Objavljeno: Sat, Mar 31st, 2018

Slaven Letica: Uloga i položaj muške stražnjice u suvremenoj hrvatskoj politici

Je li briselsko štipanje Andreja Plenkovića „na neidentificiranom mjestu ispod leđa“ uvredljivo ili simpatično za njega osobno i za Hrvatsku?

  • Tekst dr. Slaven Letica

Hrvatska suvremena politička povijest: Od vritnjaka do štipnjaka

Tužno, po smrt opasno, bešćutno, zločinačko dvadeseto stoljeće jednom važnom dijelu ljudskog tijela, barem kad smo mi muškarci u pitanju, nije dalo mira i spokoja, niti mu je donijelo puno lijepih riječi, pohvala i komplimenata. Evo kako je taj dio tijela opisan u hrvatskoj Wikipediji:

Stražnjica (latinski: Nates, Clunium, Regioglutea, Regioglutealis; vulgarno hrvatski: guzica) su meka tkiva u obliku dvije polulopte koja pokrivaju posteriorne i lateralne površine zdjelice. Sastoji se od glutealnih mišića, potkožnog tkiva i kože. Stražnjica je karakteristična za anatomiju primata (i ljudi), a javlja se i kod mnogih drugih dvonožnih i četvoronožnih životinja. Fiziološki, omogućuje prenošenje tjelesne mase pri sjedenju. Muška i ženska stražnjica značajno se anatomski razlikuju. Krila ilijuma su više raširena kod žena (90-100°) nego kod muškaraca (70-75°). Ženska zdjelica je proporcionalno šira od muške, ali je plića. Žene u glutealnoj regiji akumuliraju više tjelesne masti. Postoje i spolne razlike u uzajamnom položaju bedara i zdjelice, koje su posljedica različitog kuta pod kojim bedrena kost naleže na acetabulum (40° kod muškaraca, 45° kod žena). Stražnjica suprotnog spola je obično spolno vrlo privlačan dio tijela i muškarcima i ženama
Onako usput: očekujem da će uskoro aktivisti i vođe mimohoda ponosa zahtijevati promjenu posljednje rečenice, tvrdeći kako je ona za njih netočna i uvredljiva; politički nekorektna.
Razgovorni, simbolični, društveni i kulturni položaj spomenutog organa bio je na vrlo niskim granama javnog ugleda posebice na sredozemnom priobalju, gdje se i danas, najčešće zove – kako stoji u navodu „vulgarno“ – guzica. Ta se imenica, dakako, pojavljuje, u različitim dijelovima Lijepe Naše, u vidu brojnih istoznačnica i suznačnica, uvećanica ili povećanica (augmentativ) i umanjenica (deminutiva) : stražnjica, dupe, dupence, guzičetina, kanta, šupak, šupčić, prkno, ritica, debelo meso itd.
Iz te imenice u Dalmaciji (pojmovna raznolikost kad je ta imenica u pitanju mijenja se od sela do sela i od grada do grada) moje mladosti granalo se i širilo mnoštvo riječi posramnica, pokudnica, klevetnica, pljuvačica i otrovnica kojima su ljudima, vrlo često s malo argumenata, dijelile opake uvrede i klevete: guzonja, guzičar, uguzica, podrepaš, dupelizac, prdonja, prdež, smrad, smrdljivac, prdac, isprdak, opredak, govno, proljev, uvlakač, šupak, šupčina itd. Sve te i druge riječi posprdnice, sramotnice, poniznice aludirale su na stvarnu ili pojedincu pripisane ljudske, karakterne mane; najčešće: lijenost, pokvarenost, prijetvornost, podlost, kukavičluk (uz njega se češće vezuje drugi organ: „pizda“, „pička“ ili „pizdica“), dodvorništvo, beskrupuloznost, „smrdljivost“ općenito. Kulturna, erotska, estetska, ali i politička prošlost i budućnost stražnjice vrlo je bogata i zanimljiva za svekolike analize: etno-psihijatrijske, psihologijske, antropologijske.
Iako nemam konkretnih dokaza, čini mi se da je niski položaj muške stražnjice na radinom Sredozemlju, pa i u Dalmaciji, bio posljedica činjenice da je ona odavno postala simbol i metafora lijenosti i dangubljenja u tradicionalnom društvu u kojemu su se cijenili snaga, brzina, radinost, mudrost, znanje, pa i junaštvo i borbenost. Simboli tih cijenjenih vrijednosti bili su drugi dijelovi tijela: ruke, mišići, ramena, pleća, noge, glava, mozak, srce i duša. Muška stražnjica ili guzica u dvadesetom stoljeću bila je na lošem gasu i u psihijatriji, psihoanalizi i etno-psihijatriji. Krivicu za taj loš glas nosi psihoanaliza i psihijatrija, posebice njihov veliki guru Sigmund Freud koji je osmislio pet razdoblja ili faza razvoja ljudske spolnosti i osobnosti: oralna, analna, falusna, latentna i genitalna.

