Objavljeno: Mon, Dec 18th, 2017

Slaven Letica: Jesu li doista Vladimir Šeks i Stipe Mesić bili suradnici zloglasne i zlokobne UDBE

Analiza javne polemike Šeksa i Mesića o državnim i vojnim tajnama, klevetanju vlastite države, veleizdaji i odgovornosti za samoubojstvo generala Slobodana Praljka

Mesić svjedoči kao krunski svjedok tužilaštva na Haškom sudu.

  • Tekst dr. Slaven Letica

Dvojica bivših komunističkih renegata (otpadnika, odmetnika), zatim partijskih prognanika i političkih uznika, pa navodnih udbinih suradnika,i, nakon svega, poznatih i moćnih političara i državnika (jedan je, Mesić, bio predsjednik prve Vlade RH te predsjednik dviju država: SFRJ i Republike Hrvatske; drugi, Šeks, je bio glavni državni odvjetnik, predsjednik Sabora, a sebe javno promovira i kao „pisca hrvatskog ustava“, što baš i nije istina), danas umirovljenika, Stjepan Stipe Mesić i Vladimir Šeks zapodjeli su još jedan zanimljivi, pa i potencijalno, teorijski i politički, vrlo važan, verbalni boj: o njihovim osobnim ulogama u suvremenoj hrvatskoj, jugoslavenskoj, „haškoj“, pa i UDBINOJ povijesti.

Narodna poslovica kazuje: “Rugala se sova sjenici da ima veliku glavu”

Verbalni boj ili kavgu ovog je puta započeo Vladimir Šeks koji je Stipu Mesića javno prozvao kao glavnog krivca zbog čijih je, po njegovom i ne samo njegovom sudu,lažnih svjedočenja na Haškom sudu – bio je krunski svjedok haškog tužiteljstva u više procesa – taj sud predsjednika Republike dr. Franju Tuđmana, ministra obrane Gojka Šuška, načelnika Glavnog stožera Oružanih snaga RH generala Janka Bobetka, mnoge „znane i neznane“ Hrvate i Hrvatice te bosansko-hercegovačku „šestorku“ osudio na dugogodišnje robije: kao masovne ratne zločince, vođe „udruženog zločinačkog pothvata“ kojem je „krajnji (neostvareni) cilj“, prema zadnjoj presudi izrečenoj na tom Sudu 29. studenoga 2017. bio stvaranje i etničko čišćenje – Velike Hrvatske: nastale po uzoru na Banovinu Hrvatsku uspostavljenu Uredbom o Banovini Hrvatskoj 26. kolovoza 1939.
U intervjuu koji je kao pročelnik Savjetodavnog vijeća HDZ-a dao novinaru Novog lista Draženu Ciglenečkom – objavljen je 2. prosinca 2017. pod naslovom DORH bi trebao razmotriti Mesićevo svjedočenje u Haagu, Praljkova smrt ide njemu na dušu“ Vladimir Šeks se, zapravo, založio za „razmatranje“, odnosno kazneni progon Stipe Mesića zbog niza teških kaznenih djela koja je počinio: lažno svjedočenje, odavanje državnih i vojnih tajni, veleizdaja. Svoj stav da bi DORH napokon trebao „razmotriti“ Mesićevo lažno svjedočenje u Hagu ovako je objasnio:

Mislim da bi, nakon drugostupanjske haške presude šestorici Hrvata iz BiH, Državno odvjetništvo sada ipak trebalo razmotriti Mesićevo lažno svjedočenje.Kad šef jedne države nešto kaže, posebno ako tereti vlastitu državu, onda mu se vjeruje. Haško tužiteljstvo vjerovalo je Mesiću kad je potvrđivao udruženi zločinački pothvat hrvatskog državnog vodstva, makar njega nije bilo.

Jedna od posljednjih zajedničkih fotografija generala Slobodana Praljka i Vladimira Šeksa.

