Objavljeno: Sun, Feb 11th, 2018

Slaven Letica: Grobarina za bečku i sinjsku Mona Lisu

Zašto Republika Hrvatska naprosto mora plaćati grobarinu za austrougarsku ratnu bolničarku Walburgu Neužil (Wally Neuzil) sahranjenu u Sinju

Egon Schiele: Portret Wally iz 1912.

  • Tekst dr.Slaven Letica

Potkraj ove godine Europa, svijet, pa i naša zemlja, obilježit će 100. obljetnicu završetka Prvog svjetskog rata ili, kako ga češće nazivaju na Zapadu, Velikog rata. Pridjev „svjetski“ Veliki rat je dobio zbog toga što su ratovala dva ratna višedržavna savezaAntanta i Središnje silena više kontinenata. Izravni uzrok rata (casus belli) bio je sarajevski, vidovdanski (28. srpnja1914.), atentat Gavrila Principa na austrougarskog, u to doba i hrvatskoga,  prijestolonasljednikanadvojvodu Franju Ferdinanda.

Rat je započeo objavom rata i napadom Austro-Ugarske na Kraljevinu Srbiju 28. srpnja1914.; trajao je do 11. studenog 1918. kada su sile Antante potpisale primirje s Njemačkom. Nakon toga potpisan je čitav niz mirovnih sporazuma od kojih je daleko najvažniji bio Versajski ugovor sklopljen ponovno na Vidovdan 28. lipnja 1919. Tim ugovorom sve su države koje su činile Središnje sile izgubile teritorij. Ukinute su Austro-ugarska i Otomansko carstvo, a osnovane nove države, među njima nama najvažnija i, vrijeme će pokazati, najtragičnija: Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca. U ratu je poginulo i umrlo 40 milijuna ljudi.
Za nas Hrvate Prvi svjetski rat višestruko je tragični, ali i povijesno i politički zanijekani, prešućeni, zaboravljeni i u nacionalnoj memoriji trajno izgubljeni – kad su pojedinačna, obiteljska i masovna sjećanja u pitanju – rat. Pet je naraštaja rođeno i umrlo nakon početka toga rata, a to je, smatrao je poznati sociolog dr. Josip Županov, dovoljno vremena za veliki, ako ne i apsolutni, nacionalni zaborav.
Taj je rat, dakako, još uvijek živahan među povjesničarima-istraživačima, posebice onim rođenim potkraj XX. stoljeća, ali ne živi u svakodnevnim sjećanjima i razgovorima. Taj su rat političke okolnosti, kasniji ratovi i mitska rijeka zaborava Leta odnijeli, definitivno, u podzemlje ljudske volje za sjećanjem i pamćenjem. Iako je u njemu poginulo, pišu znalci, između 120.000 i 200.000 Hrvata, i ranjeno tri puta više, zbog okolnosti što smo iz rata izravno „uletjeli“, kao legendarne Radićeve „guske u magli“, u Kraljevinu Srba, Hrvata i Slovenaca, Prvi svjetski rat je postao političkim tabuom, jer smo se mi Hrvati u njemu borili na „krivoj“, austrougarskoj strani. Iako su sjećanja na nj ostavila stanovitoga traga u hrvatskoj prozi, slikarstvu, pa i poeziji, o ratu i ratnicima praktički se nije smjelo javno govoriti. Vrlo važnu znanstvenu monografiju, zapravo doktorsku disertaciju, a kasnije i knjigu „Tamna strana Marsa“ napisao je povjesničar dr. Filip Hameršak: njegova je disertacija dostupna ovdje: https://bib.irb.hr/…/625479.Doktorski_rad_Filip_Hamersak_mi…

Miroslav Krleža u svečanoj domobranskoj odori.