Otac klasične psihoanalize i psihoterapije dr. Sigmund Freud

Polazeći od zaključaka do kojih je došao otac psihoanalize, jedan od njegovih najmudrijih učenika Erich Fromm osmislio je ovu definiciju analnog, da ne kažem guzičarskog karaktera:

To je karakter osobe čija je glavna životna energija usmjerena na imanje, štednju i zgrtanje novca, materijalnih dobara kao i osjećaja, postupaka, riječi, energije. To je karakter škrtice i obično je povezan s prenaglašenim karakternim crtama kao što su urednost, točnost, svojeglavost.
(Imati ili biti)
Freudovu „teorija“ o fazama psiho-spolnog razvoja, nadobudni i – vrijeme će pokazati – po mir i život opasni velikosrpski psihijatar dr. Jovan Rašković pretvorio je u rasističke teze o nacionalnim karakterima Srba, Hrvata i muslimana (pisao ih je malim slovom). Političar čija fotografija i dan danas visi na zidu središnjice Srpskog narodnog vijeća i SDSS-a u raspravi „O epidalnom, kastrativnom i rektalnom karakteru“. Pozivajući se na 35 godišnje kliničko iskustvo na „tromeđi“ islama, pravoslavlja i katoličanstva, Rašković je u toj raspravi pokušao „dokazati“ da muslimani imaju analni karakter (dakle, da su „guzice“), Hrvati kastracijski, a Srbi edipovski (on ga naziva epidalni). Evo kako je u svom velikosrpskom transu stvorio „teoriju“ na temelju koje je Hrvatski liječnički zbor dr. Jovana Raškovića, ispravno, proglasio „nacistom i rasistom“:

  • Srpski karakter: „Epidalni karakter sastavljen je iz dva dijela: jedan je veoma odan, i iskazuje potpunu poslušnost autoritetu, odnosno ocu koji vlada zadovoljstvima i koji ima potpunu vlast. Ali, postoji i onaj drugi dio, koji u nekim situacijama tu autoritarnost pretvara u rušilačko stanje bunta kada se, jednostavno, zbrišu svi nosioci vlasti i zadovoljstva.“
  • Hrvatski karakter: „Hrvatski karakter vezan je za kastraciju, a porijeklo kastracionog kompleksa za primarnu hordu u kojoj sva zadovoljstva ima otac. Sinovi su povinovani ocu, ali do trenutka dok ne odluče da ga smaknu – kako bi se oslobodili kastracionog straha i za sebe prigrabili vlast i zadovoljstvo. Sam kastracioni karakter je hermetičan. On je, u stvari, pod stalnim uplivom straha da će biti kastriran, da će mu se nešto desiti i da će izgubiti nešto što pripada samo njemu. Kastracioni karakter strahuje da će biti prevaren, nasamaren, podvrgnut nekim procenama koje će za njega biti neprirodne i ugroziti mu dostojanstvo.“ 
  • Muslimanski karakter:„Muslimani imaju fiksaciju na rektalnu fazu. To je karakter sklon da stvara imovinu, da vlada kao gazda, da procenjuje ljude prema imetku i prema onome što su zaradili, zatim po društvenom uspehu i slično. Za ovu fazu karakteristična je komponenta agresivnosti, preciznosti i čistoće, koja se, u krajnjem slučaju, ogleda i u tome što bi, prema muslimanskim zakonima, trebalo da se održava posebna higijena.“

