Objavljeno: Pet, stu. 9th, 2018

Slaven Letica: Ugovor o granici s BiH – Ritam nesavršenog zločina

Planira li Andrej Plenković jednog od budućih petaka pod okriljem noći ratificirati ugovor o granici s BiH?

Potpisujući „sarajevske ugovore“ o granici i Luci Ploče 30. srpnja 1999. dr. Franjo Tuđman nije mogao ni naslutiti kakva su mu kukavičja jaja podvalili hrvatski neuki ili – i o tome se divanilo – potplaćeni pregovarači

  • Tekst dr. Slaven Letica

Zašto Hrvatska ne smije potvrditi (ratificirati) ugovor o granici kojeg su davne 1999. potpisali dr. Franjo Tuđman i Alija Izetbegović

Na sam Dan neovisnosti, 8. listopada 2018., samo nekoliko sati nakon što je novi-stari član Predsjedništva BiH Željko Komšić najavio tužbu protiv naše države zbog izgradnje Pelješkog mosta, predsjednik VRH-a Andrej Plenković dao je zagonetnu i ne sasvim točnu izjavu za javnost:

Postoji parafirani sporazum o granici između dviju država koji su 1999. potpisali predsjednik Tuđman i predsjednik Predsjedništva Alija Izetbegović. Taj se sporazum primjenjuje i niti jedna strana nije dovela u pitanje njegovu provedbu.
Prva je netočnost u toj izjavi ona o „parafiranom sporazumu“. Međunarodni ugovor koji su u Sarajevu 30. srpnja 1999. potpisali predsjednik RH dr. Franjo Tuđman i predsjednik Predsjedništva BiH Alija Izetbegović zove se „Ugovor o državnoj granici između Republike Hrvatske i Bosne i Hercegovine“. Druga, znatno ozbiljnija, a za hrvatske nacionalne interese opasna netočnost je da „niti jedna strana nije dovela u pitanje njegovu provedbu“.
Naime, ne samo da se već punih 18 godina dovodi u pitanje provođenje tog graničnog ugovora, nego nijedna od država-potpisnica taj ugovor nije potvrdila (ratificirala) u državnim parlamentima, što je uvjet njegovog konačnog stupanja na snagu. Upravo zbog toga, nije jasno zašto je Plenković izjavio to što je izjavio i znači li ta izjava namjeru njegove vlade da još jednom pošalje u saborsku proceduru Prijedlog zakona o potvrđivanju Ugovorao državnoj granici između Republike Hrvatske i Bosne i Hercegovine. U slučaju da se sadašnja saborska većina kojim slučajem usudi i sprema na ratifikaciju „sarajevskog ugovora“, potrebno je još jednom podsjetiti na relativno dugu povijest neuspjelih ratifikacija: 2000., 2005. i 2012. godine.

Prvi pokušaj ratifikacije 2000.

     30. srpnja 1999. potpisivanje Ugovora o državnoj granici između Republike Hrvatske i Bosne i Hercegovine u Sarajevu (potpisnici Tuđman i Izetbegović).

Hrvatski pregovarački tim predvodio je brigadir Željko Dobranović, a ministar vanjskih poslova bio je Mate Granić. U ime MVP-a u povjerenstvu je bio veleposlanik Joško Paro. Svakako treba kazati kako je dr. Franjo Tuđman u trenutku potpisivanja Ugovora bio smrtno bolestan – umrijet će nakon 165 dana, 10. prosinca 1999.
Pregovore oko državne granice Hrvatskoj je nametnula međunarodna zajednica nakon što je kanadski bataljon SFOR-a razoružao četiri hrvatska policajca, smatrajući da su naoružani došli na teritorij BiH. Da je situacija bila ozbiljna i na granici oružanog sukoba kasnije je potvrdio dr. Franjo Tuđman izjavo:

Da je SFOR upao svojim oklopnim kolima u Martin Brod, bio sam spreman tamo poslati ne samo policiju nego bi otpor pružila i vojska.
>Epilog: četvorica autora – Stjepan Ćosić, Niko Kapetanović, Pero Ljubić i Nenad Vekarić – objavljuje knjigu „Hrvatska granica na Kleku“. Knjigu šalju svakom saborskom zastupniku uz zamolbu da ne ratificiraju Ugovor. Razlike između granica prema presudi „Badinterova povjerenstva“ i „sarajevskom ugovoru“ dobro ilustrira karta iz te knjige. Nakon pojave knjige i dolaska na vlast Ivice Račana odustaje se od ratifikacije Ugovora.

Razlike u razgraničenju prema Badinterovom povjerenstvu i „Sarajevskom ugovoru“.

