Objavljeno: Wed, Apr 19th, 2017

Toma Podrug: Povampireni Jugoslaveni

evo opet onih koji pokazuju da vrag ima dva roga jer nas jednim ponovno žele, kada se ne može oružjem onda preko jezika, ugurati u jezičnu Jugoslaviju

  • Tekst Toma Podrug

Svojedobno je nobelovac A. Camus napisao da mu je Domovina francuski jezik, a i nobelovac T. Mann kada je od nacista pobjegao u SAD izjavio da je sa sobom ponio svoju Domovinu, a to je njemački jezik. I upravo tako misle svi značajni pisci-književnici diljem svijeta jer se samo s domovinskim jezikom mogu izraziti najsuptilniji osjećaji i najdublje misli, stoga što je u njemu sadržana sva prošlost, sadašnjost i budućnost vlastitog naroda, a istodobno istinit i zajamčen izvor svjedočenja njegova postojanja, to jest, ono što preko njega nasljeđuju, jer prošlost i jest u jeziku, kao nešto što ih čini da jesu to što jesu.
Čovjek pojedinac govori vlastitim jezikom a književnik piše jezikom – normiranim pravilima koji su se i u hrvatskom jeziku unosila kako bi se dobio vlastiti jezik kao „kuća bitka“ u kojoj se ljudi rađaju i u kojoj žive i u kojoj preko jezika poprimaju jasne crte svojega bića. I kad se god dublje otvara jezik, širi se dubina vlastitoga postojanja, jer je jezik živi dah Domovine i duša pojedinog naroda, njihova vidljivost i čujnost, pomoću kojega kao oruđa njihova svijest ovladava svijetom, potvrđujući tako ono što jesu, jer jezik jednog naroda sve pamti i u njemu je sve sadržano. „Um je jezik“ (Hamann).

Ali ove iznesene istine mimoilaze sastavljače „Deklaracije o zajedničkom jeziku“ jer smatraju da su bosanski, crnogorski, hrvatski i srpski samo varijante zajedničkog jezika, a jedan od njih povampireni jugoslaven čak tvrdi da se to „zasniva na neposrednim, i ja držim, bistrim, ali i znanstveno zasnovanim stavovima“. I upravo su toliko izluđeni svojim jugonostalgičarskim zanosima da zaboravljaju povijesne istine, da su, na primjer Srbi i Hrvati kao najbrojniji u ovome „zajedničkom jeziku“ živjeli do 1918. godine gotovo tisuću godina u dvjema različitim civilizacijama, kulturama, vjerama, čak i u pismu. Srbi u bizantijskoj, pravoslavnoj i ćirilici, a Hrvati u zapadno-europskoj, katolicizmu i latinitetu. Uz to su Srbi bili pet stotina godina pod apsolutnom turskom vlasti, dok su Hrvati imali slobodne gradove Dubrovnik, Split, Trogir, Šibenik, Varaždin, Zagreb …, u kojima su razvijali kulturu jer se ona razvija najviše u gradovima. Ako pogledate samo gradnju vjerskih hramova, vidjet će te da Srbi imaju samo jedan arhitektonski izraz „bizantijski stil“, dok Hrvati slijede gradeći u svim stilovima zapadno-europske gradnje kao što su romanika, gotika, renesansa, barok … I upravo ta „najizvanskija umjetnost“ (Hegel) pokazuje da se u ta dva naroda i u njihovim kulturama stvarala drugačija i književnost što potvrđuju i djela starije i novije književnosti koje su oblikovali i različite jezike koji su izrazili duh i dušu kultura tih naroda, pa je stoga gotovo perverzno i umobolno tvrditi da su srpski i hrvatski jezici samo „zajednički standardni jezik policentričnog tipa …“

I upravo ta bolesna čežnja vraćanja u zloglasno „razulareno balkansko bratstvo“ (A. Finkielkraut) koje je postojanjem dviju Jugoslavija kao djelo zlih namjera održavanih umjetno i diktaturama završavalo 1941. i 1991. godine u klanju, zapravo je izazivanje novih sukoba, pa bili oni i jezični, jer je jezik svakoga naroda njegov najdublji identitet. I tek što smo se dobro upoznali do nepodnošljivosti u dvjema Jugoslavijama i zasvagda se razišli i vratili se u svoje autentične civilizacije, kulture, vjere, jezike i pisma, ali evo opet onih koji pokazuju da vrag ima dva roga jer nas jednim ponovno žele, kada se ne može oružjem onda preko jezika, ugurati u jezičnu Jugoslaviju, a drugim pokazujući „da iskorijenjeni iz vlastite kulture i nacije postaju najgori iskorjenjivači“ (S. Weil).

U popisu potpisnika te „Deklaracije“ vidim imena gotovo svih Srba u Hrvatskoj koji nešto pišu, potomaka onih koje su sile povijesti prisilile doći u Hrvatsku i tako im odredile sudbine, biti u Hrvatskoj, čak se u njoj i roditi, ali je nikada ne priznati kao svoju Domovinu, a Hrvatima pravo na državu te ne žele da im hrvatski jezik na kojemu pišu bude Domovinom.
Uz te apatride vidim imena i svih onih iz splitskog „Ferala“, orjunaše koji se sjatiše u srpskim „Novostima“ blatiti hrvatsku državu.
Jesu li potpisnici „Deklaracije o zajedničkom jeziku“ zapravo potomci onih koji su prije pedeset godina osuđivali i proganjali potpisnike „Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika“?

Komentari

komentara