Iz ranije napisanog, bjelodano je da ljudska, posebice ženska, stražnjica ili „guza“ ima bogatu simboličku, estetsku, erotsku, pa i političku povijest. Ova bi se posljednja mogla svesti na karijeristički naputak ili poučak koji je osmišljen u doba takozvanog samoupravnog socijalizma: „Što se više saginješ, guzica ti zauzima sve viši i važniji položaj!

Dr. Jovan Rašković: tvorac rasističke „teorije“ o rektalnoj fiksaciji muslimana, kastarcijskom kompleksu Hrvata i edipovskom karakteru Srba

Epohalna promjena u društvenom položaju muške stražnjice ili „guze“

Erotski potencijal i umjetničko nadahnuće koji su, povijesno promatrano, imale ženske grudi i ženska „guza“ ili stražnjica, u sumrak dvadesetog stoljeća dobila je – muška stražnjica koja se sve češće pojavljuje u obliku umanjenice „guza“. Nekako u isto doba, erotski kapital koji su povijesno stekle ženske grudi – kao simbol plodnosti i muške spolne žudnje – nenadano se počeo urušavati. Od erotskog simbola, grudi su, nažalost, u javnom prostoru sve češće spominjane kao simbol opake boleštine – raka dojke.

Velika Iza (1882.) Vlahe/Vlaha Bukovaca može se smatrati općom slikarskom metaforom ideala ženske ljepote, spolnosti i erotičnosti – gledane iz čeznutljive, očarane muške perspektive – u vremenima prije XXI. stoljeća.

Postupni proces normalizacije homoseksualnosti, posebice one muške, doveo je do bitne promjene u simbolici stoljećima „beskorisne“ i „lijene“ muške stražnjice koja je kapilarnim pojavljivanjem u povorkama ponosa diljem svijeta i Lijepe Naše taj muški organ pretvorila u anatomsku zvijezdu novog vrlog, transseksualnog svijeta. 

Paradigmatska spolna i estetska filozofija heteroseksualne epohe: François Boucher – Podučavanje Kupida/Erosa.

Te epohalne promjene u simboličnom položaju koje je muška stražnjica ili „guzica“ prošla u posljednjih 133 godine ovdje ćemo ilustrirati s dva mila ili nemila – zavisi od motrišta – događaja u kojima se muška stražnjica našla u centru pažnje, u glavnoj ulozi.

Saborski vritnjak 1885.

Prvi se događaj zbio prije pune 133 godine. U hrvatskoj je političkoj povijesti zabilježen i zapamćen kao „Saborski vrȉtnjāk“. Obespravljenom hrvatskom narodu omiljeni događaj zbio se 5. listopada 1885. tijekom saborske rasprave o nezakonitom prijenosu takozvanih „Komornih spisa“ iz Zagreba u Budimpeštu. Odluku o, budimo iskreni, drskoj krađi hrvatske arhivske građe donio je osobno mađarski političar na položaju hrvatskoga bana grof Károly Khuen-Héderváry de Hédervár (23. svibnja 1849. – 16. veljače 1918.).
Kako hrvatski ban mađarskog roda nije negirao da je izdao nalog da se spisi prenesu u Budimpeštu, pokušavši zastupnicima nametnuti tezu kako je to učinio jer je „dvojio o poštenom posjedu Hrvatske na te spise“, u Sabornici je nastala graja i galama. Iznerviran i pomalo uplašen povicima pravaških zastupnika, Khuen-Héderváry odlučio je napustiti Sabornicu. Primijetivši nakanu Mađara, pravaški zastupnik David Starčević upozorio je na to znatno ljućeg pravaškog kolegu Josipa Gržanića. Spomenuti je pohitao za odbjeglim banom, izgurao ga iz Sabornice i na kraju ga „vritnuo“ (udario nogom) u stražnjicu. U trenutku kad je ban nestao iz saborničkog vidokruga, pravaški zastupnik, književnik Eugen Kumičić, ponosno je uskliknuo:

Narode! Tat je van izbačen! Ti si dobio zadovoljštinu!

