Objavljeno: Sri, sij. 30th, 2019

Slaven Letica: Hrvatska hiper-normalizacija

Zašto bi kardinal Josip Bozanić i hrvatski svećenici trebali „protjerati“ političare iz prvih „borbenih“ klupa u hrvatskim crkvama

Hrvatski vrhovnici u prvom „borbenom“ redu na misi za Domovinu u Crkvi sv. Marka 25. lipnja 2018.

  • MP
  • Tekst dr. Slaven Letica

Prije punih trideset godina, pišući, doslovce, nalivperom Montblanc, temeljna načela i smjernice za izradu hrvatskog ustava, napisao sam ove tri rečenice koje je nešto kasnije postale prvim člankom tzv. Božićnog ustava: „(1) Republika Hrvatska jedinstvena je i nedjeljiva demokratska i socijalna država. (2) U Republici Hrvatskoj vlast proizlazi iz naroda i pripada narodu kao zajednici slobodnih i ravnopravnih državljana. (3) Narod ostvaruje vlast izborom svojih predstavnika i neposrednim odlučivanjem.“

Iako, naravno, nisam ovlašten tumačiti slovo i duh Ustava RH ili se starati o njegovoj zaštiti (to bi trebalo biti poslanje Ustavnog suda RH, Sabora, pa i predsjednica i predsjednika Republike koji prisegu polažu polaganjem lijeve ruke na Ustav RH), smatram da kao pisac te odredbe ipak imam moralno i autorsko pravo, pa i javnu odgovornost, kazati „što je pisac želio kazati“ drugom citiranom rečenicom:“U Republici Hrvatskoj vlast proizlazi iz naroda i pripada narodu kao zajednici slobodnih i ravnopravnih državljana.“ Tom rečenicom želio sam na najkraći mogući način izraziti samu srž istinske demokracije, narodo-vlašća: da je narod – kao zajednica slobodnih i ravnopravnih državljana – vrhovnik, suveren, hrvatske demokracije, ustavnog i pravnog poretka. U skladu s tim načelom i ustavnom odredbom, nitko, baš nitko od izabranih narodnih „predstavnika“ ne bi smio zloupotrijebiti izbornu volju „naroda“, odnosno državljana-birača. Ja kao pisac tog ustavnog načela-odredbe i dr. Franjo Tuđman kao njegov ovlašteni predlagač živjeli smo u uvjerenju da će spomenuto načelo postati i ostati onim što ustavni pravnici nazivaju vječnom ustavnom odredbom-načelom. Danas je bjelodano da smo bili beskrajno, da ne kažem „vječito“, naivni.

Dr. Franjo Tuđman i dr. Slaven Letica na 2. sjednici Ustavotvorne komisije Predsjedništva Republike Hrvatske

Na samom početku 2019. godine u kojoj nas čekaju europski parlamentarni i predsjednički izbori svjedoci smo ne samo masovnog zlorabljenja političke volje državljana-birača u procesima tzv. pretrčavanja, preletavanja ili prešetavanja saborskih zastupnika različitih stranaka u klub Milana Bandića koji je postao pričuvnom kažnjeničkom bojnom Andreja Plenkovića (jedini je uvjet pristupanja tom klupu, prema javnoj izjavi njegova predsjednika „manjinca“ Roberta Jankovicsa, bezuvjetna potpora Andreju Plenkoviću i njegovoj vladi)ili, što je također točno, legijom stranaca na usluzi Andreju Plenkoviću i njegovim koalicijskim ortacima u nevolji.
Stranački „prebjezi“, „preletači“ ili „pretrčavači“, a jedan je već postao i „odbjeg“, saborski zastupnik Reformista Darko Dumbović, već su sami po sebi politički i sociopsihološki fenomen, a još veću pažnju i javnu osudu zaslužuje javno ismijavanje ustavnog načela o poštivanju volje ili vrhovništva naroda za koje se odlučio sam predsjednik samozvanog „visokog doma“, u kojem ljenčare „uvaženi saborski zastupnici“, Gordan Jandroković Njonjo.
Dok je Milan Bandić ipak svjestan da udomljivanja i pružanje političkog azila stranačkim otpadnicima baš i nije častan posao, predsjednik Sabora u tome vidi samo razlog za sprdanje, zabavu, šegu i šugavi politički cinizam.
Mislim da je vrijedno citirati pitanja i odgovora o „prebjezima“ iz intervjua koji je Milan Bandić dao novinaru Jutarnjeg lista Tomislavu Mamiću uoči Božića, u kojima se može nazrijeti i sadašnje „odbjeglištvo“ zastupnika Reformista:

  • Pitanje: Jesu li birači prevareni na nacionalnim izborima 2016. godine? Vaša koalicija s Radimirom Čačićem donijela vam je dva zastupnika, a sad ih imate 12. Nisu baš birači glasali za vas.
    Odgovor: Prvo, Čačić je izgubio izbore. Na listi Rada i solidarnosti izabran je Dumbović, gradonačelnik Petrinje. Imao je markicu Reformista, ali je izabran mojim glasovima. Izabran je s 80 posto mojih glasova. Ali, to između Čačića, Bandića i Reformista riješit ćemo poslije Nove godine.
    Pitanje: Što ćete riješiti?
    Odgovor: Podvući ćemo crtu. Kao kad kartate pa se nakon odigranih partija podvuča crte. Toliko zasad.
    Pitanje: Niste baš jasno dogovorili, ali vratimo se prevari birača.
    Odgovor: Prije toga, još ću vas jednom ispraviti. Nemam 12, nego 13 zastupnika, i to će biti objavljeno poslije Nove godine.
    Pitanje: Objavite sad.
    Odgovor: Neću ljudima kvariti Božić. Nema tu prevare. Kada supruga napusti muža i ode drugome, nije kriva ona, nego suprug. U ovom slučaju nisu ljudi došli Bandiću, nego su otišli od drugih u koje su izgubili povjerenje. A u nadolazećim mjesecima toga će biti još. Budite bez brige. Ljudi koji su mi došli, bili su razočarani. Ja nikoga ne snubim. Svi koji žele raditi s čovjekom koji je obilježio ovaj grad, koji je pokazao kako se dela, dela i samo dela i vide u tome rješenje, oni imaju mjesta u mom Klubu. Zato su mi prešli? Ja uvijek govorim ‘za mnom’, a ne ‘naprijed’. Pravi, rasni političari koji imaju leadership govore ‘za mnom’. Tu je tajna uspjeha. Osim toga, nisam ni glup, ni ružan pa da ljudi neće za mnom. U mom klubu bit će onoliko zastupnika koliko drugi budu griješili. I nemojte me limitirati s onih 15, 16 zastupnika. Bit će ih koliko bude.” (Jutarnji list, 22. prosinca 2018.)

Dakle, Milan Bandić ipak sluti da zastupnički stampedo u njegov saborski nije častan posao, pa kaže kako vijestima o novom prebjegu (danas znamo da je to bivši zastupnik HSS-a Mladen Madjer) ljudima ne želi kvariti Božić. Za razliku od njega, Bandića, predsjednik (!) Sabora g. Gordan Jandroković Nonjo u stvaranju pričuvne kažnjeničke bojne kojoj je jedna od svrha privođenje pameti i skrušenosti HNS-a (koji više ne može ponižavati i ucjenjivati Plenkovića i HDZ, jer je u pričuvi 12 „bandićevaca“) ne vidi ništa čudnog, nemoralnog i – protuustavnog (!).
U saborskom stranačkom otpadništvu i bjegunstvu Jandroković vidi samo povod i razlog za šalu i sprdnju, pa je tako na samom početku godine izjavio: “S obzirom na rast broja zastupnika, zabrinut sam da bi Bandić mogao prestići i HDZ.” (citirano prema N1 televiziji, 3. siječnja 2019.)
Na tvrdnju novinara kako saborski klupski prelasci ne odražavaju volju birača, pojasnio je svoje stajalište:

Sukladno Ustavu, mandat pripada izabranom zastupniku i odluke su njihove. Vjerojatno je razlog njihova odlaska i nezadovoljstvo. Oporba je trenutačno u velikim teškoćama i jedan dio zastupnika odlučuje se za klubove koje smatraju svojim najprirodnijim rješenjem
Predsjednik Sabora nije se, dakako, sjetio stavka 2. prvog članka Ustava RH koji govori o odnosu obvezi poštivanja volje hrvatskih državljana-birača: „U Republici Hrvatskoj vlast proizlazi iz naroda i pripada narodu kao zajednici slobodnih i ravnopravnih državljana.“ Nažalost, ništa moralno dvojbenog u ismijavanju narodne volje ne vidi ni metropolit Zagrebačke metropolije, nadbiskup i kardinal Josip Bozanić.
Naime, on je u svojoj je božićnoj propovijedi spomenuo kako mu je, kako je kazao, draga nazočnost predstavnika držanih vlasti, predsjednika Hrvatskog sabora Gordana Jandrokovića sa saborskim zastupnicima i predsjednika hrvatske Vlade Andreja Plenkovića s nazočnim ministrima te predsjednika HAZU akademika Zvonke Kusića. Da je pridodao još samo jednu rečenicu – da mu nije drago da se izigrava volja birača kad zastupnici zbog osobnih probitaka mijenjaju saborske klubove – spasio bi dušu i njegova bi propovijed imala duhovnu i moralnu snagu one pradavne božićne propovijedi iz 1997. godine o „grijesima struktura“.

Vrhovni pastir Crkve u Hrvata kardinal Josip Bozanić i njemu dragi predvodnici vjerničkog „stada“ u prvom redu Andrej Plenković Bono i Gordan Jandroković Nonjo

Dakako, treba podsjetiti da je Boznanićeva propovijed o „grijehu struktura“ bila njegova prva (!) božićna propovijed kao zagrebačkog nadbiskupa; na taj ga je zahtjevni i odgovorni pastirski položaj 5. srpanja 1997. imenovao ondašnji papa, danas sveti Ivan Pavo II. Upravo zbog toga što njegove tadašnje riječi sadrže PROROČKE spoznaje – najnovija je njihova potvrda Slučaj Borg i, nazovimo je tako, borgizacija Hrvatske – važno ih je još jednom ponoviti:

Nagle promjene političkog i gospodarskog sustava omogućile su brzo bogaćenje pojedinaca i sve veće siromašenje brojnih građana. Na djelu je grijeh struktura što su ih omogućili zakoni i propisi, kojima prvotni cilj nije bio opće dobro čovjeka i zajednice. Ovo naše društvo, koje je tranziciju provodilo u prilikama kad je pozornost bila usredotočena na ratna događanja, u ovom poslijeratnom vremenu pozvano je da hitno preispita teške uvjete u kojima se našao veliki dio pučanstva.
Nažalost „zakoni i propisi, kojima prvotni cilj nije bio opće dobro čovjeka i zajednice“ usvajani su u Hrvatskom saboru i nakon 1997. Posljednji je primjer Zakon Agrokor kojem svrha nije bilo samo opće dobro (spašavanje korporacije i kooperanata – vjerovnika) nego i „brzo bogaćenje pojedinaca“ iz skupine Borg.
Uzoritog kardinala Josipa Bozanića i njegovu božićnu propovijed o „grijehu struktura“ iz 1997. i njegovu propovijed u kojoj se veseli i raduje što u prvim (!) redovima sjede i mole Jandroković i Plenković i njihovi ministri 2018. spominjem ne zbog moralnog prijekora, nego kao ilustraciju kako je proces HIPER-NORMALIZACIJE društvenih „grijeha struktura“ na kraju stigao do samog Boznanića.