Na primjedbu novinara Ciglenečgog da Mesić tvrdi/upozorava kako je „morao postupati sukladno Ustavnom zakonu o suradnji s Haškim sudom, što su, kako je istaknuo, činile i hrvatske vlade“, Šeks je odgovorio:

Da, ali nije morao lagati i klevetati. Svi su hrvatski građani bili dužni surađivati s Haškim sudom, ali kod Mesića se ta suradnja svodila na klevetanje vlastite države. I to isključivo kako bi se osvetio mrtvom Tuđmanu.Zato Mesić ima udjela u ovoj haškoj presudi, koju Praljak jednostavno nije mogao prihvatiti, počinio je suicid i njegova smrt stoga ide i na Mesićevu dušu.
DORH-ovo „razmatranje“ Mesićeva „lažnog svjedočenja“, smatra Šeks, potrebno je i zbog toga što on i dalje ustraje na javnoj obrani kljčnih teza vlastitog svjedočenja:

  • (1) da je samo ozakonjenje Hrvatske zajednice Herceg-Bosne (18. studenog 1991.) koja je 28. kolovoza 1993.  pretvorena u Hrvatsku Republiku Herceg-Bosnu bio Tuđmanov zločinački pothvat
  • (2) da su Milošević i Tuđman u Karađorđevu „dogovorili podjelu Bosne“.

Šeks je kazao:

Prije desetak dana (Mesić) je tako u Mostaru rekao da je Tuđman drugi najodgovorniji za rat u BiH, odmah nakon Slobodana Miloševića. Govorio je da je Tuđman instrumentalizirao tobože fašističku tvorevinu Herceg-Bosnu za uništavanje Bošnjaka, u cilju stvaranja nekakve Velike Hrvatske.
Na javni poziv Vladimira Šeksa da DORH „ razmotriti Mesićevo lažno svjedočenje“ koje se, kako je kazao, svelo na „klevetanje vlastite države …isključivo kako bi se osvetio mrtvom Tuđmanu“, Stipe Mesić je odgovorio u tjedniku „Nacional“.Uredništvo je njegovoj izjavi odredilo ovaj naslov: “AKO MI SE NEŠTO DOGODI izravno će biti odgovoran Vladimir Šeks zvan Kolega i Sova”.
Upotrijebivši kodna imena suradnika negdašnje Službe državne sigurnosti zvane „UDBA“ (“Kolega“ i „Sova“) koja su se u javnosti vezivala za Vladimira Šeksa, Stipe Mesić ga je, zapravo, proglasio udbinim suradnikom ili, kako se u narodu posprdno kaže,„doušnikom“ ili „drukerom“, s kojim uopće ne želi javno raspravljati o svojim haškim svjedočenjima (bilo ih je više) koja sada – nakon završetka rada tog suda – doista zaslužuju ozbiljnu znanstvenu (ustavno-pravnu i kazneno-pravnu) analizu, ali i ozbiljnu javnu raspravu: stručnu i političku.
Uz to je Šeksa proglasio odgovornim – kako je kazao – „za sve što bi mi se moglo dogoditi“, aludirajući na moguće verbalno, pa i fizičko nasilje i, ne daj Bože, nešto još strašnije. Novinarki Nacionala Orhideji Gaura Hodak ovako je odgovorio na pitanje o tome kako komentira Šeksove izjave da je odgovoran za suicid genarala Slobodana Prajka, za lažno svjedočenje u Hagu i za veleizdaju:
Vladimir Šeks bi morao biti svjestan činjenice da je, izričući ničim potkrijepljenu optužbu protiv mene, preuzeo izravnu, a ne posrednu odgovornost za sve što bi mi se moglo dogoditi. Naglašavam: izravnu odgovornost. A od njegovih optužbi nemam se potrebu braniti niti to želim i imam razloga.
(Nacional, 5. prosinca 2017.)