Epilog događaja koji je potlačenom hrvatskom puku doista pružio kakvu-takvu „zadovoljštinu“ imao je zanimljivi pravosudni epilog. Trojica pravaških zastupnika – dr. David Starčević, Eugen Kumičić i Josip Gržanić – odmah su utamničena. Pošto je udarac nogom u „rit“ u to doba bio čin sramoćenja, vlasti su tvrdile da nitko nije ritnuti, niti je mogao nogom ritnuti „preuzvišenoga gospodina bana“. Međutim, tijekom saslušanja u istražnom zatvoru, dr. Grga Tuškan ostao je pri iskazu da je Ban dobio zasluženi vrȉtnjāk:
Ja držim da je Preuzvišeni g. ban udaren nogom u rit.

Zbog drskog ponašanja, dr. Davidu Starčeviću i dr. Grgi Tuškanu oduzete su doktorske titule i osuđeni su na šest mjeseci tamnice. Kraj suđenja i presuda popraćeni su velikim prosvjedima pravaša i drugih građana. Od toga dana do danas Saborski vrȉtnjāk postao je dijelom korisne i ponosne hrvatske povijesti.

Razglednica „Josipu Gržaniću neustrašivom branitelju naših prava 19. ožujka 1886.“ (objavljeno u Novostima, br. 106., 1927.

Briselski štipnjak 2017.

Da se povijest ponekad zna ponoviti kao vic, a ne samo kao farsa, doznali smo nakon 133 godine. Marljivi dopisnik Večernjeg lista iz Brisela Tomislav Krasnec to je vickasto ponavljanje povijesti ovako opisao:

U još jednoj od svojih sad već legendarnih zafrkancija pred TV kamerama, predsjednik Europske komisije Jean-Claude Juncker šuljao se premijeru Andreju Plenkoviću iza leđa i uštipnuo ga na neidentificiranom mjestu ispod leđa, a zatim mu poslao leteći poljubac.
(Večernji list, 20. listopada 2017.)

Predsjednik Europske vlade Jean-Claude Juncker hrvatskog predsjednika VRH-a štipa „na neidentificiranom mjestu ispod leđa“.

Nakon što mu se predsjednike Europske komisije (čitaj: Vlade EU-a) prišuljao iza leđa i uštipnio ga za stražnjicu ili „guzicu“ koju novinar naziva „neidentificiranim mjestom“, Andrej Plenković je uz osmijeh prokomentirao nemili događaj:

Jean-Claude! Ha-ha. On se inače voli stalno grliti i ljubiti tako da je to simpatično s njegove strane.

Poljubac nakon „štipnjaka“

Doznali smo, tako, da se predsjednik Europske vlade „voli stalno grliti i ljubiti“ što je, očito, Plenkoviću simpatično, ali svakom čovjeku, s razlogom zabrinutom za budućnost Lijepe Naše, pa i Europske unije, nije ni najmanje simpatično i smiješno. Briselski euro-štipnjak, nazovimo ga tako, dobio je svoj epilog u sociologijski izuzetno zanimljivoj raspravi u Hrvatskom saboru 8. studenog 2017. U toj je raspravi bio vidljiv sukob dvaju predodžbi o važnom dijelu ljudskoga tijela koji nam je evolucijski pomogao da se s četiri osovimo na dvije noge i time trajno razdvojimo od naših evolucijskih predaka – čovjekolikih majmuna.
Tradicionalno shvaćanje – po kojem je svaki posao oko „guzice“, njeno šibanje šibom u dječjoj dobi, udaranje vritnjaka ili briselski štipnjak, na neki način ponižavajuće za njenog vlasnika – zastupao je sinjski vitez Miro Bulj. Njemu protivno mišljenje branili su Gordan Jandroković Njonjo i sam uštipnuti, g. Andrej Plenković Bono (nadimak sam mu dao jer mu je važno da je njemu dobro, „bono“, a nama kako već bude). Naslonjen na tradiciju gruboga, zapravo nemilosrdnoga, sinjskog i dalmatinskog „zajebavanja“, Miro Bulj se ovako obratio Andreju Plenkoviću:

Čuo sam od vas da ste bili na Europskom vijeću i da tamo sve cvijeta i da smo ušli u brojne asocijacije. Raspravljali ste o digitalnoj Europi, sigurnosti. Činjenica je da imate manire briselskog čovjeka i diplomate i dobro komunicirate. Morate zaštititi dignitet hrvatskog premijera. Nije bitna vaša sklonost i orijentacija. Ne možete dozvoliti pred kamerama da vas za stražnjicu štipka Juncker. To što ćete raditi unutar četiri zida, ne zanima me. Ne može hrvatski premijer dozvoliti da ga se na takav način.
Analizirana u kontekstu suvremenog političkog diskursa, ta rasprava je politički nekorektna, jer sadrži homofobne aluzije: u odnosu na metaforičkog „briselskog čovjeka“, pa i hrvatskog premijera osobno.
Nije, stoga, nikakvo čudo što je u obranu premijerova digniteta energično stao predsjednik Sabora Gordan Jandroković. Bez oklijevanja je Bulju isključio mikrofon, da bi ga zatim oštro ukorio:
Kolega Bulj, vaš insinuacije su neukusne. Molim da se držite teme i da se ne spuštate na tako niske grane.
Bulj se nije predao bez borbe:
Pa dobro; onda preporuku pošaljite preko direktive Junckeru. Hrvatski premijer je hrvatski premijer. Hrvatsko selo je prazno. Ljudi nemaju udžbenike, djeca nemaju organizirani prijevoz. Odnose i vaše manire ostavite za nešto drugo.
U tom se času, nezvan, uključio i sam Andrej Plenković:
Poštovani zastupniče, moram priznati da ste Pernar i Vi jedini vidjeli što se tamo dogodilo. Ajde Ivane, recite Vi što se (u Briselu) dogodilo?
Ivan Pernar mu je odgovorio na postavljeno pitanje: “Prišao vam je s leđa“.
Nakon toga, Plenković je osjetio potrebu da preciznije objasni psihološku pozadinu Junckerova štipnjaka:
Koliko god stavljali to u kontekst digniteta premijera uz cetinske aluzije na sklonosti i orijentacije, Juncker vam je jedan jako simpatičan čovjek. On je jedina živuća institucija u Europskoj Uniji. Jedini je tamo od početka, on je doajen. On grli, ljubi, sjetite se što je radio Milanoviću.Potezanje za sako je puno manje od onoga što je napravio drugim kolegama. To svi u Bruxellesu doživljavaju sa simpatijom nakon što ste 20 sati s istim ljudima bez da izađete na zrak jednu minutu. Vi očito to ne možete shvatiti jednako kao ja. Važno je da javnost zna. Nema štipanja, pitajte moje dečke iz sigurnosti. Čak su gledali dokle će ići pa su rekli, može.
Ukratko skicirana saborska polemika o briselskom „štipnjaku“ potvrdila je tezu o farsičnom ili čak vickastom ponavljanju povijesti.

Naime, kao što je „preuzvišeni gospodin ban“ Károly Khuen-Héderváry pokušao, pod svaku cijenu, dokazati kako u Hrvatskom saboru 5. listopada 1885. nije dobio zasluženi pravaški „vritnjak“, tako je i hrvatski premijer Andrej Plenković Bono, diplomatski smireno i uz uvježbani osmijeh u tom istom Saboru pokušao dokazati da ga predsjednik Europske vlade nije uštipnuo za „guzicu“, „guzu“, „tur“ ili „riticu“. Kako i on dolazi iz dalmatinskog kulturnog kruga, očito je, briselski „štipnjak“ bio bi ili jeste poniženje.

Evolucija od čovjekolikog majmuna do majmunolikog čovjeka-muškarca, uredskog junaka.