Drugi pokušaj ratifikacije 2005.
  1. ožujka 2005. Međunarodno diplomatsko povjerenstvo RH i BiH koje ima naziv „Mješovita stručna skupina za dokumentaciju granične crte Republika Hrvatska – Bosna i Hercegovina“ sastaje se u Šibeniku u tajnosti kako bi parafiralo „Opis granične crte na TK od broja TK 001 do broja TK 086 između Republike Hrvatske i Bosne i Hercegovine“. Vođa „mješovite stručne skupine“ s hrvatske strane je Hidajet Hido Bišćević. Parafirani Šibenski opis granične crte bosansko-hercegovačka strana sigurno bi koristila u slučaju međunarodne arbitraže. „Opis granične crte“ ima 25 stranica formata A4.
  2. studenog 2005. VRH, čiji je predsjednik dr. Ivo Sanader, šalje Ugovor o granici (s privitkom „Opis granične crte“) na ratifikaciju u Hrvatski sabor po hitnom postupku. Zanimljivo je da je dopis Saboru o hitnoj ratifikaciji potpisala potpredsjednica VRH-a Jadranka Kosor kojoj je Sanader „galantno“ prepuštao potpisivanje svih sumnjivih dokumenata, a ona je, očito, uživala u tom potpisivanju.

U potpisanom dopisu Saboru kao izvjestitelje i one koji će Zakon braniti u Saboru VRH je odredio ministricu vanjskih poslova Kolindu Grabar Kitarović te državnu tajnicu Mariju Pejčinović Burić i državnog tajnika Hidajeta Bišćevića.

  1. studenog 2005. ja sam u Večernjem listu objavio članak koji je trebao imati naslov „Veleizdaja kod Ne-uma“, ali mu je uredništvo odredilo nešto umjereniji naslov: „Neznanje Vlade i šeprtljavi pregovarači“.

U članku sam citirao velebnu dobrosusjedsku poruku Ive Sanadera od Dugobaba: „Taj je ugovor dokaz da susjedi, kad žele, mogu riješiti sva pitanja, pa i pitanje granica“. Nakon što su pročitali članak prišli su mi Luka Benić, Frano Matušić, Petar Selem i Andrija Hebrang i zamolili me da Tonći Tadić i ja zajedno s njima lobiramo kod Sanadera da odustane od ratifikacije. To se je i dogodilo.

  1. rujna 2006. u saborsku proceduru šaljem prijedlog izmjena kaznenog zakona u kojima se pod veleizdaju podvode svi pokušaji prepuštanja hrvatskog državnog teritorija stranim državama.

Evo mog prijedloga:

  • U članku 135. (kazneno djelo veleizdaje) predložio sam dodavanje stavka 3. koji glasi: “(3) Tko parafiranjem ili potpisivanjem međunarodnog ugovora, sporazuma ili drugog akta međunarodnoga prava izdvoji ili je kanio izdvojiti dio hrvatskoga državnog područja ili dio njezinog državnog područja pripojiti drugoj državi, kaznit će se kaznom zatvora od najmanje pet godina ili kaznom dugotrajnog zatvora.” 

Taj je prijedlog izazvao veliku paniku u SDP-u i HDZ-u upravo zbog granične „velikodušnosti“ prema Sloveniji (SDP), BiH, Crnoj Gori i Srbiji (HDZ).

Treći neuspio pokušaj ratifikacije 2012.
  1. srpnja 2012. tadašnji predsjednik VRH-a Zoran Milanović (ministrica vanjskih poslova je tada bila Vesna Pusić) u Dubrovniku najavljuje ratifikaciju „Sarajevskog graničnog ugovora“, uz usputnu izjavu: „I sad bi se mi trebali sporiti sa susjedom oko ta dva kamena. Ozbiljna država to ne radi.“

Ovdje svakako treba kazati da je vlada Zorana Milanovića odustajanjem od gradnje Pelješkog mosta osnažila pregovaračku poziciju BiH u odnosu na granični sporazum i u odnosu na neratificirani Sporazum o Luci Ploče koji ima puni naziv: „Sporazum o slobodnom tranzitu kroz teritorij Hrvatske u i iz Luke Ploče i kroz teritorij Bosne i Hercegovine u Neumu“. Naime, kako to i naziv Sporazuma sugerira, tranzit dobara i ljudi kroz luku Ploče bio je neka vrsta reciprociteta u odnosu na „tranzit“ (prolaz) dobara i ljudi preko državnog teritorija BiH kod Neuma.
Odustajanjem vlade Zorana Milanovića od gradnje Pelješkog mosta, Vesna Pusić je, uz posredničku ulogu Europske komisije (zastupao ju je Štefan Füle, Europski povjerenik za proširenje i susjedsku politiku EU),mjesecima pregovarala sa Zlatkom Lagumndžijom o fantomskom „Neumskom koridoru“; neki su čak predlagali „morske“ ideje o gradnji tunela ispod mora ili kopanju tunela ispod Ne-uma.

