
  • Tekst Pavle Pavlović

E, kakav sam mogao biti ustaša, četnik ili kosovski balist da se istinom nisam opirao narodnoj miliciji u jednoj postaji na obali tada svejugoslovenskog Jadrana. Da sam lagao, kako to danas mnogi čine, možda sam mogao biti prvi uz ministre, što sada niječu da su se ikada aktivno družili sa lučonošama ondašnjih svjetlih ideja. Budem ljut na sebe i glupe ideale što me sputavaju cijeli život, a moglo je sve bolje  krenuti prije trideset i tri godina. Propustio sam da mi  stari jedrenjak Calypso bude trambulin u političkoj karijeri, koja bi se zasigurno nastavila u tajkunskim vodama i zgrtanju milijuna na domoljublju i glumljenom velenacionalizmu.

Zato dozvolite da vam s puno gorčine i bijesa ponovo odvrtim, sada već jubilarni film sa teškim luzereskim, mračnim slikama najsunčanijih mjeseci od prije tri desetljeća.

…I lani me u makarskoj luci dočekao najpoznatiji jedrenjak Calypso. Erupcija sjećanja ponovila se vulkanskom snagom… Bilo je ljeto 1986. godine. Drveni uglancani brod, nekadašnji trabakul za prevoz pijeska iz delte Neretve, ponosno je sjekao valove plavog Jadrana noseći na palubi najžene ondašnje nam zajedničke domovine. Bio sam jedan od malobrojnih muških sretnika broda ljepote i glazbe. Na moju glavu dolazilo je u prosjeku 13,6 nositeljica miss lenti. U malobrojnoj skupini jačeg spola konkurencija je bila jaka – predvođena kraljem šarma Sašom Zalepuginom. Za njim su bili veseli dečki iz Novih fosila, te majstori konferanse Vojo Šiljak i Mario Mihaljević. Gazda parade zvane Velika revija Jadrana bio je pokojni Luko Bratičević. Moja malenkost imala je ulogu tajnika za medije, ili što bi danas rekli PR menadžera.

I tako veselo je išlo dva mjeseca u stilu – kad naš brod plovi, plovi i ribu lovi, sve dok nismo stigli gotovo do kraja naše regate započete na dalekim obalama Ulcinja, u Crnoj Gori. Poslije priobalnih mjesta na Kvarneru i u Istri, trebalo je još malo skoknuti do Portoroža. Gazda Luko imao je običaj da, kada mu se kasa dobro napuni, koji put skrene i ka Golom otoku. Tada se besplatno nastupalo za “stanovnike” i danas najpoznatijeg otoka naše povijesti. Dakako na Goljak su išli samo odabrani. Drage misice morale su ostati na sigurnoj udaljenosti u obližnjem Senju iz kojeg smo isplovili specijalnim policijskim trajektom. Uz monotono brektanje motora osvajali smo morske milje strogo zabranjenog područja dok su se pred nama sve jasnije ukazivale gole strmine ostrva koje u čovjeku bude samo strah i jezu. Htjeli ili ne mislili smo na tisuće jadnika koji su ovim istim plovilom odlazili na put u pakao, često bez povratka. Majstori kazamata iskazali su vrhunski talenat za odabir mjesta mučilišta. Dočekuju te samo kamen i voda. Prijeteće plavetnilo mora sa jakim strujama što nijedan željnik slobode nije pobijedio… Već su se pojavili prvi krovovi, zatim grad u malom. Veće i manje kuće od kamena na golom kamenu. Uplovljavamo u malo pristanište. Zamišljam one slike iz knjiga koje sam do tada čitao o Golom otoku. Na sreću nema “šibe”, nema one dvostruke kolone starijih robijaša kroz koju oni koji tek dolaze moraju protrčati dok ih nemilice udaraju sa svih strana. Dočekuju nas nasmijani upravnik i njegovi saradnici. Vode nas ka upravnoj zgradi što je kojih desetak metara udaljena od zatvorskih zdanja. Tih godina umjesto političkih ovdje su bili prijestupnici zakona mlađe dobi, uglavnom višestruki “povratnici”, policijskim rječnikom kazano.        

I kao uvijek najbolje sredstvo za opuštanje je koja čašica dobrodošlice. Upravnik i njegovi nimalo nas nisu štedjeli. Osjetilo se koliko su u dobroj kondiciji za rafalno – živjeli bez prestanka. Išla je runda za rundom i lagano nam je postajalo svejedno gdje smo. Jebo Goli otok i emocije što budi, kada prvoklasna loza grije dušu, srce! Još koja čaša i ovdje će pasti pjesma a ne tugovanka za mračnim prošlim i sadašnjim danima. Pokušavajući da u što manje primjetnoj cik-cak hodnji stignemo do bine, zapinjemo od kamene stube. Pripomažu nam čuvari, mangupski se smijući. Ipak, rakija nije skroz ovladala. Kao kroz sumaglicu posmatram “krajolik”. Kamen i samo kamen od kojeg hvata panika. Uspinjemo se do malog amfiteatra. Nekoliko stotina mladih ljudi u  sivim, bezličnim uniformama, strogo postrojeni u zasebne grupe željno iščekuju dugo najavljivani kulturno-umjetnički program. Pogledima uzbuđenih šiparica pred estradnim zvijezdama, što se upinju da ne zavrište od radosti, ukočeno  zure u osobe iz snova i sa naslovnih stranica listova koji su im ponekada dozvoljeni. Da se tada mogla mjeriti užarenost koja zrači iz očiju gomile dok pomamno guta lik i tijela Suzane Mančić i Sanje Doležal, jedine dvije dame među nama, mislim da bi to bila snaga nešto slabija od nuklearne elektrane Krško. Dok su Fosili sa vamp loto damom odvlačili mlade zatočenike u prividnosti slobode, upravnik i njegovi već su počeli dodijavati s onim živjeli bez prestanka. Sjećam se samo da smo se ponovo našli na trajektu na lijepoj plovidbi ka stvarnom slobodnom svijetu. Dvojac voditelja bio je u punom elementu. Nastavili su prazniti i skromni šank samo za odabrane u kabini trajekta.