Normalizacija i hiper-normalizacija

Knjiga Alexeya Yurchaka (Alekseja Jurčaka) „Sve je bilo zauvijek, dok nije nestalo: posljednji sovjetski naraštaj“

Kad spominjem hiper-normalizaciju, čitatelju sam dužan objasniti što taj pojam znači. Pojam hiper-normalizacija skovao je i „udahnuo“ mu sadržaj američki antropolog ruskog podrijetla, profesor je na Sveučilištu Berkeley Aleksej Jurčak (nakon dolaska u Ameriku piše se kao Alexey Yurchak). Analizirajući zadnju fazu sovjetskog komunizma, onu nakon 1980-tih, on je zaključio kako je to bio poredak za kojeg je veliki broj znanstvenika i umnika, ali i vladajućih komunista i građana, slutio ili znao da ništa ne valja, da je komunizam neodrživ, korumpiran, destruktivan, ali su istodobno svi oni mislili da će SSSR i komunizam vječno trajati, pa se nisu naprosto usudili razmišljati o alternativnima vizijama političkog poretka i društva.
Ono što Jurčak naziva hiper-normalizacijom u Hrvatskoj se obično označava pojmom-metaforom „hrvatska šutnja“. Taj pojam označava razdoblje od 1972. (nakon sloma Hrvatskog proljeća) do 1990. i pojave prvih znakova ozakonjene političke slobode i pluralizma. U našoj znanosti, nažalost, nema ozbiljne teorijske i empirijske analize fenomena hrvatske šutnje.
Nažalost, Hrvatska je u 2018. ušla u razdoblje druge hrvatske šutnje ili druge hiper-normalizacije. Andrej Plenković Bono s jedne i Davor Bernardić s druge strane uspjeli su anestezirati narod koji, da ponovim ključnu tezu Alekseja Jurčaka, ponovno shvaća da „ovo nikuda ne vodi“ i da „sve ide dođavola“, ali ne vidi alternativu. Doveli su nas u situaciju da 75% građana (u anketama javnog mišljenja) misli i vjeruje da „zemlja ide u krivom smjeru“, da ne kažemo do đavola, ali na vidiku nema pojedinca, skupine ljudi ili barem čuvene „trojke“ koja bi ponudila suvislu alternativa toj drugoj hrvatskoj šutnji ili drugoj hiper-normalizaciji.
Dakako, netko će kazati da se kod nas nikada u povijesti nije više pisalo, govorilo, ogovaralo i psovalo vlast i vlastodršce, ali tu se radi o brbljanju, a ne o smišljenom i osmišljenom javnom govoru o ključnim nacionalnim i narodnim temama.
Nacija se zaglupljuje i otupljuje poplavom i pomamom idiotskih televizijskih emisija tipa Ljubav  na selu, Život na vagi, Farma, igrama na sreću i slično. Mediji su, uz to, preplavljeni žutilom i praznovjerjem. Pojam i ideja hiper-normalizacije nisu nepoznati u zapadnoj sociologiji, psihologiji i socijalnoj psihologiji.

Jednu od prvih teorija normalizacije raznih ranije devijantnih, a danas normalnih, pa i poželjnih oblika ponašanja osmislio je moj mlađi (rođen je 1961.) kolega, engleski medicinski sociolog Carl R. May. Svoju je teoriju (koju je osmišljavao u suradnji s Tracey Finch i Victorom Montoti) nazvao „teorija o procesu normalizacije“. Analizirajući proces postupnog pretvaranje primjerice, homoseksualizma od kaznenog djela, duševnog poremećaja i teškog grijeha u jedan od za suvremena zapadna društva NORMALAN oblik spolne usmjerenosti, Carl R. May je zaključio da proces normalizacije devijantnih, grešnih, kriminalnih i sramotnih ponašanja prolazi nekoliko faza:

  • (1) osmišljavanje i jezična otmica (umjesto pojma homoseksualac uvodi se pojam „gay“ koji izvorno znači: veseo, sretan, razigran, radostan);
  • (2) kognitivna participacija i javna rasprava o mogućoj normalizaciji;
  • (3) kolektivna akcija – kulturna adaptacija;
  • (4) refleksivni nadzor;
  • (5) dekriminalizacija i ozakonjenje konkretnog vida ponašanja ili usmjerenja;
  • (6) politička nekorektnost kritičnog diskursa;
  • (7) nulta snošljivost i kazneni progon politički nekorektnog govora kao govora mržnje.

