Objavljeno: Sat, Mar 24th, 2018

Slaven Letica: HAZU bi morao usvojiti načelo „odreknuća“ svih akademika od aktivnog članstva u 70. godini

Eksperimentalna, inovativna i kreativna misao odavno se iz akademija preselila u druge inkubatore  znanstvene i intelektualne izvrsnosti

Izvrsna fotografija Borisa Ščitara: genijalni osnivač JAZU-a Josip Juraj Strossmayer u sjeni Velikog Vizionara dr. Zvonka Kusića.

  • MP
  • Tekst dr. Slaven Letica

Vizionar

Anđel, iz Blakeovih „Pjesama nevinosti i iskustva“ (Songs of Innocence and Experience)

Ako vas zanima postoji li neka „sitna“ razlika između dvaju vizionara vremenski udaljenih gotovo dva stoljeća, po današnjim ne i ondašnjim mjerilima genijalnog engleskog slikara, pjesnika, grafičara i mistika Williama Blakea (London, 28. studenog 1757. – London, 12. kolovoza 1827.)i promućurnog, svenazočnog,do zla boga lukavog hrvatskog gušoslova, hibridnog stranačkog kvotnika HDZ-a i HNS-a i predsjednika HAZU-a dr. Zvonka Kusića (rođen je Zagrebu 14. lipnja 1946.)– podastrijeti ću vam činjenice, pa sud donesite sami. William Blake bio je samouk u svemu: slikarstvu, filozofiji, pjesništvu, grafici, ilustratorstvu, pa i grafičkom izumiteljstvu; izumio je posebnu tehniku obojenog bakropisa. Za života nije objavljeno niti jedno njegovo djelo, a danas ga cijene i slave diljem svijeta (hrvatskim ga je umnicima približio sinjski sveznadar, novinar, pisac i polivalentnu urednik Marko Grčić) kao slikarskog i pjesničkog vizionara. Njegova prva vizija (mi ljudi bez nadnaravnih vizionarskih sposobnosti ne znamo radi li se o intuitivnoj biološkoj ili nadnaravnoj sposobnosti predviđanja budućnosti) pojavila mu se u 10. godini: vidio je stablo puno anđela. Svoju je viziju pretvorio u sliku.

Predsjednik HAZU dr. Zvonko Kusić savršena je metafora zabrinjavajućeg stanja hrvatske politike, znanosti i umjetnosti

Samozvani hrvatski hibridni akademski vizionar općega dobra i medicinskog poduzetništva dr. Zvonko Kusić nije samouk! Rigorozno je školovani liječnik, specijalist nuklearne medicine, radioterapije i onkologije koji je cjelokupni znanstvenički, nastavnički, istraživački i liječnički rad posvetio štitnjači (latinski: glandulathyreoidea), endokrinoj žlijezdi koja je smještena na prednjoj strani vrata, ispod grkljana. Žlijezda je leptirskog oblika, pa podsjeća, što možda i nije nevažno – jer i on voli i ljubi Hrvatsku – na slovo H.
„Vlastitu“ viziju (da vizija nije njegova pokazuje gola činjenica što je poliklinika koja se prije prekrštenja u „Avivu“ nazivala „Nemetova“ bila je u istoj zgradi 40 ljeta, a kao privatni biznis osmislio ju je i na noge 1997. postavio dični i časni Višanin dr. Damir Jurinović, specijalist za prostatu, važni organ koji, uz legendarni „pimpek“, određuje sudbinu naše muškosti) „elitne klinike“ naš je junak osmislio i ostvario u 69. godini, dokazujući time da nikada za vizije nije kasno: viziju je ostvario kad je, pod zasad nerazjašnjenim okolnostima, postao 30 postotnim vlasnikom klinike u vlasništvu posrnulog poslovnog anđela i bjegunca od hrvatskih zakona i njihovih utjerivača Ivice Todorića koji trenutno boravi u „Blakeovom“ Londonu.  Zasad je nepoznato je li uopće, kada, kome, zašto i koliko je vlastiti vlasnički udio predsjednik HAZU platio.
Međutim, dobro je poznato da je naš Veliki Vizionar na kućnoj adresi, prije stjecanja zamamnog, zapravo „tajkunskog“ vlasničkog udjela, 8. veljače 2016., registrirao tvrtku znakovitoga naziva „THYROIDEA d.o.o.“

Smrtno ozbiljni. Snimljeno prije Velikog potopa Agrokora: Marijan Hanžeković, Zvonko Kusić, Ante Vlahović i Ivica Todorić u hrvatskom hramu znanosti i umjetnosti HAZU.

