Objavljeno: Pet, lis. 5th, 2018

Slaven Letica: Koliko nas košta i stoji „stabilna“ saborska većina od 76 „ruku“

Hrvatska na ranglisti „političke stabilnosti“ Svjetske banke zauzima 60 mjesto; dva je puta lošije plasirana od Slovenije (30. mjesto), ali i dva puta bolje smještena od Bosne i Hercegovine (126.) i Makedonije (128.)…

76 dragocjenih „ruku“Andrej Plenković čuva na sve moguće i nemoguće načine: u Saboru, ali i u pravoslavnoj bogomolji

  • Tekst dr Slaven Letica

Anatomija hrvatskog političkog beznađa

Politička stabilnost od samog je početka vladavine dugine koalicije – koju formalno predvode Andrej Plenković i HDZ – bila i ostala javna MANTRA svih ključnih ljudi tog doista šarolikog – svjetonazorski, ideologijski, politički, interesno, programski, pa i karakterno, da ne kažem moralno – vladajućeg političkog saveza: Andrej Plenković, dr. Milorad Pupovac, Gordan Jandroković, Ivan Vrdoljak, Veljko Kajtazi, Milan Bandić, dr. Furio Radin, Branimir Glavaš i drugi.
Bez obzira na sastav koalicije, „politička stabilnost“ uvijek je bila i ostala retorička poštapalica, politički cilj i ključno načelo vladavine, odnosno ostanka i opstanka na vlasti koja se stalno vrtjela i vrti oko minimalnih i dragocjenih „76 ruka“. Da je tome tako, ilustrirati ću trima javnim izjavama Andreja Plenkovića izgovorenim u rasponu od gotovo dvije godine.

Na samom početku vladavine, na konferenciji za tisak upriličenoj nakon 100 dana koalicije HDZ-a i MOST-a koju su podržavali manjinski i još neki zastupnici, Plenković je 26. siječnja 2017. kazao:

Forte ove Vlade bit će politička stabilnost zemlje, poruka dijaloga, poruka smanjivanja podjela i tenzija, kulture dijaloga, traženja konsenzusa oko strateških pitanja. To je politika za  koju ću se zalagati i koju ću voditi kao predsjednik Vlade. Zadovoljan sam angažmanom i aktivnostima kolega u Mostu, kolega ministara, partnera u Saboru, manjinskih zastupnika kao i ostalih zastupnika koji su podržali prijedloge iz Vlade.

Na kraju te iste godine, u Novogodišnjoj čestitki predsjednika VRH-a, objavljenoj 30. prosinca 2017. ponovno je divanio o značaju političke stabilnosti:

Godina koja je na izmaku obilovala je političkim, gospodarskim i društvenim izazovima. Suočili smo se i s problemima koji su posljedica ekonomske tranzicije, no odgovornim potezima pronašli smo načine za njihovo rješavanje. Politikom jačanja povjerenja u državne institucije i protivljenjem daljnjoj polarizaciji u društvu, potvrdili smo značaj političke stabilnosti kao preduvjeta za gospodarski rast, smanjivanje nejednakosti i kvalitetniji život naših ljudi.

Gubitak vlasti brojnim bi saborskim zastupnicima mogao u „goste“ dovesti nekog od četvorice jahača političke apokalipse: političku smrt, pravosudni progon, uhićenje, pa i dugogodišnju tamnicu

Konačno, prije nekoliko dana, 22. rujna 2018., na „stručnoj konferenciji za župane, gradonačelnike i načelnike iz redova HDZ-a“, organiziranoj u Osjeku pod nazivom “Investicijski potencijali Hrvatske”, ponovno je „forte“ stavio na političku stabilnost: „politička stabilnost je preduvjet bilo kakvog ekonomskog napretka i planiranja bilo kakvog ulaganja u Hrvatsku“. Nevjerne HDZ-ove Tome – župane, gradonačelnike i općinske načelnike – podučio je da ne nasjedaju na priče da nema reformi:

Strukturne reforme su tu! One se provode! I ne nasjedajte na priče da reformi nema. To treba tumačiti i objasniti našim građanima, ali i članovima stranke. Samo ćemo kombinacijom fiskalne konsolidacijom, strukturnih reformi i investicija, na kojima moramo najviše raditi, ostvariti daljnji gospodarski rast.
Politička stabilnost o kojoj javno divane trenutno vladajući političari bitno se razlikuje od pojma i koncepta političke stabilnosti koji poznaju politički i upravni znanstvenici i brojne međunarodne organizacije koje se bave ocjenama, procjenama i kvantifikacijom pokazatelja, najčešće indeksa, političke stabilnosti.
Naime, dok Andrej Plenković i njegovi koalicijski ortaci pod pojmom političke stabilnosti u pravilu misle na „stabilnost“ nestabilne, promjenjive, dobrim dijelom kriminalno suspektne, saborske većine od najmanje 76 „ruku“, Svjetska banka, primjerice, kod izračunavanja „indeksa političke stabilnosti i odsustva nasilja/terorizma“ koristi ovu definicija: „zbirna (složena, kompozitna, mješovita) mjera percepcija o vjerojatnosti da će određena vlada biti destabilizirana ili srušena neustavnim ili nasilnim sredstvima, uključujući politički motivirano nasilje i terorizam.“
Svjetska banka godinama objavljuje indekse političke stabilnosti za čak 194 zemlje. Pri izračunu tog indeksa uzima u obzir procjene drugih međunarodnih organizacija i nevladinih udruga (the Economist Intelligence Unit, the World Economic Forum, the Political Risk Services i dr.) koje se bave procjenama političkih rizika: ratnih sukoba, terorizma, nasilne smjene vlasti, nasilnih demonstracija, društvenih nemira, međunarodnih napetosti, etničkih, religijskih i regionalnih sukoba itd.

Indeks političke stabilnosti Svjetske banke kreće se od najviše vrijednost + 2.5 (najviša politička stabilnost) do – 2.5 (najveća politička nestabilnost). Na posljednjoj ranglisti politički je najstabilnija zemlja u svijetu Singapur (indeks + 1.53), a najnestabilnija je Sirija s indeksom – 2.91 (dakle, niže od teorijskog maksimuma, jer se radi o ratom opustošenoj i latentno propaloj zemlji).
Hrvatska na toj ranglisti zauzima 60 mjesto, pa je tako dva puta lošije plasirana od Slovenije (30. mjesto), ali i dva puta bolje smještena od Bosne i Hercegovine (126.) i Makedonije (128.), a jedan i pol put od Crne Gore (90.) i Srbije (97.). Zanimljivo je da su iza nas plasirane neke razvijene zemlje: Izrael (157.), Rusija (161), pa i Francuska (104.), SAD (77.), Italija (76.), Belgija (70.) i Španjolska (69.). Politička stabilnost, oko toga nema teorijske i političke dvojbe, ekonomski je poželjna i korisna, posebice kad su inozemna ulaganja, ekonomski rast i razvoj u pitanju. O tome postoji mnoštvo objavljenih empirijskih radova, pa i više radova hrvatskih znanstvenika. Za ilustraciju ću navesti na engleskom jeziku objavljeni članak dr. Petra Kurečića i dr. Filipa Kokotovića „Važnost političke stabilnosti za izravne strane investicije“ (puni naslov: The Relevance of Political Stability on FDI: A VAR Analysis and ARDL Models for Selected Small, Developed, and Instability Threatened Economies).

