Objavljeno: Mon, Apr 9th, 2018

Slaven Letica: Forenzična teorijska analiza „Dokumenta dijaloga“

Čudo neviđeno: Vijeće Vlade RH koje nas je trebalo pomiriti s prošlošću uspjelo nas je zavaditi u sadašnjosti

Andrej Plenković i Zvonko Kusić javnosti predstavljaju Dokument dijaloga, Banski dvori, 28. veljače 2018.

  • Tekst dr. Slaven Letica

Dosta je vode i mulja proteklo slivovima nabujalih hrvatskih proljetnih rijeka i potoka od dana – bilo je to u srijedu 28. veljače 2018. godine – kad su predsjednik VRH-a Andrej Plenković i predsjednik Vijeća za suočavanje s posljedicama vladavine nedemokratskih režima akademik dr. Zvonko Kusić javnosti predstavili Dokument dijaloga.

Nije problem bio samo u ideologiji nego u metodologiji!

Očekivanje dobrodušnog, optimističnog, pa i naivnog dijela hrvatske javnosti da bi nas Vijeće, sastavljeno od 17 članova, svojevrsna povijesna porota, moglo pomiriti s burnom političkom, ratnom (iza nas su u XX. stoljeću ostala tri rata, dva svjetska i jedan kojeg nazivamo Domovinskim, a bio je rat za neovisnost, slobodu i obranu od latentno genocidne agresije) i zločinačkom prošlošću rasprsnula su se kao mjehur od sapunice. S trunkom gorke ironije, mogli bismo kazati da se dogodilo čudo neviđeno: Vijeće koje nas je trebalo pomiriti s prošlošću uspjelo nas je zavaditi u sadašnjosti i, plašim se, budućnosti.
Uzimajući u obzir činjenicu da najvažnija uloga društvoslovlja (društvenih znanosti) nije proročka, predviđanje budućnosti, nego objašnjenje onoga što se dogodilo, te traganje za odgovorom na pitanje kako se je i zbog čega to dogodilo, u ovom ću eseju čitatelju ponuditi neke ideje i „naputke“ za razmišljanje o razlozima fijaska „Plenkovićeva vijeća“. Tako ga nazivam jer je predsjednik VRH-a smislio i osmislio ideju o Vijeću koju je organizacijski koordinirao sadašnji ministar unutarnjih poslova Davor Božinović, lukavo vršeći selekciju članova tako da „antifašisti“ u njemu imaju brojčanu prevagu nad „suverenistima“.
U dosadašnjim javnim komentarima glavnih pisaca Dokumenta dijaloga koji ima 29 stranica (33 s popratnim pismom; ispada tako da je svaki član Vijeća u godinu dana u prosjeku napisao manje od dvije stranice) – njegovi su glavni pisci prema njihovim javnim izjavama dr. Jasna Omejec, dr. Antun Vujić i dr. Ivo Lučić – javnosti je ponuđena teza kako je sam dokument dobro i mudro, gotovo genijalno, osmišljen i napisan, a da se problemi javljaju u njegovoj političkoj recepciji: jer je javnost i dalje podijeljena na lijeve i desne, komuniste i antikomuniste, antifašiste i fašiste, odnosno „partizane“ i „ustaše“.

Glavni pisci Dokumenta dijaloga: dr. Ivo Lučić, dr. Antun Vujić i dr. Jasna Omejec

Negativna recepcija Dokumenta dijaloga u javnosti „s lijeva“, „s centra“ i „s desna“ nije njegove glavne pisce pokolebala i potaknula na razmišljanje kako bi problem mogao ipak biti u samom spisu, nego ih je motivirala na nervozne i djetinjaste samoobrambene reakcije.
U slučaju dr. Antuna Vujića, ravnatelja Leksikografskog zavoda Miroslav Krleža, reakcija je izraz njegove cinične naravi i krivog korištenja davnog nauka iz logike: „Kad vas napadaju lijevi da ste desni, a desni da ste lijevi, onda ste vjerojatno u pravu.“ (Globus, Zagreb, 9. ožujka 2018.). Istom, nažalost, pogrešnom logikom, koristi se i predsjednik Vijeća akademik dr. Zvonko Kusić: „Kritiziraju nas i lijevi i desni. To je pohvala Vijeću.“ (Nedjeljnom u 2, HTV, 4. ožujka 2018.)