Kako hrvatski ustav propisuje da je u Lijepoj Našoj u službenoj uporabi hrvatski jezik, vrhovnik samozvanog hrama znanosti i umjetnosti mogao je izabrati i naziv „Štitnjača“ za tvrtku, ali mu se to, očito, nije činilo – vizionarskim. Tvrtka je registrirana za golemi, hibridni, niz djelatnosti i poslovanja: Poslovi upravljanja nekretninom i održavanje nekretnina; Posredovanje u prometu nekretnina; Poslovanje nekretninama; Kupnja i prodaja robe; Pružanje usluga u trgovini; Obavljanje trgovačkog posredovanja na domaćem i inozemnom tržištu; Zastupanje inozemnih tvrtki; Usluge informacijskog društva; Savjetovanje u vezi s poslovanjem i upravljanjem; Organiziranje sajmova, priredbi, kongresa, koncerata, promocija, zabavnih manifestacija, izložaba, seminara, tečajeva i tribina; Promidžba (reklama i propaganda); Istraživanje tržišta i ispitivanje javnog mnijenja; Izrada i održavanje web stranica; Računalne i srodne djelatnosti; Djelatnost javnog informiranja; Promet medicinskog proizvoda na veliko; Promet medicinskog proizvoda na malo; Uvoz medicinskih proizvoda; Kliničko ispitivanje medicinskog proizvoda; Proizvodnja, odnosno izrada medicinskog proizvoda; Ocjenjivanje sukladnosti medicinskog proizvoda. Popis sam naveo u cjelini da moj čitatelj shvati da se tvrtkom „Štitnjača“ nije šaliti – jer ona nema što ne radi i ne može.

Razdragani u isto vrijeme: akademik dr. Zvonko Kusić neokrunjeni je car hrvatske civilizacije aplauza i protokola.

Da polikliniku „Aviva“ smatra ostvarenjem svoje vizije stalno ponavlja otkad je, potraj 2016., klinika prekrštena od „Nemetove“ u „Avivu“. Posljednji, ali, sasvim sigurno, ne i zadnji put, o vlastitoj viziji „elitne klinike“ divanio je u emisiji Nedjeljnom u 2 kod Aleksandra Stankovića:

Poliklinika radi vrlo uspješno, ne radi gubitke. Bila je u minusu dok ja nisam tamo došao. Bio sam ravnatelj bolnice i šef klinike. Sa 70 godina imam viziju stvaranja elitne klinike koja će biti u plusu, ali joj profit neće biti na prvom mjestu.
Govoreći o svojoj viziji i njenom ostvarenju, pohvalio se vlastitim neumornim i nesalomljivim zalaganjem za opće dobro i u tom se kontekstu kritički očešao o „negativističke“ hrvatsko društvo:
Kada sam se borio za opće dobro, uvijek sam nailazio na probleme. Društvo je negativistički nastrojeno i sprječava svaku akciju!
Nije, dakako, akademik Kusić ni prvi, ni zadnji zamišljeni i umišljeni Hrvat koji sebe smatra vizionarom i neustrašivim junakom koji se bori za opće dobro u „negativistički nastrojenom“ narodu i društvu.
Ta vrsta infantilne i opasne narcističke umišljenosti logičan je rezultat kvotnoga stranačkog imenovanja ili „guranja“ na vodeće položaje u ključnim nacionalnim znanstvenim i kulturnim institucijama – HAZU, Matica hrvatska, rektori sveučilišta, ravnatelji muzeja, dekani fakulteta pa i ravnatelji škola i zdravstvenih ustanova – stranačkih podobnika, poslušnika i – što je jedino važno – KVOTNIKA kojima je Veliki Vizionar gotovo idealno utjelovljenje.