Nakon golootočke maliganske bitke sa borbama smo nastavili po kafićima Novog Vinodolskog. Kada su nam i tamo pokazali crveni karton, nije bilo druge nego hvataj se  otvorene i  zatvorene palube našeg dragog Calypsa. Kako nas je tada zabrinuto gledao uvijek mirni kapetan Paško. Da li se uplašio za brodske  tekuće zalihe ili za naše jetrice, ni danas mi nije jasno.

Bilo je, čini mi se, negdje oko četiri ujutro kada mi je “veseli” Mario Mihaljević nešto zalijepio na čelo. Isto je učinio i Marinku Kolnagu, bas-gitaristi Fosila, koji je sjedio do mene. Zaredao je  Mario i po ostalim glavama. Trznem papirić s čela kada ono slovo U izrezano sa naljepnice zagrebačke revije Studio, koja mi je bila jedan od poslodavaca u Vjesnikovoj Osnovnoj organizaciji udruženog rada Revijalni tisak.
Hej, Mario, malo ohladi. Nemoj mi tih šala – ljutito dobacujem koautoru legendarne Danielove “Džuli”.
Daj, ne ljuti se, zajebancija – objašnjavao mi je, teturajući se, Mario, koji će nekoliko mjeseci poslije sa Vojom Šiljkom napisati onu legendarnu: “Neka mi netko pokaže znak gdje voz postaje vlak.” Dok smo smirivali prolupalog voditelja iz dubine kabine po kojoj smo feštali započe galama:
Sve vas treba pohapsiti, majku vam nacionalističku! – pjenio je nekakav orijaš za kojeg niko nije znao kako se stvorio na brodu. Posljednjim atomima prisebnosti izgurali smo uljeza i mirno nastavili prazniti čaše bez Marijevih “štoseva”. Već sam se vidio u postelji. Valjalo je meni niz uske krivudave stube poći ka mojoj kabini u trupu jedrenjaka. I kada sam krenuo zvuk sirena prolomi se kroz ludu noć. Na brod se brzinom munje uspentralo nekoliko policajaca i neznanaca u civilnim odijelima. Spika su ulovili Marija, poslije smo slijedili mi, ostali veseljaci. Jedan, dva, tri i evo nas lijepo u Policijskoj stanici u Crikvenici. Opasni neprijatelji države postrojeni kao pokisle kokoši pred ljutitim načelnikom postaje kojeg su probudili u cik zore.
Sram vas bilo, poznati ljudi a hoćete da rušite našu socijalističku zajednicu – gotovo je urlao dok nam se unosio u lice. Maligani u nama bili su odlični čepovi za uši, ali loši za održavanje ravnoteže. Klatili smo se kao na vjetru ništa ne shvatajući što se oko nas događa.
Ovoga što je lijepio u samicu, a ostale tamo na stolice na jedno mjesto i strogo pazite na njih.

Započinjao je novi radni dan. Bunovni stanovnici Crikvenice i okolnih mjesta stizali su vođeni raznim obavezama pred šaltere MUP-a. S nevjericom su posmatrali umornu grupu lica sa naslovnica kako se sramežljivo šćućurila u kutu velikog hola. Nekoliko ljubaznih službenica krišom su nam dodavale šoljice s kavom koja je išla kao mlijeko u mamurne organizme… Bili smo tako nekoliko sati pod policijskom paskom. Kada su “viši organi” u Zagrebu skužili o kakvim se ludim igrama pijanih poznatih budala radilo pustili su nas ponovo na Calypso… Poslije, kada sam se vratio u moje Rajvosa, čuo sam da smo imali oružje, pripremali pobunu i pjevali ustaške, četničke i balističke pjesme. Postao sam multinacionalist koji govori i pjeva čak na tri jezika. Dok su moji jarani od čašice u Zagrebu belom gradu normalno ponovo išli na fešte, ja sam se u srcu tvrde Bosne plašio svakog pokreta. Jurili su me razni sekretari koji su pokušavali na meni da iskažu svoju odanost Titu i Partiji. Kada je rat započeo opet su bili u prvim redovima iskazivajući svoje odanosti novim partijama. Zadrigli komunisti postajali su još gori nacionalisti.

Meni više nikada niko nije ništa na čelo zalijepio. Postao sam promašeni multinacionalist, a toliko sam imao povijesnih predispozicija da postanem dobar ustaša, četnik ili balist.…I zato svakog srpnja ili kolovoza kada se nađem na Rivi Makarske ne znam bi li se smijao ili plakao kada se polagano vučem uz usidrenog, legendarnog jedrenjaka Calypso.