Korak dalje u grozničavom bijegu od istine, a istina je da s Dokumentom dijaloga nešto suštinski nije uredu, čini bivša predsjednica Ustavnog suda dr. Jasna Omejec koja se majstoru pripovjedno-ispovjednog novinarstva Darku Hudelistu pohvalila da je baš ona većinski intelektualni vlasnik tog dokumenta. Spomenuti novinar je ovako sažeo njeno pripovijedanje o pisanju i piscima Dokumenta dijaloga: „Jasna Omejec u samom startu dobiva razmjerno velike ovlasti. Dokument dijaloga ima ukupno 29 stranica; od toga je ‘njezinih’ 5 u prvom dijelu (Pravne osnove), kao i svih 10-tak stranica drugoga dijela (O posebnom normativnom uređenju …).“ Uvjerena kako je barem onih 51.7% teksta koji je sama pisala prožeto mudrošću, providnošću i shvaćanjem znanosti i politike kao „umjetnosti mogućega“, Omejec je novinaru Večernjeg lista Marinku Jurasiću ovako objasnila navodno glavni uzrok javnih kritika Dokumenta dijaloga: „Javni nastupi o kojima govorite potaknuti su našom bijednom političkom stvarnošću.“ (Obzor, subotnji umetak Večernjeg lista,10. ožujka 2018.) Na upit novinara kako objašnjava činjenicu da je vodstvo SDP-a zaključke Vijeća nazvalo „sramotnim“, većinska umna vlasnica Dokumenta dijaloga ovako je, vrlo slikovito, odgovorila:

Bez riječi sam. Zapanjena sam neodgovornošću onih koji koriste javni prostor kako bi dolili benzin na vatru kad im se nudi sredstvo za njezino gađenje.(isti izvor)
Temeljni problem Dokumenta dijaloga, nažalost, pokušati ću to pokazati, nije u ideologiji, nego u metodologiji!

Tradicija osnivanja raznoraznih savjeta, komisija, koncila, konzilija, vijeća i vijećanja stara je, valjda, kao i život ljudi u raznoraznim zajednicama. Od antičke Grčke i Rima do Vijeća sigurnosti UN-a, Vijeća Europe i Vijeća Europske unije, donosioci važnih državničkih, vojnih i političkih, kliničkih, pa i zakonodavnih i drugih odluka, preko institucije savjeta, savjetnika, vijeća, vijećnika i vijećanja nastojali su i nastoje dobiti „inpute“ na temelju kojih mogu i moraju  donosili što bolje odluke. Upravo zbog toga, u svijetu ovog časa djeluje stotine tisuća, ako ne i milijuni različitih vijeća, povjerenstava, savjeta, komisija, radnih tijela itd. Savjetnicima-pojedincima ni broj se ne zna.
Iako u načelu ne volim koristiti metafore koje su izvedene iz imena ili prezimena konkretnog čovjeka, ipak ću kazati da je izbor predsjednika Vijeća za suočavanje s posljedicama vladavine nedemokratskih režima akademika dr. ZvonkaKusića bio pogrešan, kusavi izbor. On, ali i niz drugih članova vijeća, izabran je ne zbog osobnih znanja i sposobnosti, nego zbog toga što se slučajno zatekao na vodećem položaju jedne od institucija koja bi trebala biti „hram“ hrvatske znanosti i umjetnosti – HAZU. Po istom kriteriju u Vijeću su se našli i predsjednici Leksikografskog zavoda Miroslav Krleža dr. Antun Vujić, predsjednik Matice Hrvatske akademik Stjepan Damjanović, pa i dr. Jasna Omejec koja je u Vijeće imenovana kao bivša predsjednica Ustavnog suda RH.

Svi nabrojeni, pa i neki drugi članovi Vijeća, naprosto nisu imali znanja i iskustva u radu ozbiljnih međunarodnih institucije koja se naziva „vijeće“ ili „savjet“. Rad takvih institucija, naime, pretpostavlja poštivanje, za uspješna vijeća i uspješno vijećanje, nužne metodologije, procedure, pa i pisanih ili nepisanih etičkih normi. Primjerice, Vijeće Europe, europska institucija čije je poslanje briga za ljudska prava i slobode u zemljama članicama (u njegovoj je nadležnosti djelovanje Suda za ljudska prava u Strasbourgu), ima posebni Etički kodeks koji obvezuje sve izvjestitelje Vijeća, kao i članove stručnih radnih skupina koje istražuju stanje ljudskih prava i sloboda na određenim području ili zemlji.
Kako „Plenkovićevo vijeće“ nije imalo etički kodeks koji bi obvezivao njegove članove, jedan od prvih zadataka Vijeća trebalo je biti usvajanje nekog ad-hock etičkog kodeksa. Njime je trebalo urediti etičke obveze izvjestitelja Vijeća i njihovih članova. Za ilustraciju, Etički kodeks Vijeća Europe obvezuje izvjestitelje na:neutralnost, nepristranost, deklaraciju potencijalnih sukoba interesa, objektivnost, diskreciju, obvezu sudjelovanja u radu radne skupine, rad bez primanja novčane naknade, obvezu čuvanja informacija i saznanja koja potječu iz rada itd. Obavezuje ih i na to da izdvojena mišljenja, ako postoje, moraju priložiti prije objave konačnog izviješća, što u radu Plenkovićeva vijeća nije bio slučaj. Samo je dr. Željko Tanjić vlastito izdvojeno mišljenje priložio prije izlaska Dokumenta dijaloga u javnost. Ostali su to učinili naknado, što je naprosto nedopustivo, da ne kažem za njih sramotno.
Rad vijeća, uz ostalo, pretpostavlja preciznu razradu programa vijećanja. U konkretnom slučaju Vijeće je imalo na raspolaganju godinu dana. Na samom početku rada, Vijeće je trebalo pripremiti stručne podloge za vijećanje o načelnim pitanjima.