Uspjeh međunarodnih i nacionalnih pokreta koji su se borili za „normalizaciju“ raznolikih spolnih usmjerenost ohrabrio je nove pokrete koji se danas otvoreno ili diskretno zalažu za „normalizaciju“ pedofilije, individualnog prava na određivanje vlastitog rodnog (spolnog) identiteta, incesta, zoofilije (spolnih odnosa sa životinjama) itd. Proces normalizacije i hiper-normalizacije (najvišeg stupnja malodušnog pristajanja na društvene anomalije) u Hrvatskoj proširio se na sve vidove korupcije, nepotizma, „grijeha struktura“, borgizacije nacije i zarobljavanja države.
Veliki Meštar nove faze hiper-normalizacije ili „druge hrvatske šutnje“ postao je predsjednik VRH-a i HDZ-a Andrej Plenković Bono koji je političku profesiju oslobodio od „okova“ pučke i svake druge građanske moralnosti, dopuštajući tako da u vodstvu njegove stranke i u Hrvatskom saboru normalno sjede i glasuju ljudi protiv kojih postoje pravomoćne optužnice i manje ili više teška kaznena i nečasna nedjela. Umjesto promicanja načela nulte snošljivosti prema neetičnom i kriminalnom ponašanju saborskih zastupnika i ministara, on se je odlučio za flegmatičan odnos prema svim javnim optužbama državnih dužnosnika za nemoral, po logici vrag odnio prišu i psi laju a moja vlastodržačka karavana prolazi.

Suvremeni farizeji ili izgubljena čast saborskih zastupnika

Moralni ili, ako vam je milije, ćudoredni politički poredak počiva na jednoj jedinoj riječi: časti ili čȃsti. Ta riječ nalazi se u sve tri prisege koje su prema Ustavu RU i zakonima dužni položiti i javno izgovoriti predsjednik RH, predsjednik VRH-a, svaki ministar i svaki saborski zastupnik.  Evo tekstova prisega:

  • Predsjednik/predsjednica RH prisegu polažu pred sudcima Ustavnog suda: „Prisežem svojom čašću da ću dužnost predsjednika Republike Hrvatske obavljati savjesno i odgovorno, na dobrobit hrvatskog naroda i svih hrvatskih državljana. Kao hrvatski državni poglavar: držat ću se Ustava i zakona; brinuti se za poštovanje ustavnopravnog poretka Republike Hrvatske; bdjeti nad urednim i pravednim djelovanjem svih tijela državne vlasti; čuvati nezavisnost, opstojnost i jedinstvenost države Hrvatske.Tako mi Bog pomogao.“
  • Predsjednik VRH-a i ministri prisegu polažu pred Saborom: “Prisežem da ću dužnost člana Vlade savjesno i časno obnašati, poštivati Ustav, zakone i pravni poredak, te se zalagati za svekoliki napredak Republike Hrvatske.
  • Saborski zastupnici prisegu polažu u Saboru: : »Prisežem svojom čašću da ću dužnost zastupnika u Hrvatskom saboru obnašati savjesno i odgovorno i da ću se u svom radu držati Ustava i zakona i poštovati pravni poredak te da ću se zauzimati za svekoliki napredak Republike Hrvatske.«

Pisci prisega i saborski zastupnici koji su ih izglasali nisu se potrudili biti konzistentnima, tako da se Bog pojavljuje samo u prisezi predsjednika/predsjednice Republike, a „savjest“ jedino u prisezi članova vlade. Čast se pojavljuje u svima. Evo kako „čȃst“ definira Hrvatski jezični portal: „dostojanstvo koje se zasniva na etičkim načelima, moralni stav koji potiče da se djeluje tako da se stekne poštovanje drugih i sačuva samopoštovanje.“
Odbacivanje časti kao temeljne vrednote i mjerila na kojima počivaju etika i moral državnih dužnosnika, a upravo se o tome radi kod brojnih saborskih zastupnika i ministara koji su osmišljavali „grijehe struktura“ i politički hiper-normalizirali neetično postupanje saborskih zastupnika, od kojih je poigravanje s biračkom voljom građana jedan od pojavnih oblika „moralnog ludila“ koje je zahvatilo hrvatsku političku „elitu“, kastu suvremenih hrvatskih „seducija“, vodi nas u stanje masovne malodušnosti, apatije i beznađa.