Vizije, vizionarstvo, vizionari

Riječ „vizija“ u nekoliko posljednjih desetljeća u velikoj je modi. Svaka tvrtka, ustanova, škola, fakultet, sportsko i svako društvo nezamisliva je bez kratko i efektno definiranih vizija i misija. Izraz „vizija“ koristi se svugdje i svatko ga koristi: od okulista i optičara, do vjerskih mistika, svakovrsnih proricatelja i „prognozera“ bliže i dalje, pa i najdalje budućnosti. U trenutku kad pišem ove riječi, guglanjem sam pronašao 400 milijuna virtualnih tekstova u kojima se pojavljuje ta riječ. Vizionari su ljudi koje vide više i dalje od nas običnih smrtnika, vidoviti su, pronicljivi, mogu, ali ne moraju biti učeni i pametni, maštoviti su, radoznali i razigrani. Hrvatska enciklopedija ovako opisuje viziju: Doživljaj vidnih ili slušnih osjeta u obliku slika, sjena, životinja ili ljudi, pojedinaca ili skupina, koje mogu biti statične ili u pokretu, normalne veličine, uvećane (makroskopija) ili umanjene (mikroskopija). Često su povezane sa stanjima sužene svijesti (hipnagogna stanja, otrovanja, epilepsija). Mistični ili religiozni doživljaj, koji može uključivati i halucinacije.“
Teško mi je prosuditi kojoj vrsti vizionara i kakve sve vizije ima naš dični junak, akademik i višestranački kvotnik, dr. Zvonko Kusić, ali ono što znamo jest činjenica da je u vlastitu proročku, vizionarsku moć uvjerio predsjednika VRH-a Andreja Plenkovića koji mu je povjerio dva epohalno važna poslanja:

  • (a) da nas Hrvate pomiri s prošlošću „nedemokratskih“, zapravo zločinačkih režima i
  • (b) da mu bude desna ruka, stožerni kvotnik-oslonac u „Posebnom stručnom povjerenstvu“ (PSP) za provedbu Strategije obrazovanja, znanosti i tehnologije i koordinaciju strategija i djelovanja na području obrazovanja i znanosti na čijem je čelu sam nalazi.

Biblija za (biblijske) proroke koristi niz pojmova: vidjelac, vizionar, čovjek duha i slično. Najčešći je ipak izraz „nabi“ koji nema baš jednoznačnost, ali se misli da se radi o navjestitelju ili onom koji stoji ispred Onoga u čije ime govori. Moglo bi se, dakle, zaključiti da je akademik Kusić Plenkovićev „nabi“, navjestitelj i glasonoša njegovih misli, odluka, uvjerenja, poruka i zapovijedi.
Ipak, da moj esej ne bi bio pretjerano bogohulan, mislim da je vizionarstvo akademika Kusića ipak logičnije smjestiti u balkanski etno-psihologijski kontekst. Kako je tradicija pučkoga proroštva najbogatija kod Srba, ovdje ću nabrojiti brojne imenice kojima pripadnici nama susjednog naroda označavaju stvarne i lažne proroke, prodavače magle i dima:

  • vračara, pogađač, prorok, veštac, uročnik, sihirbaz, zadig reg., bajač, žrec, vizionar, hodža, vikan,orakul, mag, vračar, vrač, vidar, gatara, čudotvorac, jasnovidac, belimag, nekromant, zduhač, gatalac, vjedogodnja arh., travar, vrač pogađač, crni mag, bajalo, čarobnjak, negromant, proricatelj, opsenar, čaralac, vilovnjak, čarobnjak itd.

Teško mi je ocijeniti koje od tih „hibridnih“ sposobnosti, vrlina, prirodnih, a možda i Božjih darovitosti, ima Veliki Vizionar. Upravo zbog toga, odlučio sam njegove proročke, vizionarske sposobnosti prosudit po – vizionarskim djelima.

Neslavno akademsko proročanstvo i vizija iz 2014.

Prije četiri godine, u ranu i romantičnu jesen 2014. (25. rujna), kad je lišće na Zrinjevcu, na kojem je smještena palača HAZU, dobrano požutjelo, trojica hrabrih akademika –dr. Zvonko Kusić, dr. Velimir Neidhardt i dr. Gordan Družić –odlučila su u Nedjeljnom Jutarnjem listu iznijeli svoje ideje i “formule” za gospodarski spas i opravak Hrvatske.

Smrtonosni obračun poznatih hrvatskih akademika, arhitekta Neidhardta, gušoslova Kusića i ekonomiste Družića sa zdravom pameću i tegobnom gospodarskom zbiljom.

Kad je njihova „vizija“ objavljena, ona i njeni tvorci postali su predmetom masovnog ismijavanja i sprdnje brojnih hrvatskih znanstvenika, poduzetnika i javnih intelektualaca.