Simboli zla: nacizam, komunizam i fašizam.

  • Prvo pitanje: Što su sve simboli, znameni i pokliči hrvatskih inačica europskih i svjetskih totalitarnih i zločinačkih poredaka XX. stojeća i koje je njihovo simbolično, kulturno i političko značenje danas u Hrvatskoj, Europi i svijetu?
  • Drugo pitanje: Treba li simbole, znamenje i pokliče totalitarnih zločinačkih režima/poredaka zabranjivati ili ne? Kakve posljedice mogu donijeti zabrane, a kakve rizike nosi prihvaćanje liberalno-demokratske tradicije u kojoj postoji jasna svijest o zločinačkoj prirodi tih simbola, znamenja i pokliča, ali i svijest da zabrane nisu najbolji put prema izgradnji zrelog demokratskog društva.
  • Treće pitanje: Treba li Ustav RH tretirati kao svjetovno sveto pismo i mjerilo svih stvari, pa i povijesne istine, ili se Vijeće i prema ustavnom tekstu može i treba odnositi kritički? To pitanje posebice je važno kad je u pitanju teorijsko tumačenje dijela Izvorišnih osnova koje se odnose na hrvatsku državnost u Drugom svjetskom ratu. Kao svjedok vremena i kao jedan od pisaca temeljnih ustavnih načela (uz dr. Franju Tuđmana), znam da je autor Izvorišnih osnova bio osobno dr. Franjo Tuđman.
    Iako je bio relativno zadovoljan tekstom kojeg je napisao, osobno ga nije smatrao svetim pismom, a takvim ga je teško i danas ocijeniti. Vijeće ga je, nažalost, uzelo kao ključno i jedino mjerilo vlastitog odnosa prema hrvatskoj državnosti, endehazijskom i komunističkom totalitarizmu, pa i određenju zločinačke naravi svakoga od tih pokreta i poredaka.
    Dio teksta Izvorišnih osnova koji govori o tome baš i nije jasno napisan. Tamo piše da se „nacionalnu samobitnost i državnu opstojnost hrvatskoga naroda“ potvrđuje u manje-više svim povijesnim zbivanjima i državnim oblicima koji su hrvatski narod 1990. doveli do ostvarenja povijesnog prava na punu državnu suverenost.
    U tom kontekstu, o hrvatskoj državnosti u Drugom svjetskom ratu, dr. Franjo Tuđman je napisao, a Sabor izglasao i ovo: povijesno pravo hrvatskog naroda na punu državnu suverenost očitovalo se i u uspostavi temelja državne suverenosti u razdoblju drugoga svjetskog rata, izraženoj nasuprot proglašenju Nezavisne Države Hrvatske (1941.) u odlukama Zemaljskoga antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Hrvatske (1943.)…“
    Iz te stilski i sadržajno loše napisane rečenice može se pročitati i zaključiti samo to da je Tuđman mislio da su tijekom Drugog svjetskog rata postojala dva tipa ili dvije vrste hrvatske (krnje) državnosti koja su stajala jedan nasuprot drugom: NDH, uspostavljena 1941. i ZAVNOH-ovska federativna Hrvatska, uspostavljena 1943.
  • Četvrto pitanje, za koje je također trebalo pripremiti teorijsku i empirijsku podlogu za raspravu, trebalo se odnositi na narav i zločinačku ostavštinu, ali i eventualnu korisnu prošlost triju „hrvatskih“ (dva su zapravo uvezena) totalitarnih poredaka u XXI. stoljeću: monarhijskog (austrougarskog i jugoslavenskog), ustaškog i komunističkog.