Sveopća zastara: Mesićeva lažnog svjedočenja, odavanja državnih i vojnih tajni, pa i veleizdaje

Najnovija javna kavga Mesića i Šeksa zanimljiva je zbog niza razloga, od kojih ću u ovom eseju osvrnuti na dva:

  • (1) kontroverze u Mesićevoj  dugogodišnjoj suradnji s tužilaštvom Haškog suda koju je Vladimir Šeks ocijenio „lažnim svjedočenjem“, „klevetanjem vlastite države“ i vjerojatnim veleizdajničkim kaznenim djelom i
  • (2) stvarnost i mit velikih pripovijesti (naracija) o udbinim suradnicima koji su navodno „stvarali Hrvatsku“ (državu i društvo).

Ovdje svakako treba kazati da Vladimir Šeks nije ni prvi, ni posljednji političar ili umnik koji je takvim pridjevima ocijenio Mesićeva haška svjedočenja i, s njima usko povezano, neovlašteno otvaranje Tuđmanova arhiva (arhivske ostavštine predsjednika dr. Franje Tuđmana). Da je tome tako možda bi najbolje mogla pokazati arhiva Hrvatskog tjednika koji već dva desetljeća brojnim dokumentima i analizama to dokazuje. Dosad daleko najbolju analizu te tematike napravio je dr. Miroslav Tuđman u knjizi „Vrijeme krivokletnika“, Detecta, Zagreb, 2006.
U knjizi je Miroslav Tuđman, na temelju usporedne analize Mesićevih haških svjedočenja (posebice onih u Slučaju Blaškić u kojem je imao status zaštićenoga, tajnoga svjedoka) i izvornih dokumenta na koja su se ta svjedočenja odnosila, došao do zaključka da je Stipe Mesić „krivokletnik“, odnosno „lažni svjedok“  kako ga naziva Šeks, koji je, uz to, protuzakonito – haškom tužiteljstvu i odabranim novinarima (stranim i hrvatskim) dijelio dokumente koji su imali oznake vojnih i državnih tajni.
U doba kad je bio predsjednički kandidat (2009.) dr. Miroslav Tuđman na javnim je skupovima, primjerice u Zadru 26. listopada 2009., tvrdio da je Stipe Mesić „krivokletnik koji je lažno svjedočio protiv svoje države i generala”, a zalagao se je i za njegov kazneni progon: “U pravnome i političkom smislu moraju se poduzeti koraci da se to sankcionira.” (izviješće HINE, Zagreb, 26. 10. 2009.)

Nevladina udruga Hrvatsko nacionalno etičko sudište (HNES) koju je osmislio i vodi bivši zagrebački rektor, sveučilišni profesor kaznenog prava, ministar i žrtvoslov dr. Zvonimir Šeparović u javnom je procesu, jednoglasno, 18. travanja 2015. donošenjem takozvane „etičke osude“ Mesića (zajedno s dr. Vesnom Pusić i dr. Miloradom Pupovcem) proglasila krivim za veleizdaju: između ostalog i prije svega zbog toga što je u Hagu svjedočio kako su Slobodan Milošević i dr. Franjo Tuđman u Karađorđevu dogovorili podjelu Bosne i Hercegovine zbog stvaranja Velike Srbije i Velike Hrvatske.
Novi val javnih optužbi Stipe Mesića za lažno svjedočenje, krivokletstvo, odavanje vojnih i državnih tajni i, u konačnici, veleizdaju koji je inicirao Vladimir Šeks već je doveo do podizanja kaznene prijave protiv bivšeg predsjednika Republike i bivšeg glavnog državnog odvjetnika Mladena Bajića: prijavu je podnijela Koordinacija udruga hrvatskih branitelja i stradalnika Domovinskoga rata. Nažalost, pravosudni epilog te i mogućih novih kaznenih prijava protiv Stipe Mesića osuđen je na propast! Naprosto zbog toga što je Stipe Mesić i dalje ZAŠTIČENI SVJEDOK neslavno ugašenog Haškoga tribunala.