Scena iz kultnog kravarskog filma „Obračun kod O. K. korala“.

Te su poruge, nažalost, zaslužili jer su, primjerice, ovako zborili o – prema njihovom sudu – spasonosnim idejama za Hrvate i Hrvatsku:

Nužan je optimizam. Hrvatska treba crpiti pobjednički duh iz uspjeha Marina Čilića, bogata je resursima koje ne koristi, osobna potrošnja treba rasti na domaćim proizvodima, treba ukinuti brojne općine, država mora potaknuti poljoprivredu, strane investicije, korištenje vjetra, sunčeve energije, biomasu i vodni potencijal
Posebno je u komentarima bio ismijan u to doba friško izabrani akademik dr. Gordan Družić, voditelj voditelja Odsjeka za ekonomska istraživanja HAZU-a, koji se zauzeo da hrvatska država od hrvatskih brodogradilišta naruči pedeset do sto trgovačkih brodova i kruzera. Evo kakvo je objašnjenje ponudio za tu morsku ideju:
Tako bismo vratili trgovačku mornaricu koju smo izgubili, serijskom proizvodnjom snizili troškove poslovanja i restrukturiranja brodogradnje te povećali udio domaće komponente u vrijednosti broda. Zašto Hrvatska nema kruzere?
Nakon tog neugodnoga, da ne velim sramotnog, iskustva, mudro je što se HAZU i njegovi akademici nisu dugo oglašavali o onom što nazivate “aktualna društveno-političkih zbivanja u Hrvatskoj”, jer najveći dio njih o tome naprosto ništa ili vrlo malo zna. Nažalost, mudru spoznaju prema kojoj je šutnja suho zlato napustili su prije godinu dana, kada je predsjednik HAZU akademik dr. Zvonko Kusić pristao biti kvotnikom HNS-a u osmišljavanju reforme školstva i osobnim kvotnikom predsjednika VRH-a u Vijeću za suočavanje s posljedicama vladavine nedemokratskih režima. Mnogi od njih su, ili su bar bili, znalci i izvrsnici u svojim matičnim strukama ili pozivima, ali nisu umnici-intelektualci širokog, univerzalnoga, enciklopedijskog profila kao što su to bili, primjerice, akademici Josip Juraj Strossmayer, Franjo Rački ili Miroslav Krleža.

HAZU je, nažalost, stara institucija i njezini su članovi u pravilu stari i vrlo stari ljudi iza kojih su davno ostale najplodnije i najkreativnije godine. Od te institucije ne treba očekivati spasonosne ideje na bilo kojem području. Eksperimentalna, inovativna i kreativna misao odavno se iz akademija preselila u druge inkubatore znanstvene i intelektualne izvrsnosti: male kreativne skupine, laboratorije, institute, učilišta i sveučilišta.
Za razliku od mnogih mojih kolega koji i dalje održavaju mit o “velikom hrvatskom intelektualnom potencijalu” HAZU, ja smatram da je naš znanstveni, inovativni, kreativni, umjetnički i umni potencijal u usporedbi s brojnim zemljama slične veličine – skroman. Tu bi činjenicu trebalo naprosto osvijestiti i zatim poraditi na tome da djeca i bebe koje ostaju iza nas pokušaju nadoknaditi taj neosporni deficit.

Dakle, kad neki hiperaktivni i hiperkritični hrvatski znanstvenici i umnici javno zbore iz umišljene “spoznajne” visine o neukosti, neznanju i gluposti hrvatske političke kaste, bilo bi dobro da malo promisle o smislu poruke jednog od mudrih novozavjetnih mislilaca:

Ne sudite da ne budete suđeni! Jer sudom kojim sudite bit ćete suđeni. I mjerom kojom mjerite mjerit će vam se. Što gledaš trun u oku brata svojega, a brvna u oku svome ne opažaš? (Matej: 7, 1-3)

