Objavljeno: Sun, Apr 1st, 2018

Tube Lure – zavodljivo crijevo

Najčešće su bijele, crvene, narančaste i prozirne, ali i žute, plave i zelene. Ima ih i višebojnih

  • Tekst i foto Šime Duvančić

Ribolovci su oduvijek preferirali mekane varalice jer su takve i na dodir te pokretima sličnije prirodnoj hrani riba. Nakon onih od perja i dlaka mekane su se varalice prije stotinjak godina počele praviti i od gume. U početku nimalo uspješno, sve dok se netko nije sjetio da ih pravi od crijeva za podvezivanje ruke pri transfuziji krvi. Razlog tome bila je vrlo velika savitljivost tog crijeva. Tako je nastala varalica koja je i dan danas veoma tražena.
Da bi im još više povećali elastičnost, prve su varalice pravili od relativno dugačkih a tankih crijeva. Zbog toga su one oblikom oponašale jeguljice i iglice, omiljenu hranu svih srednjih i krupnih morskih grabljivica, pa zato im i bile još primamljivije. Od tih davnih dana, unatoč brojnim novim, ne smanjuje se proizvodnja i potražnja ovih varalica. Samo što se sada proizvode i od još podatnijeg materijala- mekanog „PVC“-a, „silikona“ i „latex“-a. Tako nove varalice još vjernije oponašaju sinusoidno lelujavo plivanje ranjene ribice.
Konstrukcija cjevastih varalica vrlo je jednostavna. Najmanje se prave samo od udice i crijeva, a duže i s vrtilicom. Na zatvorenu (bačvastu ili valjkastu)vrtilicu postavljajse udica, direktno ili posredstvom žice ili strune, ovisno o dužini varalice. Na sve se to  navlači crijevo. Prednjim krajem crijevo stiska tijelo i zadnju alkicu vetilice, a zadnji mu je kraj ukoso odrezan i iz njega viri krivina i vrh udice. Kod nekih modela kraj je zasječen u obliku lastinog repa.
Poboljšana verzija jest ona s „jigg“ (džig) udicom na koju je navučena cjevčica približno istog promjera kao i crijevo od koga je napravljena varalica. Na vrat džig udice nataknuta je alkica vrtilice. Ovakva varalica ima privlačan rad i može se dalje zabaciti, zahvaljujući težini olovne glave džig udice. Osim toga, zbog još jedne udice na prednjem dijelu osigurava sigurno kačenje, pogotovo kad je lubin u pitanju, jer on plijen hvata za glavu. Za njega je najbolje rabiti varalice dužine 100 do 150 mm, s udicama broj 1/0 do 6/0, ovisno o očekivanoj veličini plijena.

Varalica namijenjena dalekom bacanju i dubokom vođenju umjesto džigom može biti opterećene i običnom, okruglom ili ovalnom šupljom olovnicom, koja se također stavlja na prednji kraj varalice. Umjesto klasičnim neki proizvođači svoje varalice namijenjene dubinskom panulavanju opremaju olovnicama u obliku glave sa „spojlerom“, poput onih na teturavcima.
Za lov gofa, zubaca, tune i ostalih krupnih grabljivica izrađuju se vrlo dugački, maksi  modeli s po dvije jednokrake ili čak trokrake udice, na sredini i kraju tijela. Žicom ili sajlicom povezuju se udice broj 2/0 do čak 12/0, kad su u pitanju jednokrake, odnosno trokrake broj 2/0 do 4/0. Dužina takvih varalica iznosi 160 , 180, 200, 240 čak i 300 mm.
Manji modeli ovih varalica, osim za lov malih grabljivica, koriste se i za poboljšavanje akcije metalnih varalica- pilkera i žlica. Čak se postavljaju u na leptire. Takva kombinacija leptira broj 1 i crijeva dužine 20 do 30 mm koristi se čak i za lov cipli, koji se inače ne love varalicama.
I varalice od crijeva se proizvode u više boja. Najčešće su bijele, crvene, narančaste i prozirne, ali i žute, plave i zelene. Ima ih i višebojnih. Najčešće se koriste kombinacije crvenog  ili plavog prednjeg i bijelog zadnjeg dijela. Međutim, ribolovci koji dugo love ovim varalicama tvrde da njihov dekor nije presudan za uspjeh u ribolovu. Ipak, slažu se da su najučinkovitije prozirne varalice koje u tijelu i iza njega imaju svjetlucave lame konce. Također, za lov u iznimno nepovoljnim uvjetima vidljivosti oni najradije koriste varalice od crijeva s „fosfornim“ punjenjem.  

Komentari

komentara