Uz to, za dva kaznena djela koja mu se stavljaju na teret – lažno svjedočenje (radi se zapravo o kaznenom djelu „davanje lažnog iskaza“ normiranom u članku 305. Kaznenog zakona) i , odavanje tajnih podataka (članak 347. Kaznenog zakona) –predviđena je maksimalna zatvorska kazna od 12 godina (kad je do odavanje tajnih podataka došlo za vrijeme rata ili neposredne ratne opasnosti), a Stipe Mesić je dokumente Tuđmanova arhiva zloupotrebljavao pet godina nakon završetka rata. To zapravo znači da su ta potencijalna kaznena djela u apsolutnoj zastari! Kazneno djelo veleizdaje ozakonjeno u članku 340. najnovijeg Kaznenog zakona  – „Tko uporabom sile ili prijetnjom uporabe sile ili na drugi protupravan način ugrozi teritorijalnu cjelovitost ili ustavno ustrojstvo Republike Hrvatske, kaznit će se kaznom zatvora najmanje pet godina.“ – Stipi Mesiću također osigurava miran san.

Šeksove žestoke javne prozivke Mesića za lažno svjedočenje, veleizdaju i „imanje na duši“ Slobodana Praljka, kao i podizanje kaznenih prijava protiv bivšega hrvatskog predsjednika i zaštićenog haškog svjedoka, Krivokletniku (kako ga naziva sin prvog hrvatskog predsjednika) ne donose baš nikakvu štetu, nego mu osiguravaju publicitet do kojega mu je uvijek bilo stalo, ali i velike simpatije manjinskog dijela hrvatske, „regionalne“ i svjetske javnosti koja i dalje vjeruje u mitove: o dogovoru Miloševića i Tuđmana o podjeli Bosne i Hercegovine i o „dogovorenom ratu“ općenito. Veliku štetu neće donijeti ni njegovom dobrom ili manje dobrom glasu u javnosti, jer ga je javno prozvao bivši predsjednik Sabora koji će u suvremenoj povijesti biti zapamćen i po lakonskoj rečenici – popraćenoj prebrajanjem prstiju – o tome kako se hrvatska država treba ponijeti prema u to doba odbjeglom generalu Anti Gotovini: „Identificirati, otkriti, uhititi, transferirati“. Upravo zbog toga, pravi sud pred kojim bi Stipe Mesić trebao odgovarati nije neki stvarni sud, nego SUD JAVNOST koji bi mu trebao presuditi tako da ga na POVIJESNOM SUDU – sramota nadživi.

Šeks i UDBA

Mesićeva nedvosmislena aluzija kako je Vladimir Šeks bio suradnik ili, kako se pogrdno kaže, „doušnik“ UDBE – spominjanjem navodnih Šeksovih udbinih kodnih imena „Kolega“ i „Sova“ – vrijedna je posebne socio-psihologijske, socio-politologijske, pa i socio-patologijske analize. Naime, nepobitna je činjenica da su vođe Komunističke partije Hrvatske i SFRJ obojicu (Mesića i Šeksa) smatrali „klasnim neprijateljima u zemlji“ (kolokvijalno zvanim „unutrašnjim neprijateljima“), „kontrarevolucinarima“ i „nacionalistima“. Uz to, Vladimira Šeksa uhodili su, prisluškivali i otvarali mu poštanske pošiljke kao mogućeg suradnika „neprijateljske emigracije“, što je bio jedan od najtežih krimena „neprijateljskog djelovanja“. Shodno tome, Služba državne sigurnosti, poznatija kao UDBA (pokrata starijeg naziva: Uprava državne bezbednosti / sigurnosti) sustavno je i stalno „obrađivala“ (uhodila, prisluškivala, pozivala na „informativne razgovore“, ucjenjivala, prijetila represijom) i Stipu Mesića i Vladimira Šeksa. U tom pogledu, ne samo kao politički uznici ili „zatočenici savjesti“, nego i kao komunistički renegati (otpadnici) kojim UDBA nije dala mira, obojica se s pravom smatraju žrtvama komunističkoga, Titova i Bakarićeva,režima.