Stota obljetnica početka Velikog rata bila je za hrvatske prevoditelje i nakladnike poticajna, pa je tako Fraktura objavila kapitalno historiografsko djelo Davida Stevensona „1914.–1918., Povijest Prvog svjetskog rata“ ( Fraktura, 2014.; prijevod: Vuk Perišić) za koje sam mislio da nikad neće biti prevedeno na hrvatski jer je golemo. Osobno mi je žao što nitko (zasad) nije preveo podjednako zanimljivu i vrijednu knjigu: Charles Emmerson „1913.: U potrazi za svijetom prije Velikog rata“ (1913.: In Search of the World Before the Great War).
Nažalost, kako smo mi Hrvati kad su kulturne potrebe u pitanju, „obredni narod“ ili „narod obreda“ – koji obožava okrugle obljetnice, blagdanske proslave i druge obrede (posebice maškare ili fašnike) – povećano zanimanje za Veliki rat možemo očekivati i ove godine u povodu 100. obljetnica njegova završetka.
Brojni su romani o tom ratu napisani u zapadnom svijetu, stotinjak ih je prvorazrednih, a petnaestak od njih postali su klasicima svjetske lijepe ili, ako vam je draže, krvave književnosti: Na zapadu ništa novo– njemačkog pisca Ericha Marije RemarqueaZbogom oružje Ernesta HemingwayjaDobri vojak Švejk Jaroslava HašekaRadetzky marš Josepha Rotha (nakon Naprijeda 1960. u prijevodu Ive Adum, 2014. godine objavila ga je Fraktura u prijevodu Milana Sokića), Čarobni brijeg Thomasa MannaJohnny je krenuo u rat američkog pisca Daltona TrumboaPod vatrom francuskog pisca i ratnika Henrija BarbusseaZbogom svemu tome Roberta Gravesa itd. Pažnju zaslužuje i Hrvatski bog Mars Miroslava Krleže, pa i srbijanski Dnevnik o Čarnojeviću Miloša Crnjanskog. Zbog niza sretnih, a neobičnih, okolnosti odnedavno mi se čini da bi se sjećanje na Prvi svjetski rat u Hrvatskoj ipak moglo – koliko toliko – oživjeti.

Grob češke i austrougarske Mona Lise u Sinju

Jedan od brojnih razloga za potencijalno živo sjećanje na ljudsku stranu tog rata svakako je članak novinarke Jutarnjeg lista Lane Bunjenac objavljen u tom listu prije dvije i pol godine, 5. rujna 2015. pod naslovom: „SCHIELEOVA NAJVEĆA MUZA POKOPANA JE U SINJU: Ovdje, na groblju sv. Frane, leže posmrtni ostaci bečke Mona Lise“.
Spomenuti je članak ogledni primjer suvremenog – nepretenzioznog, ali vrlo vrijednog – istraživačkog novinarstva, jer u njemu novinarka čitatelje obavještava o otkriću čija važnost nadrasta sinjske i hrvatske prilike: da je mlada ratna bolničarka Wally Neuzil (pravo joj je ime zapravo bilo Walburga Neužil; bila je, naime, Čehinja) najvažniji model, ujedno djevojka i ljubavnica kultnog austrougarskog (danas austrijskog) slikara Egona Schiela, umrla u 23. godini, od šarlaha, u Sinju na Božić 1917. te da je sahranjena na Groblju sv. Frane. Ta činjenica nije bila poznata hrvatskim povjesničarima umjetnosti, ali ni bečkom Muzeju Leopold kojeg je utemeljio kolekcionar Rudolf Leopold i koji danas posjeduje najveću zbirku Schieleovih umjetnina. Novinarka je razgovarala i sa sinom utemeljitelja muzeja Diethardom Leopoldom.

Potaknut otkrićem novinarke Jutranjeg lista, u Sinj je u travnju 2016. doputovao ravnatelj bečkog Muzeja Leopold dr. Robert Holzbauer, povjesničar umjetnosti i sudski vještak za atribuciju umjetničkih djela, specijalist za Egona Schiela. O njegovom posjetu Sinju i sinjskom groblju izvrsnu fotoreportažu pod naslovom „Djevojka s portreta od 20 milijuna dolara leži u sinjskom grobu“ objavio je 22. travnja 2016. novinar Slobodne Dalmacije Dražen Duilo; fotografije je snimio Nikola Vilić.

Dr. Robert Holzbaueruz zapušteni grob Wally Neuzil (Walburga Neužil) u travnju 2016.

Dražen Duilo ovako je opisao rezultate posjeta bečkog umjetničkog „forenzičara“ Matičnom uredu Grada Sinja:

U debelom ‘Upisniku smrti župe Sinj’ za razdoblje od 1916. do 1930. pod rednim brojem 236, na samom dnu požutjele stranice, nalazi ime ‘Valpurga Velnziel, vojna sestra, rimokatolkinja’, te je, ozarena lica, identificira kao Wally. Umrla je od šarlaha u 24. godini na Božić 1917. Pokopana je na sinjskom groblju dva dana kasnije.

Dr. Robert Holzbauer i zadarska studentica povijesti umjetnosti Marija Škegro na obnovljenom grobuWally Neuzil (Walburge Neužil).