Postavlja se pitanje: Kakav smisao uopće imaju citirane prisege u kojima „čast“ stoji u ishodištu, kod izvršne vlasti i „savjest“, ako časti i savjesti nema, a javno je ismijava i s njom se spreda predsjednik Sabora g. Gordan Jandroković Njonjo?
Ako se čast i savjest protjeraju, a to se je doista dogodilo, iz hrvatske politike, onda je potpuno logično što se je vlada Andreja Plenkovića odlučila da, primjerice, pod svaku cijenu spriječi održavanje referenduma na temelju inicijative i potpisa koje su sakupile građanske inicijativne „Narod odlučuje“ i „Istina o Istanbulskoj“. Ulogu Velikog Inkvizitora u osporavanju ustavnog prava građana i naroda na neposredno odlučivanje (ponavljam odredbu stavka 3. prvog članka Ustava RH: „Narod ostvaruje vlast izborom svojih predstavnika i neposrednim odlučivanjem.“) na sebe je preuzeo Bračanin, suvremeni HDZ-ov „farizej“ Lovre Kuščević.

Umjesto zaključka

Razmišljajući o tome može li se i kako „čȃst“ postupno vratiti u hrvatsku politiku, u kontekstu ranije spomenutih božićnih propovijedi kardinala Bozanića o „grijehu struktura“ iz 1997. i njegovoj najnovijoj božićnoj propovijedi o „dragoj nazočnosti predstavnika držanih vlasti“ u rezerviranim (!) prvim redovima zagrebačke prvostolnice, sjetio sam se priče koju je evanđelist Luka ispričao o riječima koje je Isus Krist uputio farizejima koji su sjedila u prvim redovima sinagoga:

Teško vama, farizeji, jer volite prednja sjedala u sinagogama i da vas se pozdravlja na trgovima! Teško vama, jer ste kao nezamjetljivi grobovi po kojima ljudi hodaju, a da to i ne znaju! (Luka 11:43, 44)
Mog čitatelja želim podsjetiti da su farizeji bili ondašnji „hadezeovci“, članovi židovske religiozno-političke stranke-pokreta (danas bismo rekli: kršćansko-demokratskog i narodnjačkog) koja je javno djelovala gotovo dva stoljeća, od kraja drugog stoljeća prije, do kraja prvog stoljeća nakon Krista.
Tijekom tog dugog razdoblja borbe za vlast i uživanja u njoj, farizeji su hiper-normalizirali naviku da koriste raznorazne društvene privilegije, pa i onu da su svugdje, pa i u bogomoljama u prvim redovima.

Claude Vignon: Isus u domu Šimuna farizeja

Luka svjedoči što je Isus rekao jednom od farizeja koji ga je pozvao na objed. Farizeju-domaćinu koji ga je pozvao na objed i koji mu je strašno zamjerio što nije obredno oprao ruke do lakata, kazao je: Vi farizeji čistite čašu i zdjelu izvana, a iznutra ste puni grabeža i zloće. Nerazumni! Nije li onaj koji je načinio vanjštinu načinio i nutrinu?(Luka 11:39, 40).
Bilo bi jako dobro, a, pretpostavljam, i Bogu milo, da kardinal Josip Bozanić iz prvih redova pristojno protjera suvremene farizeje koji ne poštuju volju naroda; one koji su „čȃst“ prognali iz Banskih dvora i Hrvatskog sabora; one koji ne poštuju i javno ismijavaju odredbu hrvatskog ustav prema kojoj „vlast proizlazi iz naroda i pripada narodu kao zajednici slobodnih i ravnopravnih državljana“.

Komentari

komentara