Statistika genocidnih zala: broj ubijenih, umrlih od gladi, mućenja i bolesti u doba maoizma, staljinizma i nacizma.

  • Peto važno pitanje-tema trebali su biti „Jasenovac“ i „Bleiburg“ kao mjesta masovnih zločina i ljudskih stradanja, ali i kao polazišta stvaranja i eksploatacije političkih i masovno-psiholoških mitova o tim mitovima i stradanjima. Sama činjenica što riječi „Jasenovac“ i „Bleiburg“ nema u Dokumentu dijaloga dovoljno govori o njegovom dometu i kakvoći. Da je Vijeće osiguralo teorijske podloge i da je vijećalo o tim i drugim temama, ne bi se moglo dogoditi, primjerice da u ustaškom pokretu i NDH ne pronađe ni zrnce, makar i 1% korisne ili upotrebljive povijesti, o kojoj su, u različitim vremenima i povijesnim prilikama, govorili blaženi Alojzije Stepinac i dr. Franjo Tuđman. Priznajući i osuđujući zločinačku prirodu NDH, oni su s pravom smatrali da je ideja o stvaranju hrvatske države bila legitimna ideja koja je svoju potvrdu dobila 1990. godine.

Srbi su nedirnuti „Jesenovački mit“ preselili na drugu obalu Save, u Donju Gradinu, koja postaje novi političko-propagandni „Jasenovac“.

Na sličan način, „dekonstrukcija“ partizanskog pokreta na njegove „sastavne“ dijelove – antifašizam i borba za slobodu, borba za hrvatsku državu, borba za jugoslavensku državu, komunistička revolucija i zločinački elementi u njoj – mogla je rezultirati uspješnim traganjem Vijeća za povijesnim istinama, a time i pomirenjem.

Dragocjenosti oduzete zatočenicima sabirnog logora Jesenovac.

Nisu samo spomenuta, nepostavljena ili krivo postavljena i krivo odgovorena pitanja, rezultirala situacijom u kojoj nas Dokument dijaloga ne miri s poviješću, a svađa u sadašnjosti. Do toga je dovela površnost i odsustvo svake metodologije i metodičnosti u radu Vijeća. Umjesto poimeničnog izbora izvjestitelja pojedinaca ili nekolicine njih za pojedina problemska i tematska područja, koji bi bili navedeni poimenično kao autori, Vijeće je prešutno pripremu „radnih materijala“ prepustilo radinijim pojedincima. Ako je vjerovati njihovim osobnim svjedočenjima, iznesenim u Globusu 9. ožujka 2018., posao „hrvanja“ s poviješću hrvatskog totalitarizma pao je na leđa profesora filozofija i sociologije dr. Antuna Vujića, profesoricu ustavnog prava dr. Jasnu Omejec i priučenom povjesničaru (diplomirao je pravo) i dobronamjernom čovjeku koji je uznastojao oko kakvog-takvog „konsenzusa“ dr. Ive Lučića.

Ženske pletenice iz Hude jame, Barbarin rov

Kad je „metoda“ rada ili vijećanja Vijeća u pitanju, anegdotalna saznanja govore kako se Vijeće prvih osam mjeseci nije pretrglo od rada, ali i da nije osmišljena i prakticirana neka od standardnih ili inovativnih metoda grupnoga ili timskog rada koje se u radu takvih savjetodavnih tijela koriste: Sokratova metoda, kolokvijalna metoda rada, takozvani T-laboratorij, inovativne metode timskog rada, tekstualni pregovori itd.itd. Upravo zbog toga što je poslu pristupilo, kad je metodologija rada, raspravljanja i tekstualnih pregovora u pitanju, površno i diletantski, konačni rezultat rada vijeća je „kusav“, da ne kažem potpuno bezvrijedan.
Da je doista takav dao je naslutiti i sam idejni tvorac Vijeća, predsjednik VRH-a Andrej Plenković koji je ovako ocijenio sadržaj i vrijednost Dokumenta dijaloga: „Mislim da određene ideje sadržane u tom dokumentu mogu biti korisne. Vlada zadržava pravo da donese svoje procjene i odluke što treba dodatno normirati i, ako treba, na koji i kakav način to treba napraviti.”
Dakle: puno vike, pompe i graje. Nizašto!

Koncentracijski logor na otoku Rabu, osnovan potkraj srpnja 1942. bio je po broju zatočenika i po broju žrtava koje su u njemu stradale najveći logor na području pod talijanskom upravom.

Komentari

komentara