Najnovija Mesićeva aluzija kako je Šeks bio suradnik UDBE temelji se na od ranije poznatim sažecima informativnih razgovora osječkih agenata UDBE s Vladimirom Šeksom, te na nizu popisa „rekonstruiranih“ suradnika UDBE koji su se godinama pojavljivali u hrvatskim i „regionalnim“ medijima u kojima se Šeksovo ime često vezivalo uz udbine suradnike „Kolegu“ i „Sovu“. Dodatni poticaj tim činjenicama i alternativnim činjenicama dala je objava najnovijeg „zapisniku“ iz arhivske ostavštine Zlatka Bagarića s kojim je javnost upoznao novinar Željko Petrušić. Šeksov odnos s agentima UDBE možda se može najbolje shvatiti na temelju čitanja poznate pripovijetke Danila Kiša „Grobnica za Borisa Davidovića“. Šeksova je sudbina, sudbina mladog i ambicioznog komunističkog buntovnika, potom pomoćnika osječkog državnog tužitelja, te odvjetnika koji je branio renegate komunizma. Uz sve to, podigao je i kaznenu prijavu protiv SDS-a (UDBE). Njegova biografija kratkotrajnog političkog uznika i dugotrajnog „unutrašnjeg neprijatelja“ doista je slična sudbini Kišova tragičnog junaka Borisa Davidovića Melamuda, poznatog pod imenom „Novski“ kojeg perfidno isljeđuje i saslušava agent KGB-a Fedjukin nastojeći od njega dobiti priznanje za lažnu optužbu da je bio: u slučaju Novskog engleski špijun, a u Šeksovom slučaju državni neprijatelj, obožavatelj Hitlera i Goebbelsa te suradnik neprijateljske ustaške emigracije. Dakle, da bi se razumio odnos Vladimira Šeksa, ali i brojnih drugih renegata i disidenata Titova režima, potrebno je ponovno pročitati Grobnicu za Borisa Davidovića. U tom smislu, kad se analizira odnos SDS-a i Šeksa, mislim da je najbliže istini njegov biograf Ivica Miškulin (nedavno je objavio knjigu „Šeks – politička biografija“) koji glavnog junaka svoje knjige naziva „neiskrenim suradnikom“ UDBE.

Tu je atribuciju Šeksova suradništva s udbom ovako objasnio:

Smatram da se Šeksov odnos sa Službom državne sigurnosti najpreciznije treba okarakterizirati kao položaj neiskrenog suradnika, tj. osobe koja se odaziva ili odlazi na te razgovore, ali ne kako bi surađivao s njom, tj. cinkao nekoga. Naime treba znati da je on u fokus Službe došao nakon što je 1971. upravo nju (u konačnici, neuspješno) pokušao izvesti na optuženičku klupu zbog nezakonitog nadzora poštanskih pošiljaka u Osijeku. Već u tom trenutku za Službu je bio u najmanju ruku element kojeg treba držati pod nadzorom. Nakon što je počeo braniti druge osobe optužene za nacionalizam i slično, posebno bivše proljećare i matičare, postao je predmetom obrade. Za razliku od nekih drugih, Šeks je zaključio da nije oportuno izbjegavati razgovore s agentima Službe i prilikom njih odlučio je iznositi informacije bez posebne obavještajne ili sigurnosne vrijednosti, prenijeti vlastito ogorčenje jer je bio prisiljen napustiti Okružno javno tužiteljstvo u Osijeku premda je djelovao s pozicije zakonitosti i, razumljivo, zaštititi vlastiti nezavidan položaj. U vezi sada aktualnih navoda iz dosjea Službe o Zlatku Bagariću, mogu reći da se oni uklapaju u ranije navedeno. Iz njih je vidljivo da se Bagarići obraćaju Šeksu upravo zato što im je poznat kao osoba koja se etablirala u vremenu Hrvatskog proljeća. Najvjerojatnije je Šeks ocijenio da Služba ionako o tome sve zna, a s obzirom na to da mu je Služba već prije počela kontrolirati poštu i sl., zaključio je da nije previše pametno ‘glumiti neznanje’. Zato je u nekoliko navrata govorio o djelovanju Z. Bagarića. UostaIom, i sam agent Službe je pribilježio da je najvjerojatnije ključni Šeksov motiv za dolazak na razgovor bio strah. U prvom redu od toga da ga povežu s djelovanjem ustaške emigracije, što bi neminovno dovelo do progona. Smatram da i dokumentacija iz dosjea Bagarić pokazuje da Šeks nije bio suradnik Službe. I prije njegovih razgovora s agentima Službe u vezi Z. Bagarića okarakteriziran je kao ‘hrvatski nacionalist’ koji ‘neprijateljski djeluje’, a 1973. nad njim je pokrenut prvi stupanj nadzora.
(Šeksov biograf otvoreno o liku i djelu HDZ-ova veterana, spletkama i intrigama, odnosu s Udbom, tportal.hr, 8 prosinca 2017.)
Navedeni citat Miškulin je, nesumnjivo, uskladio sa Šeksom, koji je naprosto svjestan da ne može dovoditi u pitanje autentičnost SDS-ovih papira, ali inzistira na tezi kako nije bio suradnik, već žrtva UDBE. U formalnom pogledu sasvim je u pravu, jer je komunistička tajna policija svoje suradnike dijelila u dvije skupine: „informatore“ (žargonski „doušnike“ koji na terenu prate ponašanja „unutrašnjih neprijatelja“ ili/i „neprijateljske emigracije“) i „rezidente“ (tajne suradnike, najčešće plaćene, koji održavaju vezu s „informatorima“ i o tome obavještavaju „operativce“ ili „agente“ UDBE), a Šeks se ne može u doslovnom smislu smatrati ni jednim, ni drugim, jer je – kako kaže Miškulin – bio „neiskreni suradnik“.

Kako je SDS/UDBA bila režimska (komunistička), ali ideologijska tajna policija, ona je pojam suradnika idealistički definirala: „Suradnik je osoba koja svjesno, tajno, organizirano i kontinuirano prikuplja podatke i obavještenja ili izvršava druge zadatke za potrebe Službe državne sigurnosti.Vladimir Šeks, kako to pokazuje i dokument iz Bagarićeva arhiva, nipošto nije savjesno, a, s trunčicom ironije mogli bi kazati, ni trijezno „izvršavao zadatke“ koje mu je davao udbin „operativac“:

  • ŠEKS: Od mene je traženo da idem u lokale, zato što je od mene traženo da ja razgovaram i potičem određene razgovore, da nešto ubacim šokantno.
  • OPERATIVAC: Ali ne u pijanom stanju Vlado!
  • ŠEKS: Pa jebiga, slušaj, Bože moj. (…)
  • OPERATIVAC: Na kraju si ti Vlado ispao lutka koju su isprovocirali.
  • ŠEKS: Ja sam sjedio i nisam okusio kapi pića tog dana od 5. do 7. ožujka, pa 5.4. pa do 13.4 išao sam dolje na sok u bife. Sjednem kraj bolničkog društva i nisam htio ni piti. Popio sam prije toga onih žutih sokova dva, tri, onda su navalili. Ajde popi jedan, onda sam popio jedan, pa jedan i pol, ušli smo u razne razgovore. Drugi, treći i jebiga. Sad je sve otišlo u slučaj. Nisam se ja pripremao za taj razgovor. To je moja mana da sam popio.“