Iako je politička stabilnost jedan od važnih preduvjeta i čimbenika privlačenja inozemnih investitora, a time rasta i razvoja lokalne i nacionalne ekonomije, podjednaku važnost imaju i drugi čimbenici koje prate najvažnije međunarodne organizacije (Svjetska banka, OECD, Europska banka za obnovu i razvoj te vodeće agencije koje ocjenjuju kreditni rejting):

  • (1) kvalitetni zakoni/propisi,
  • (2) vladavina prava i učinkovito pravosuđe,
  • (3) kompetentna, jeftina i učinkovita državna uprava i lokalna samouprava,
  • (4) nisko porezno opterećenje,
  • (5) povjerenje građana i poslodavaca u državne, tržišne i pravosudne institucije,
  • (6) niska razina i učinkoviti nadzor korupcije na svim razinama, posebice one političke i
  • (7) povoljna investicijska i poslovna klima i jednostavno poslovanje.
Demokratsko-razvojna, koruptivna i političko-kartelska politička stabilnost

Kult (dakako i mit) političke stabilnosti nije isključivo hrvatski fenomen. Početak trećeg tisućljeća donio je u brojnim državama velike političke, socijalne i demografske nestabilnosti koje su javile kao posljedica pokušaja SAD-a i njegovih europskih „saveznika“ da demokratske revolucije „izvozu“ u države i kulture koje su dotada bile nedemokratske, despotske, često i zločinačke. Danas je jasno da su ipak imale jednu veliku i važnu vrlinu, barem kad su Europska unija i Zapad u pitanju: bile su STABILNE.
Nakon svrgavanja bivših diktatora, despota, tirana i zločinaca te su, danas propale, države postale rasadištem vjerskog ekstremizma, terorizma, a nakon toga i izvorom velike seobe naroda 2.0 koja je u EU-u stvorila zastrašujuću migrantsku moralnu paniku, političku nestabilnost i svojevrsnu antistranačku revoluciju koja je na vlast ili pred vlast dovela brojne narodnjačke (populističke) vođe, pokrete i stranke.
Sama EU našla se tako, i još se uvijek nalazi, pred rizikom opće političke nestabilnosti definirane na ranije opisani način. Politička stabilnost u tim je okolnostima postala politički ideal EU birokrata i njihovih nacionalnih epigona među koje moramo svrstati i predsjednika VRH-a Andreja Plenkovića.
Dakle, kad govorimo o političkoj stabilnosti i nestabilnosti, uvijek moramo imati na umu činjenicu da su brojni diktatorski i satrapski režimi – monarhijski, plemenski, komunistički, teokratski, diktatorski i ini – bili itekako STABILNI i da su se „vođe revolucija“ i „očevi nacije“ u brojnim zemljama zadržali na vlasti dva, tri ili pet puta duže nego je to uobičajeno u liberalno-demokratskim državama u kojima postoje demokratski i pošteni izbori, kao i miran prijenos vlasti.

Politička stabilnost s kojom se javno od samog početka vladavine hvali Andrej Plenković i njegovi koalicijski partneri upravo zbog toga ima određenu vrijednost, ali je cijena koju građani i porezne platiše plaćaju za tu 76-ručnu političku stabilnost izuzetno, sa društvenog stajališta,  visoka.
Naime, sadašnja krhka saborska većina nije izraz biračke volje hrvatskih građana, a zasniva se raznoraznim interesima i strahovima velikog broja saborskih zastupnika da bi pad vlade za mnoge od njih značio konačni kraj političke karijere, a nemali bi se broj našao na udaru pravosuđa. Koliko god ono nesposobno i korumpirano bilo.
Konačno, najveća CIJENA te nakaradno shvaćene političke stabilnosti je opća i politička apatija koja se poput kakve pošasti ili „kuge“ širi hrvatskim društvom, posebice među mladim ljudima.