Vesna Pusić, Štefan Füle i Zlatko Lagumndžija nakon jednog od brojnih divana.

  1. kolovoza 2012. na portalu Velečasni Zlatko Sudac objavio sam kolumnu „Novi pokušaj veleizdaje kod Ne-uma“ koja završava ovom porukom upućenoj saborskim zastupnicima: „Ruka vam se osušila, ako je podignete za ratifikaciju sporazuma koji na pravdi Boga drugoj državi ustupa ono što je sedam stoljeća bilo – hrvatsko!

Tu su kolumnu prenijeli brojni portali i još je dostupna na internetu.

  1. rujna 2012. kao glasnogovornik VRH-a na HTV-u se ukazuje Neven Mimica i najavljuje ratifikaciju izjavom kako je međudržavno povjerenstvo „metar po metar na terenu utvrđivalo granicu“. Zaključuje kako za ratifikaciju nije nužna dvotrećinska nego obična većina jer se „ovaj ugovor prvo utvrđivanje granice“ te se ne radi o promjeni granica za koju Ustav RH traži 2/3 većinu.
  2. rujna 2012. autori knjige Stjepan Ćosić, Niko Kapetanić i Nenad Vekariću Dubrovniku organiziraju konferenciju za tisak na kojoj dokazuju apsurdnost Mimičinih tvrdnji na HTV-u.

Na konferenciji za tisak objašnjavaju ono što je vrlo detaljno objašnjeno u njihovim knjigama: kako je sarajevski geodeta Radovan Vuletić 1974. godine sastavio lažirani zapisnik o terenskim izmjerama razgraničenja između hrvatskih katastarskih općina Slivno i Imotica i bosanskohercegovačkih Gradac i Neum koje je izradila zajednička komisija za omeđivanje katastarskih općina formirana u skladu s odredbama Zakona o premjeru i katastru zemljišta iz 1968. godine.
Potkraj 2012. trojica autora – Stjepan Ćosić, Niko Kapetanić i Nenad Vekarić – objavljuju novu knjigu (u vlastitoj nakladi od 1.000 primjeraka) – „Prijevara ili zabluda – Problem granice na području poluotoka Kleka“u kojoj detaljno dokumentiraju tu – kako su je nazvali – „prijevaru ili zabludu“.
Zoran Milanović i njegova vlada – svjesni činjenice da ne mogu dobiti 2/3 većinu – odustaju od ideje i nakane ratifikacije prije slanja Zakona u proceduru. Sam Neven Mimica u javnosti je, pa i u spomenutom televizijskom „ukazanju“ pokušao uvjeriti javnost kako za ratifikaciju „sarajevskog ugovora“ nije potrebna dvotrećinska većina (koja je prema Ustavu RH nužna kod donošenja odluke o PROMJENI granice) nego natpolovična većina. Njegov „argument“ kako se zapravo radi o prvom utvrđivanju granične crte bio je apsurdan, jer je granica prvi putu u suvremenoj povijesti određena odlukom Badinterovog povjerenstva.
Evo što je Mimica tvrdio na HTV-u:

Po prvi put se utvrđuje granica između Republike Hrvatske i Bosne i Hercegovine. Ranija međurepublička granica u bivšoj Jugoslaviji nije bila utvrđena nijednim dvostranim ugovorom ili sporazumom. Praktički je ovaj ugovor prvo utvrđivanje granice
Na njegov pokušaj manipuliranja s ustavno propisanom dvotrećinskom većinom kod promjene granica, ovako su mu odgovorili Ćosić, Kapetanović i Vekarić:
Kad bi ova rečenica gospodina Mimice bila točna, na Balkanu bi se danas vodio sveopći rat, svakog protiv svakoga. Pa upravo je smisao Badinterovih načela da se granice ne utvrđuju! Nego već postojeće granice između bivših jugoslavenskih republika poprimaju karakter granica koje štiti međunarodno pravo. Gospodin Mimica negira Badinterov kriterij za razgraničenje i smatra da je Mješovito bosansko-hrvatsko povjerenstvo to koje određuje granicu po prvi put! Nevjerojatno!
Javnu potporu ratifikaciji u to je doba dao i profesor međunarodnog prava dr. Vladimir Đuro Degan ocijenivši ga „pravednim“ i usklađenim s praksom rješavanja sličnih graničnih sporova u svijetu:
Onaj tko prati praksu međunarodnih sudova i arbitraža razgraničenja na moru i kopnu, zna za načelo teritorijalnih cjelina: da se manje cjeline priklanjaju većima, a ta su dva škoja uz obalu BiH. Taj je princip potvrđen u arbitraži kanala između Argentine i Čilea te u presudi između Eritreje i Jemena. Usto, ugovor koji su potpisali Tuđman i Izetbegović privremeno se primjenjuje od potpisivanja. Da se Hrvatska dogovorila s BiH i da je izašla pred međunarodni sud, on bi potvrdio granicu iz tog ugovora.“ (Večernji list, 30. srpnja 2012.)