Smrtnost, besmrtnost i poželjna „odreknuća“ hrvatskih akademika

Izbor Velikog Vizionara na čelo HAZU idealna je ilustracija općeg problema izbora ljudi osrednjeg dometa na čelo gotovo svih javnih i državnih institucija i trgovačkih društava koja su formalno u vlasništvu države, a suštinski u rukama stranačkih oligarhija. Dakle, ako vas eventualno čudi zašto se na vrh hrvatskih znanstvenih, obrazovnih i kulturnih institucija „penju“ osrednjaci, jedan od odgovora nudi takozvano „Petrovo načelo“, teorija menedžmenta koju je 1968. osmislio pokojni kanadski stručnjak za upravne „hijerarhije“ i način izbora vodećih ljudi u raznim institucijama. Skraćeno na najkraću mjeru, Petrovo načelo glasi: kod uspinjanja po stepenicama upravne moći, svaki ambiciozni pojedinac uspinje se do razine vlastite nesposobnosti; to se događa zbog toga što se ljudi na više položaje biraju zbog toga što su posao dobro obavljali na ranijem poslu, a ne na temelju provjere znanja i sposobnosti koji traži novi položaj.

Vizualizacija Petrova načela uspona iznad granice vlastite sposobnosti.

Primijenjeno na našeg junaka, predsjednika HAZU dr. Zvonka Kusića, Petrovo načelo dovodi nas do suštine problema. Kusić je bio izvrstan liječnik, jedan od najboljih u svojoj struci, a bio je i uspješan predstojnik zavoda, klinike, ravnatelj bolnice i dekan Medicinskog fakulteta u Zagrebu. Nevolja je nastala onoga časa kad se je – izborom na položaj predsjednika HAZU – popeo iznad razine vlastitih sposobnosti.
Nije, stoga, nikakvo čudo što se danas četrdesetak akademika protiv njega buni, jer je počeo prakticirati jedno drugo vlastodržačko načelo: „HAZU, to sam ja!“ S uskim krugom suradnika odlučio je da akademici ubuduće ne mogu u javnosti istupati u ime Akademije, bez prethodne ovlasti njega osobno i Predsjedništva. „Pobunjenici“, nažalost, ne shvaćaju da pri njegovom izboru nisu poznavali – Petrovo načelo. Međutim, spominjući to načelo, dolazimo do znatno ozbiljnijeg problema HAZU i srodnih joj akademija znanosti i umjetnosti.
Sustav, mjerila i postupci izbora članova akademija znanosti i umjetnosti u najvećem broju zapadnih zemalja osmišljen je prije 200 ili 250 godina. Bilo je to vrijeme kad je životni vijek, izražen očekivanim trajanjem života u trenutku rođenja bio dva puta (!) kraći nego danas. Kad je u Engleskoj, primjerice, osnovana Kraljevska akademija umjetnosti u Londonu (1768.) žene su mogle očekivati da će živjeti 38, a muškarci 34 godine. Danas su te brojke 86 i 80.

Doživotno članstvo u akademijama znanosti i umjetnosti u suvremenom svijetu, upravo zbog toga, u potpunoj je suprotnosti s neumitnim biološkim zakonima koji dovode do postupnog smanjenja umnih, istraživačkih, spoznajnih i stvaralačkih sposobnosti nakon 60-te i, posebice, nakon 70 godine. Upravo zbog toga, mislim da je izlaz iz današnje situacije – u kojoj je, budimo grubo iskreni, HAZU znanstveno, istraživački i umjetnički „staračka“, da ne kažem sklerotična, institucija – radikalni rez ili stvaralačka destrukcija. Dobro promišljenim i osmišljenim izmjenama Zakona o Hrvatskoj akademiji znanosti i umjetnosti trebalo bi ukinuti institut doživotnog aktivnog članstva u HAZU, a ozakoniti institut „doživotnog počasnog akademika“ ili „akademika emeritusa“. Prijelaz iz jednog u drugi položaj trebao bi se dogoditi na kraju kalendarske godine u kojoj akademik ili akademkinja navršavaju 70-tu godinu života. Dakako, akademicima bi trebalo osigurati povlaštene mirovine na nekoj socijalno razumnoj razini. O toj prevažnoj temi prije nekoliko dana razgovarao sam s jednim akademikom koji ima impozantni i za povijest hrvatske književnosti nezaobilazan opus. Nažalost, nisam stekao dojam da mu je ideja bliska srca.