Iz navedenog je jasno da je SDS-ov operativac Šeksu davao – po pravilima vlastite službe – zadatak da odlazi u lokale i da „ubacuje nešto šokantno“ što bi moglo navesti druge ljude – koji su bili na meti udbe – na „neprijateljsko djelovanje“. Međutim, Šeks se je s dobivenim „zadatkom“ nosio tako da bi se naprosto – opio.
Da Vladimiru Šeksu ni danas nije lako raspravljati o svom davnom odnosu sa SDS-om/UDBOM pokazuje i činjenica što je nedavno još jednom za svjedoka svoje nesuradnje s tim službama naveo Josipa Perkovića. Novinaru indexa.hr Ilki Ćimiću predočio je dokument koji je, na zahtjev samoga Šeksa, Josip Perković potpisao 8. ožujka 2006. godine. U dokumentu stoji da je SDS Šeksa od 1971. do 1987. nadzirala kao „jednog od glavnih inspiratora, organizatora i nositelja neprijateljske aktivnosti u SFRJ”. Informativne razgovore koje su agenti SDS-a vodili sa Šeksom Josip Perković nazvao je „raščišćavajućim informativnim razgovorima“ i ovako je opisao njihov smisao i cilj:

Jedna od učestalih represivnih mjera bio je takozvani raščišćavajući informativni razgovor koji se vrlo široko primjenjivao i kojim se nastojalo doći do novih saznanja i podataka, obaviti određene predradnje za vrbovanje neke osobe, ali i unijeti nepovjerenje i razdor među nadzirane osobe. Ova mjera je primjenjivana prema Vladimiru Šeksu.
Na temelju iznesenih činjenica čini se nepobitnim da su agenti udbe sa Šeksom godinama vodili „raščišćavajuće informativne razgovore“ u kojima je on imao ulogu – kako kaže njegov biograf – „neiskrenog“, često i „pijanog“ suradnika.

Mesić i UDBA

Paradoksalno je da je aluziju na Šeksovu suradnju s SDS-om/UDBOM iznio baš Stipe Mesić koji je također, u dugom vremenskom razdoblju od 1971. do 1989., bio sudionikom brojnih „raščišćavajućih informativnih razgovora“ s komunističkom tajnom policijom. Njegov je posljednji metaforički Fedjukin (agent-istražitelji iz Kišove Grobnice za Borisa Davidovića) bio načelnik Centra SDS-a Zagreb Kolja Družić. Jedan od posljednjih razgovora Mesića i Družića protegnuo se na čak tri dana i sažet je na nepune četiri stranice službene zabilješke koju je Družić napisao, a objavio ju je svojedobno i Hrvatski tjednik. Ovdje treba podsjetiti da se razgovor odvija u jesen 1988. kad je svakome jasno da se približava doba sloma komunizma i njegovih državnih tvorevina: SSSR-a i SFRJ-a.

SDS-ov zagrebački vrhovnik na samom početku zabilješke vrlo jasno definira cilj razgovora sa Stipom Mesićem: „Dana 23., 26., i 27. 9. 1988. vođeni su inf. razgovori s Mesić Stjepanom u kojima smo pokušali doći do saznanja o njegovoj aktivnosti novijeg datuma i u cilju eventualnog angažiranja za suradnju.“ U tri dana (u zabilješki ne piše koliko su sati razgovori trajali) Družić ispituje, a Mesić spremno govori o samo trojici ljudi koji su, kao i on sam, u to doba za SDS bili „klasni neprijatelji u zemlji“: Vladimiru Šeksu (o njemu prvom razgovaraju), Marku Veselici i dr. Franji Tuđmanu (on je posljednja tema informativnog razgovora). Iako zagrebački Fedjukin u zabilježbi ne tvrdi da je Stipe Mesić pristao na suradnju sa SDS-om, iz njenog zaključnog dijela to je lako zaključiti:

Posebno je istaknuo (Stipe Mesić – op. S. L.) da se u strogoj diskreciji čuva kontakt i razgovore sa SDS koji se odvijaju izvan službenih prostorija. Mjere TKTR (telefonsko prisluškivanje – op. S. L.) i preko suradnih pozicija, pratit ćemo Mesićevu aktivnost te nastaviti s informativnim razgovorom.
Za Stipu Mesića ne može se, dakle, tvrditi da je bio suradnik SDS-a/UDBE, ali je, očito, bio spreman – po uvjetom da se to drži u „strogoj diskreciji“ i da se raščišćavajući informativni razgovori odvijaju izvan prostorija SDS-a – iznositi svoja saznanja i mišljenja o svojim supatnicima: Vladimiru Šeksu, Marku Veselici, dr. Franji Tuđmanu i drugima.