Rezultat posjeta dr. Holzbauera Sinju nije bila samo potvrda identiteta pokojnice, nego i njegovo obećanje da će bečki muzej obnoviti grob Wally Neuzil (Walburga Neužil) te da će ubuduće plaćati grobnu naknadu koja godišnje iznosi 112.5 kuna. Ono što je obećao prije manje od dvije godine, danas je postala stvarnost: grob je obnovljen i Muzej Leopold plaća grobnu naknadu, što osobno smatram lijepom gestom bečkog muzeja, ali i velikom sramotom Grada Sinja i Republike Hrvatske u kojima je mlada ratna bolničarka radila i umrla te bi bilo ljudski normalno i državnički odgovorno, ali i mudro, da se o grobu mi brinemo. Uloga i važnost Wally Neuzil (Walburge Neužil) u životu i slikarstvu Egona Schielea ne može se shvatiti izvan konteksta ondašnjega austrougarskoga i ratnog vremena u kojem su ona i danas kultni, a onda siromašni i neshvaćeni (pod optužbom da slika pornografiju i kvari malodobne djevojke bio je osuđen na 24 dana tamnice) slikar živjeli i tragično umrli. On je umro u 28. godini i iza sebe je ostavio nevjerojatno opsežan opus: oko 3.000 crteža i preko 300 slika.U tom opusu vrlo mali dio odnosi se na slike i crteže na kojima je Wally, ali taj dio, tvrde povjesničari umjetnosti, ali i psihoanalitičari umjetnikova života, čini srž njegove osobe i opusa. U prvom redu tu je fascinantno ulje na platnu „Portret Wally“ iz 1912. godine naslikan godinu dana nakon njihova upoznavanja i zajedničkog života: on je tada imao 22, a ona 18 godina. Mlada žena s hipnotičkim plavo zelenim očima naprosto vam ne dopušta da je prestanete gledati: jer ostavlja dojam o dubokoj osobnoj uronjenosti u tugu, tjeskobu i melankoliju vremena i sudbine koja će nju osobno – traumatični prekid veze sa slikarom i odlazak u rat – i ondašnji svijet sustići: Veliki rat u kojem su ljudi postali „topovsko meso“ i žrtve smrtonosnih zaraznih epidemija tog vremena.

Ne bez razloga „Portret Wally“ u masovnim medijima, ali i među znalcima povijesti slikarstva, često se naziva – slično kao i slika Adele Bloch-Bauer njegova učitelja Gustava Klimta  – austrijskom Mona Lisom.
Dodatnu, svjetsku, slavu to je maleno platno steklo nakon što ga je Muzej Leopold posudio za izložbu njujorškom Muzeju Suvremene umjetnosti, da bi bilo zapljenjeno pod sumnjom da je bilo u doba Trećega rajha ukradeno od jedne bečke židovske obitelji. Dugotrajni sudski proces okončan je 2010. pristankom bečkog muzeja da nasljednicima izvorne vlasnice (Lea Bondi Jaray) isplati 19.000.000 dolara. Od tada se slika naziva i portretom vrijednim dvadeset milijuna dolara.

Austrougarski ratni poučak o umjetnicima i umjetničkim muzama

Sudbonosni i tragični – vrijeme će to neupitno pokazati – susret Walburge Neužil  (Wally Neuzil)  (Walburge Neužil: otac joj je bio Čeh i srednoškolski učitelj koji je mlad umro kad je ona imala 11 godina i tri mlađe sestre) i Egona Schielea dogodio se 1911., vjerojatno uz posredstvo Gustava Klimta, a njihova veza – kao odnos umjetničkog modela, slikara i ljubavnika – potrajat će četiri godine: do trenutka kad je slikar odlučio oženiti „prikladniju“ ženu (pravu Austrijanku i susjedu Edith Harms), nakon čega je Walburga Neužil  (Wally Neuzil) otišla u rat kao bolničarka: najprije u Beč, zatim u Šibenik i na kraju u Sinj, u kojem je umrla i sahranjena.

Jedina zajednička fotografija „klempastog“ slikara i njegove muze.

Fotografije Walburga Neužil  (Wally Neuzil) ne daju naslutiti silnu erotsku snagu i profinjenu senzualnost koje je u njoj budio i pronalazio te na vlastite crteže i platna prenio genijalni, ekscentrični, narcistički slikar. Od niza njenih slika i crteža ovdje objavljujem nekoliko po mom sudu najljepših i najerotičnijih, kako bih pokazao kontrast između života Wally prije rata (kao slikarskog modela i slikarove ljubavnice) i tijekom rata (kao staložene i odgovorne sinjske bolničarke).

Osoblje i pacijenti odavno srušene ratne bolnice u Sinju 1917.: Walburga Neužil (Wally Neuzil) stoji u sredini u drugom redu.