„Oslobođena“ i na svjetlu dana ponosno izložena muška stražnjica simbol je doba u kojem živimo.

Zaključiti ću. Je li predsjednik Europske vlade Jean-Claude Juncker hrvatskog premijera Andreja Plenkovića Bonu, kao što tvrdi novinar Tomislav Krasnec, „uštipnuo na neidentificiranom mjestu ispod leđa“ ili ga je, kako se pričinilo samom Premijeru, povukao za sako, teško ćemo ikada doznati. Kamere su taj nemili (za sve one koji imaju tradicionalni stav prema muškoj „guzici“) ili „simpatični“ događaj (za zagovaratelje suvremenog, emancipacijskog shvaćanja „guze“) snimile s prednje strane, tako da se prava istina nikada neće doznati. Znaju je samo protagonisti tog, sociologijski promatrano, zanimljivoga događaja. Zanimljivog za shvaćanje naravi vlasti u doba potpune emancipacije, pa i vladavine muške stražnjice.
Konačno, kako suvremeni mužjak nije lovac, ni ratar, ni ribar, ni industrijski radnik, nego uredski junak, promijenio se i ideal „poželjne muške guzice“. Za uredski posao poželjna guzica nije više malena, čvrsta i mišićava, već ona koja svom vlasniku omogućava dugotrajno sjedenje u raznoraznim birokratskim i vlastodržačkim foteljama: ona na kojoj su naslage debelog mesa veće i šire. Dakle, muškarci koji su u Dalmaciji moje mladosti bili gledani pomalo posprdno zbog vlasništva „ženske“ guzice, danas mogu biti ponosni: veće su im šanse da vladaju – u Zagrebu i u Briselu.

Ekspertno mišljenje

Guza

  • Doc.dr.sc. IVAN RAKOVAC, dr.med.spec.ortoped
  • (Glas Istre, 20. srpnja 2014.)

Ilustracija anatomije muške „pozadine“ : Andreas Vesalius, 1543.

Guza, guzica, dupe, stražnjica, zadnjica, guza, guzićica, tur, turčić, rit, ritić, ritica, kul, kulo, ritina, čmor, čmar, culata, cul, culo, culetto sve do brojnih pejorativa, svako sielo, grad, svaka kumpanija ima još jedan, svoj termin za ti lipi kušćić tila. Medicinski termin navedene regije je „regioglutea“ i riječ je o području za koje se vizualno shvaća kao guza. Regija se prema gore proteže do krila krilne kosti. Uhvatimo li osobu za struk, tvrdo uporište pod dlanovima ili gornji rub zdjelice je krilo krilne kosti. Prema naprijed je omeđena mišićem m.tenzorfascie late što je područje koje prekriva palac položimo li vlastite dlanove na bokove. Prema dolje je gluteofemoralna brazda tj. prijelaz guze u natkoljenicu. Dvije stvari glutealnoj regiji ili guzi daju njen oblik; u prvom redu muskulatura te visina i širina zdjelice. Radi šire zdjelice u žena i gluteus je širi, struk u proporciji time uži. Žene imaju širu zdjelicu od muškaraca evolucijskim razvojem radi potreba poroda. Šira zdjelica daje djetetu više prostora u periodu dok je ono u majci (intrauterino) te omogućava širi porođajni kanal. Sa zdjelicom se tijekom antropološkog razvoja čovjeka dešavaju važne stvari. U razdoblju kada se čovjek se iz četveronožnog hoda osovljuje na zadnje noge, prednje noge postaju ruke. Težina organa trbuha više ne pritišće muskulaturu trbušnog zida kao u četveronožnih životinja, već pritišće zdjelicu od gore prema dolje te se donji dio zdjelice sužava kako bi mogao zadržati organe trbuha od ispadanja. Sužavanjem donjeg dijela zdjelice, sužava se i porođajni kanal djetetu te čovjek postaje jedan od rijetkih sisavaca s velikom smrtnošću na porodu. Nije problem samo u sužavanju zdjelice, problem je i u tome što razvojem čovjeka dolazi do intenzivnog razvoja mozga. Mozak postaje sve veći, time povećava neurokranij ili dio glave u kojemu se nalazi mozak. Mozak sve veći, glava sve veća, donji dio zdjelice sve uži – sve to pridonosi disproporciji novorođenčeta i porođajnog kanala majke te problemima pri porodu. Evolucijski se zbog toga djeca rađaju relativno nezrela tj. manja i ubrzano se razvijaju u prvim mjesecima života. No vratimo se na gluteus. Podizanjem čovjeka na zadnje noge, razvija se i mišić koji to u mnogome omogućava – razvija se glutealna muskulatura. Ona polazi sa zdjelice i hvata se za natkoljeničnu kost omogućavajući uspravan stav. Čučnjevi su vježba koja najviše snaži glutelanu muskulaturu i oblikuje stražnjicu jer se upravo tom vježbom iz klečećeg položaja uspravaljamo u uspravan čovjekov stav.