Umjesto zaključka

Protestno i, nadam se, PROSVJETITELJSKO, samoubojstvo generala Slobodana Praljka dobilo je vrlo ružni epilog u javnoj polemici dvaju političara kojima je povodom tog čina – istodobno strašnoga i veličanstvenoga – bilo najbolje – šutjeti. Njihova najnovija polemika završiti će kao i mnogobrojne ranije, po logici prastare izreke „Poslije kiše dolazi sunce“. Naime, u jeku žestokih uzajamnih uvreda koje su izmjenjivali prije desetak i više godina – kada je Šeks Mesića nazivao Stevanom i Stupidanom, a ovaj mu uzvratio kako će s njim javno raspravljati kad prođe alkotest i počne razlikovati bijeli papir od bijelih miševa – tadašnji predsjednik Stipe Mesić pri kraju je drugog mandata, 29. prosinca 2008. Šeksu dodijelio jedno od najviših državnih odličja: Velered kralja Petra Krešimira IV. s lentom i Danicom. Na pitanje novinara kako može primiti odličje iz ruku čovjeka kojeg je izvrijeđao na pasja kola, Vladimir Šeks je smireno odgovorio:

Pa jedno pola stoljeća smo predsjednik Mesić i ja u raznovrsnim ljudskim, prijateljskim, političkim i drugim odnosima. Bilo je tu različitih uzajamnih sinusoida, ali, sve u svemu, u bitnim trenucima, uvijek smo dijelili iste političke stavove i poglede. A to što su bile ponekad neke iskre, uzajamno, to je stvar pola stoljeća zajedničkoga života sasvim prirodno.

Predsjednik Stjepan Stipe Mesić uručuje Vladimiru Šeksu odličje Velered kralja Petra Krešimira IV. s lentom 29 prosinca 2008.

U „elitnoj“ političkoj kulturi u kojoj je sasvim normalno i prirodno da „današnji“ Vladimir Šeks okrivljuje „ondašnjeg“ Stjepana Stipu Mesića za Praljkovo samoubojstvo, lažno svjedočenje, klevetanje dr. Franje Tuđmana i vlastite države i veleizdaju, dok je prije devet godina od tog istog „predsjednika Mesića“ sretan i zadovoljan primio najviše državno odličje, potpuno je normalno i prirodno da se ne znaju jasne granice između istine i laži, poštenja i nepoštenja, časti i sramote, pa i udbinog suradništva i progonstva. Konačno, kad su „rekonstrukcije“ agenata i suradnika komunističkih tajnih službi OZNE, UDBE i SDS-a tiče, osobno sam vido samo jednu, onu koju je za predsjednika dr. Franju Tuđmana pripremio, uz mentorstvo (pa i čistku u novim prilikama podobnih agenata i suradnika Josipa Manolića i Josipa Perkovića)1990. pripremio Franjo Vugrinec.

Drugu, znatno detaljniju, „rekonstrukciju“ ustroja, agenata i agenturne mreže izradili su dr. Miroslav Tuđman i HIS na zahtjev dr. Franje Tuđmana tijekom 1991. Konačno, u veljači 1992., u sklopu snimanja dokumentarnog filma o ubojstvu Brune Bušića, treću „rekonstrukciju“ izradio je Bože Vukušić pod političkim „protektoratom“ Vice Vukojevića. Međutim, u svim tim rekonstrukcijama ostao je nejasan složeni odnos između žrtava udbaškog progona i torture i spremnosti nekih od njih na različite vidove suradnje o kojima su kavgu zapodjenuli Šeks i Mesić. Treba se nadati da će neovisni i ozbiljni povjesničari-istraživači nekog skorog dana uspjeti objasniti i taj odnos.

  • Ovaj je članak izvorno objavljen u Hrvatskom tjedniku 14. prosinca 2017.

Komentari

komentara