Apatija viđena očima jednog ilustratora

Prije posljednjih saborskih izbora, hrvatske su ulice i trgovi bili poprišta javnog iskazivanja nezadovoljstva, gnjeva i buntovništva različitih društvenih skupina: branitelja „šatoraša“, sindikalnih aktivista, urbane gerile, facebook prosvjednika, žrtava bankarskih podlosti i prevara, radnika i radnica propalih i uništenih tvrtki, mladih ljudi koji su zahtijevali cjelovitu kurikularnu reformu itd. Na tragu tih nezadovoljstva, gnjeva i pobuna nastali su neki politički pokreti i projekti, kasnije stranke. Primjerice ORAH, MOST i Živi zid.
Danas se „politička stabilnost“ pretvorila i pretvara u opću i političku apatiju. Između ostalog i zbog toga što je u međuvremenu došlo do potpunog rasula u nekada najvećoj oporbenoj stanci – SDP-u. Masovni odlazak mladih ljudi iz Lijepe Njihove jednim je dijelom posljedica tih apatija.

Politička apatija i eskapizam

Kad spominjem apatiju, mislim, dakako na stanje pojedinačne i masovne bezvoljnosti, nezainteresiranosti, ravnodušnosti, utučenosti, malodušnosti, potištenosti, otupjelosti, oguglanosti. Riječju, općeg osjećaja nemoći koji zarobljava dušu, um i tijelo pojedinca, društvene skupine, pa i cijeloga naroda. Naroda kojeg opsjedaju dvojake misli: da sve odlazi dođavola i da tu pojedinac, skupina ljudi, pa i cijelo društvo naprosto ništa ne mogu promijeniti.
Politička stabilnost kojoj tepa i kojom se hvali Andrej Plenković zapravo je opća i politička apatija koja paralizira najkreativnije i najvrjednije ljude koji naprosto ne žele imati bilo kakve veze i kontakta s politikom kastom koju smatraju utjelovljenjem najgorih zala: lažljivosti, prevrtljivosti, potkupljivosti, bahatosti, nesposobnosti, lijenosti, neznanja, korumpiranosti. Razmjere političke apatije, nezainteresiranosti i bijega ljudi od politike, političkog aktivizma, pa i pukog glasovanja, empirijski pokazuju brojna istraživanja Eurobarometra.

Hrvatska je među pet EU zemalja s najnižim stopama izlaska na nacionalne i europske izbore

Zaključiti ću ovako. Ovog časa postoji u Hrvatskoj nekolicina pojedinaca i skupina ljudi koji razmišljaju o pokretanju novih i novo-starih političkih projekta: „platformi“, pokreta, stranaka. Ključni problem s kojima će se svaki od tih projekata susresti je stanje duboke opće i političke apatije. Gnjevne ljude je prilično lako motivirati na politički aktivizam, apatične ljude gotovo nemoguće. Što se Andreja Plenkovića tiče, vlast ga, nažalost, pokvarila i iskvarila. Nakon 100 dana vladavine, još ću jednom podsjetiti, govorio je kako će „forte“ njegove koalicijske vlade biti ostvarenje politička stabilnost zemlje, ali i slanje „poruka dijaloga, poruka smanjivanja podjela i tenzija, kulture dijaloga, traženja konsenzusa oko strateških pitanja“.

Danas, 750 dana nakon osvajanja vlasti, on govori samo o političkoj stabilnosti. Umjesto dijaloga, smanjenja podjela i napetosti i traženja suglasja oko strateških pitanja, on i njegovi ministri u Saboru i javnosti ismijavaju i cipelare ionako smiješnoga, tragikomičnog Davora Bernardića, ali i sve zastupnike koji kritički progovore o njemu osobno, njegovoj stranci, njenim koalicijskim ortacima i „strateškim pitanjima“ oko kojih je obećavao konsenzus.
Cijena političke stabilnosti koja se svodi na 76 ili 80 ruka previsoka je za vrijednost koju našoj zemlji i narodu ta nestabilna stabilnost donosi i – odnosi.

Iseljavanje iz Hrvatske: potraga za životnim prilikama i bijeg od beznađa

Komentari

komentara