Objavljeno: Sri, pro. 27th, 2017

Spor u svezi s djelom može početi tek kada je ono završeno

čin hrvatskoga branitelja i žrtvenika, ma koliko bio neprihvatljiv s katoličkog aspekta, razumljiv je, ali istovremeno pobuđuje ljutnju onih koji su smatrali i smatraju da je trebao ostati do kraja

  • MP
  • Spectator

Iudicium de operis tunc locum habet, cum operae praeterierint [1]

Est grave, quod doleat, commemorare[2]( lat. Teško je dugo misliti na ono što boli ). Smrt ili upravo njoj suprotno, generala Praljka, dugo godina tendeciozno zaboravljenog u dijelu Hrvatske javnosti, a gotovo potpuno u medijima i hrvatskoj politici, je li zbog inferiornosti ili općepoznate profesionalne i etičke grotesknosti istih ili in ultima linea namjernosti za inkriminiranjem onih koji su itekako zaslužni za opstanak hrvatskoga naroda, nakon dovršetka tužnog čina generala Praljka na daskama ironičkog međunarodnog kazališta, otvorila je, dovršetkom zadnjeg čina, novi spor – spor o djelu post mortem.
U vrijeme stradanja hrvatskoga naroda, svekolike hvale vrijedna spremnost generala Praljka staviti se u službu svoga naroda i svih ostalih koji su htjeli samo jedno – uljuđenu zajednicu, bila je shvaćana i podržavana, čak i od strane međunarodne zajednice. Upravo ta međunarodna zajednica, kada su u pitanju njeni interesi ili kada im traka sunca obasja sivu koru, ciceronski uzvikuje: ” Salus populi ( rei publicae ) suprema lex esto”,[3](lat. Spas naroda ( države ) neka bude najviši zakon ).

Acta est fabula[4] ( lat. Komedija je svršena ). Riječi što ih je, navodno, pred smrt izrekao car Augustus. Da, doista, tjelesna, ovozemaljska smrt koincidirala je sa prestankom ironičkog kazališta u Den Hagu. Kojom srećom da je raspored bio obrnut. Slave i slavlja na pretek. Zasluženo. Zbog svih onih srpskih zločinaca od Vukovara pa nastavno, koje je isti taj groteskni sud svojom neprincipijelnošću gotovo nagradio za zločine počinjene nad hrvatskim i drugim narodima. Stoga čin hrvatskoga branitelja i žrtvenika, ma koliko bio neprihvatljiv s katoličkog aspekta, razumljiv je, ali istovremeno pobuđuje ljutnju onih koji su smatrali i smatraju da je trebao ostati do kraja kako bi dokazao istinu, a ne da se u tom činu nalaze poveznice sa sudskim procesom u Nurnbergu i tome slično. Aequat omnes cinis, impares nascimur, pares morimur[5] ( lat. Grob (smrt) sve izjednačuje; nejednaki se rađamo, jednaki umiremo ) povikati će svi koji u njegovom činu traže izjednačenje sa mrtvim zločincima. Njegova smrt sasvim sigurno nije i ne može biti identična sa smrću srpskih zločinaca. Stoga, bez obzira na zakašnjeli odnos hrvatskoga naroda prema pok. generalu Praljku, ipak imamo razloga reći mu hvala na žrtvi. Cineri gloria sera venit[6]( lat. Slava kasno dolazi pepelu ). Iako mala korist od slave kada je slavljenik već mrtav, ipak je ta smrt, ne samo slavna, već i u historijskom smislu, trajna – Dignum laude virum Musa vetat mori[7] ( lat. Čovjeku koji je vrijedan pohvale Muza ne dopušta umrijeti ).

  • [1]Ulpianus, D. 38, 1, 13, 2
  • [2]Maximianus,El.2, 72
  • [3]Cicero, De leg., 3, 3, 8
  • [4]Suetonius, Div. Aug. 99
  • [5]Seneca, Ep. 91, 16
  • [6]Ovidius, Ex Pon., 4, 16, 3
  • [7]Horatius, Carm. 4, 8, 28

Komentari

komentara