Odlazak Walburge Neužil  (Wally Neuzil) u rat, kao i stavljanje vlastitog dara na raspolaganje vlasti Egona Schielea, nisu bili i Velikm ratu iznimka, nego pravilo koje ovdje ilustriram fotografijom hrvatske operne pjevačice Anke Horvat kao ratne bolničarke.

Slavna hrvatska operna pjevačica Anka Horvat kao ratna bolničarka 1914.

Slutnja propasti i smrti u fascinantnom platnu „Smrt i djevojka“

Mlada Čehinja s bečkom adresom, navodno bivša prostitutka (tako tvrde brojni povjesničari umjetnosti koji pišu o Wally, iako za vlastite tvrdnje ne daju dokaze) Walburga Neužil  (Wally Neuzil) bila je, očito, žena sa stavom i petljom. Nakon što joj je slikar priopćio nakanu da će – umjesto nje koja je uz njega bila u najtežim životnim situacijama – oženiti drugu „prikladniju“ ženu, njegovu susjedu s kojom ga je sama Wally upoznala, te kad joj je predložio da se mogu ugovorom obvezati da će jednom godišnje zajedno i sami provoditi godišnji odmor, ona je prekinula vezu te je odlučila postati ratnom bolničarkom.
Umrla je u Sinju godinu dana prije završetka Velikog rata. Kraj rata nije dočekao ni Egon Schiele. Umro je 31. listopada 1918. od španjolske gripe, 11 dana prije kraja Velikog rata. Tri dana prije njega umrla je njegova žena koja je bila u sedmom mjesecu trudnoće. Novinar Slobodne Dalmacije Dražen Duilo prenio je čitateljima urbanu legendu o tome kako se Walburga Neužil u Sinju još jednom zaljubila:

Uz grob Wally Neuzil, one djevojke s čudesnim plavim očima sa Schieleova portreta, još je jedan zapušteni grob, na njemu je oborena mjedena ploča s natpisom s patinom vremena i zaraslim u mahovinu. Trebalo bi je ispjeskariti kako bi se natpis pročitao. Taj grob ne nosi oznaku NN – ‘kaparo’ ga je jedan iz Suhača, povremeno plati grobljansku naknadu, ništa neobično ako se zna da metar četvorni po našim grobljima zna biti skuplji od metra, na primjer, na Mejama ili Bačvicama. U njemu je tijelo majora Šejna – pišemo ga fonetski jer ga je tako predaja donijela do ovih vremena. On bijaše austrougarski časnik, koji je svoju čast sačuvao ispalivši sebi metak u sljepoočnicu. Naime, pijan je prokockao novac namijenjen plaćama svojih vojnika. Zadnjih mjeseci svoga života, kaže predaja, ljubovao je s Wally, a ona je na samrti izrazila želju da bude pokopana pokraj njega, čovjeka kojeg je voljela. Naravno, prenoseći predaju, nitko među Sinjanima nije znao za njezin bivši život. 
– Priču o majoru Šejnu i njegovoj ljubavi znam cijeli život. Slušao sam je dok sam bio mali. U našoj kući mi smo spavali na katu, a u prizemlju je bila, kako bi to danas rekli, točionica vina. Tu su se skupljali stariji ljudi i prepričavali sve i svašta, pa i tu priču. Tako se ona prenosila s generacije na generaciju – pripovijeda Ante Pavić, evidentičar na sinjskom groblju. Njegova je pomoć bila dragocjena pri identificiranju groba Wally Neuzil.
Bilo kako bilo, uz Sinjsku Gospu i Alku, viteški je grad dobio još jednu veliku priču koja bi mogla i trebala obnoviti zanimanje povjesničara, pa i povjesničara umjetnosti za hrvatski – Zaboravljeni rat.

Egon Schiele: Smrt i djevojka 1915.

Što se slutnje rata i smrti tiče, veliko platno Egona Schielea „Smrt i djevojka“ iz 1915. – na kojem je on otjelovljenje smrti koja grozničavo grli voljenu djevojku utjelovljenu u Wally – još je jedan pokazatelj ne samo slikarske, nego i proročke genijalnosti tragičnog, veličanstvenog slikara.

Imena i prezimena nekih od 130 poginulih i sahranjenih hrvatskih ratnika iz Velikog rata na vojnom groblju u seocetu Ujscie Jezuickie u Poljskoj o kojima tamošnji seljaci brinu punih 100 godina (snimio dr. Darko Bekić)

Spomenik Roberta Frangeša-Mihanovića posvećen palim Hrvatima, dakako i Srbima, koji su se u Velikom ratu borili na strani Austrougarske monarhije 1914.-1918. koji zbog „ujedninjenja“ nikada nije realiziran.

 

Komentari

komentara