Dr. Vladimir Đuro Degan javno je kuražio vladu Zorana Milanovića na ratifikaciju „Sarajevskog ugovora o granici“

Ratifikacija „Sarajevskog ugovora“ u to doba za vladajuću je garnituru bila jedina opcija!Godinu dana prije prijema u Europsku uniju, planiranog za 1. srpnja 2013., vlada Zorana Milanovića odustala od ideje gradnje Pelješkog mosta tako da su svi diplomatski napori njega osobno, dr. Ive Josipovića, Vesne Pusić i Nevena Mimice bili usmjereni na traženje rješenja zafantomski „Neumski koridor“ i način pristupa i korištenja Luke Ploče sa strane BiH.

Opasnost od enigmatski najavljenog četvrtog pokušaja ratifikacije graničnog ugovora

U Mišljenju broj 3 Badinterova komisija je, između ostalog, 11. siječnja 1992. godine zaključila: „Granice između Hrvatske i Srbije, Bosne i Hercegovine i Srbije, i eventualnih drugih susjednih nezavisnih država ne mogu se mijenjati, osim uz slobodno postignut dogovor”.
To je mišljenje Badinterova komisija temeljila na načelu teritorijalno „zatečenog stanja“ (statusa quo) koji je primijenjeno kod određivanja međudržavnih granica u Južnoj Americi i Africi nakon dekolonizacije, ali se pozvala i na odredbu članka 5. Ustava SFRJ iz 1974. koji je glasio: Granica između republika može se mijenjati samo na osnovu njihovog sporazuma, a ako se radi o granici autonomne pokrajine — i na osnovu njene suglasnosti.“
Traumatično iskustvo našeg naroda i zemlje s korumpiranom arbitražom o granici sa Slovenijom mora biti pouka da se kod preostalih graničnih sporova – s Crnom Gorom, Bosnom i Hercegovinom i Srbijom – držimo striktno Mišljenja broj 3 Badinterove komisije. Svaka najava „prekrajanja granica“ budi kod naših susjeda atavističke posesivne nagone, među kojima je onaj teritorijalni kod većine ljudi i životinja najsnažniji. Da je tome tako svjedoči izjava koju je u jeku javnih rasprava o ratifikaciji Sarajevskog graničnog ugovora dao – u to doba – predsjednik Republike Srpske Milorad Dodik.
On je 20. rujna 2012. izjavio da će srpski zastupnici u državnom parlamentu zaustaviti ratifikaciju sporazuma o granici Tuđman-Izetbegović s Hrvatskom, ističući da je nezadovoljan razgraničenjem na rijeci Uni.

Ta je drska izjava jako zanimljiva jer se iza nje skriva otvorena težnja bosanskih Srba na aneksiju povijesnog Grada Zrinskih i pripadajućih oko četiri kilometra kvadratna na desnoj obali Une kod gradića Hrvatska Kostajnica i Bosanska (tijekom rata „Srpska“) Kostajnica.

Ptičji pogled na granicu Hrvatske i Bosne i Hercegovine na desnoj obali rijeke Une.

Očito ohrabren „fleksibilnom“ graničnom politikom prema susjednim državama, Milorad Dodik je u više navrata javno izjavio kako želi granicu s Hrvatskom koja bi išla sredinom rijeke Une. Time bi, dakako, anektirao cijeli teritorij povijesnom Grada Zrinskih (u čiju je obnovu naša država uložila oko 1.5 milijuna eura; obnovljeni stari grad svečano je otvorila Jadranka Kosor) ali i njegovu okolicu koju su stoljećima bili hrvatskim teritorijem.
Upravo zbog toga, uvodno citirana izjava Andreja Plenkovića kako „niti jedna strana nije dovela u pitanje njegovu provedbu“ – provedbu Ugovora o granici Tuđmana i Izetbegovića–treba shvatiti kao poziv na uzbunu: zbog ranije navedene povijesti spriječenih „veleizdajničkih“ ratifikacija, ali i zbog „glasine“ koja se godinama širi hrvatskim „dobro obaviještenim izvorima“ – da je kod pregovora o razgraničenju u igri bilo neznanje, površnost, manjak svijesti o nacionalnim interesima, ali i – korupcija.

Komentari

komentara