Zapravo, predlagao sam mu da četrdesetak pobunjenika protiv „strahovlade“ dr. Zvonka Kusića porazmisli o instituciji „odreknuća“ kojom se je poslužio još uvijek živi, od papinskog položaja, pri zdravom razumu i mirnoj savjesti, odreknuti „papa emeritus“ Benedikt XVI. HAZU bi usvajanjem načela „odreknuća“ i prije zakonskih promjena svijetli primjer Pape Benedikta XVI., mudrog njemačkog biskupa. Kako je proteklo prvo papinsko “odreknuće”, precizno je opisano u hrvatskom izdanju Wikipedije:
Papa Benedikt XVI. najavio je svoj dobrovoljni odlazak s mjesta pape 11. veljače 2013. Tada je izjavio:

Duboko svjestan težine toga čina, u punoj slobodi, izjavljujem da se odričem službe Rimskog biskupa, nasljednika svetog Petra, koju su mi 19. travnja 2005. povjerili kardinali, tako da će od 28. veljače 2013., od 20 sati, stolica svetog Petra biti upražnjena (sedevacante) i trebat će se sazvati – od strane onih kojima je to zadaća – konklave za izbor novog pape [67].
Obrazložio je to riječima:
Nakon što sam više puta pred Bogom preispitao svoju savjest, došao sam do sigurnosti da mi moje snage, zbog poodmakle dobi, više ne dopuštaju vršiti na prikladan način papinsku službu
Papa je u nedjelju 24. veljače 2013. molio svoj posljednji Angelus s hodočasnicima okupljenima na Trgu sv. Petra u Vatikanu:
Gospodin me zove da se ‘uspnem na goru’, da se još više posvetim molitvi i razmatranju. Ali to ne znači napustiti Crkvu, štoviše, ako to Bog traži od mene, to je upravo zato da joj mogu nastaviti služiti istim predanjem i ljubavlju kojom sam to činio do sada, ali na način koji više odgovara mojoj dobi i mojim snagama.
Dana 27. veljače 2013. pred 200.000 vjernika održao je posljednju audijenciju na Trgu svetog Petra u Vatikanu. “Ne obnašam više službenu vlast upravljanja Crkvom, nego u službi molitve ostajem, tako reći, u dvorištu svetog Petra”, rekao je papa Benedikt XVI. u katehezi na posljednjoj općoj audijenciji u svom pontifikatu.
Preuzimajući papinsku službu znao sam da me time Gospodin zauvijek obvezao. Svojom odlukom da se odreknem aktivnog vršenja te službe to se ne opoziva. Ne vraćam se u privatni život, u život putovanja, susreta, primanja, predavanja i drugo. Ne ostavljam križa, već ostajem na novi način uz Gospodina Raspetog. Ne obnašam više službenu vlast upravljanja Crkvom, nego u službi molitve ostajem, tako reći, u dvorištu svetog Petra
istaknuo je Papa.
Biranim se riječima zahvalio svima: kardinalima, svojim najbližim suradnicima, posebno spomenuvši državnog tajnika kardinala Tarcisija Bertonea, Državnom tajništvu i Rimskoj kuriji, Rimskoj biskupiji, biskupima i svećenicima i svim vjernicima te Diplomatskom zboru pri Svetoj Stolici.
Papa je posebno pozdravio i hrvatske hodočasnike:
Srdačno pozdravljam sve hrvatske hodočasnike! Dragi prijatelji, hvala na vašoj ljubavi i blizini. Pod zaštitom Majke Marije, ostanimo povezani u molitvi i vjeri u Krista Uskrslog. Rado blagoslivljam vas i vaše obitelji. Hvaljen Isus i Marija!
rekao je Papa na hrvatskome jeziku.
Na kraju je Papa predvodio molitvu “Oče naš”, te blagoslovio sve okupljene. Benedikt XVI. zadržao je svoje papinsko ime, a titula koju nosi je “pontifex emeritus”, odnosno počasni biskup Rima.

Zaključiti ću ovako

Nije Veliki Vizionar dr. Zvonko Kusić kriv što misli i vjeruje da poslove predsjednika HAZU može obavljati onako usput, istodobno s poslovima privatnog polikliničkog poduzetnika, kvotnika u ključnim reformskim projektima od presudne nacionalne važnosti (pomirenje s prošlošću, reforma školstva) i sudionika svih važnih političkih i inih zbivanja na kojima se pojavljuje kako bi ih u ime HAZU-a pozdravio. Nije kriv čak ni zbog toga što ima deluziju da su hrvatski narod i društvo „negativistički nastrojeni“ prema nekim njegovim zamislima i naporima da se izbori za „opće dobro“. Krivo je, nažalost, Petrovo načelo!

Komentari

komentara