Za malo etimologije, citirati ću Inoslava Beškera (Jutarnji list 12.04.2010.)  Guza je hipokoristik izveden iz imenice “guz”, iz koje je izvedena i uvredljiva inačica “guzica”.“Guz” je pak riječ sveslavenskoga (prasl. “*go,z’” i “*guz’”), baltoslavenskoga (pruski “gunsix” znači “kvrga”, litavski “gužis” je “glava”; i na štokavskom zapadu “bulja” je glava a na istoku zadnjica) i indoevropskog podrijetla, gdje je korijen “*gong’-” ili “*goug-” značio “okrugao”, usp. u grčkome “góggros” (kvrga na drvu) i “gogg•los” (okrugao). Pema Aniću općejezični izraz je stražnjica.

William Heath, 1810.: Karikatura legendarne afričke žene s velikom „kantom“ Sarah Baartman koju su pokazivali u Europi kao „čudovište“. Velika „kanta“ danas dobro dođe okorjelim birokratima koji cijele dane provode u foteljama.

Širina zdjelice je ta koja presuđuje hoće li guza biti šira ili uža. Širina bokova, povezana je naravno u podsvjesnome s mogućnošću rađanja pa širi bokovi često predstavljaju estetsku prednost. Vjerovatno su modni trendovi koji forsiraju ljepotu ultra mršavih manekenki ipak nekako progurali i estetiku male guze. Sam tonus i formu daje glutealna muskulatura od koje je naj više vidljiv naj površniji i naj veći muskulus gluteus maksimus. Brojna se muskulatura nalazi u ovoj regiji, međutim naj veći i naj važniji estetski i funkcionalno su tri gluteusa: maximus, medius i minimus. Maximus je naravno maksimalno važan. Čučnjevi, izdržaji na baletnoj šipci s visoko podignutom nogom osnažiti će i oblikovati gluteuse. Izgled guze ovisi i o donjem dijelu kralježnice. Ukoliko izbacimo guzu prema straga, kretnja se odvija u lumbalnoj kralježnici povećanjem lumbalne lordoze. Naj ljepše guze su one oštro ocrtane i konturirane, tako da pak urođeno ravna lumbalna kralježnica daje naj jasniji rezultat. Donja kontura stražnjice ovisi i o muskulaturi natkoljenice tj.o prijelazu glutealnemuskualture u muskulaturu stražnje strane natkoljenice. Na taj je način ranije spomenuta gluteofemoralna brazda naj oštrija.
I zadnji, svakako ne i najmanje važan element – donje rublje. Brazilijane, tange, gaćice bez ruba, bokserice, svaka na svoj način oblikuje stražnjicu. Odabir prepuštam svakome ponaosob – riječ je u svakom slučaju o onome što se moderno naziva win-win situaciji, premda je nemoguće ne citirati dragog nam Dragu Orlića i misao:

nekad je rabilo razgrnuti mudante za viti guzicu – danas rabi razgrnuti guzicu za viti mudante!
U svakom slučaju, smatram i ovo argumentom napretka. I te kakvog!

  • Izvorna verzija članka objavljena je u Hrvatskom tjedniku

Komentari

komentara