Objavljeno: Pon, srp. 30th, 2018

Tučepi: „Posuđeni u lijepo“ – predstavljena monografija 12 godina „kKuTz-a“, a „OtpisaNE“ oduševile publiku u zaselku Šimići

„Mijačika je dovršio senzacionalnu monografiju u povodu prvih 12 godina festivala, kakve se ne bi posramio ni jedan veliki festival bilo gdje u svijetu“- T. Čadež

  • MP
  • Tekst i foto JL

Predstavljanjem monografije „Posuđeni u lijepo – Davnaest godina ka kulture u tučepskin zaseocima / 2006. – 2017.“, 27. srpnja u zaselku Šimići, a u okviru programa 3. Večeri 13. Sezone „kKuTz-a“, čudesni festival kulture podno Biokova zaokružio je svojih prvih 12 godina postojanja na najbolji zamisliv način. Tučepi su time i de facto postali pravom prijestolnicom kulture na Makarskom priobalju u ljetnom razdoblju. To kazuju otisnute činjenice – ako je itko ikada imao sumnje sada ostaje bez nekog stvarnog argumenta. kKuTz je odavno dokazao i pokazao svoju nepokolebljivu privrženost istinskoj kulturi (što su mnogi organizatori sličnih događanja „ustrašeno“ i voluntaristički propustili) i po tome je zasigurno jedan od najkvalitetnijih sezonskih festivala i na nacionalnoj razini. Posuđeni u lijepo to tako lijepo dokumentira, a Ivica Mijačika, autor monografije i utemeljitelj, te umjetnički direktor manifestacije s pravom može biti ponosan.
No o samoj monografiji nešto kasnije. Jer, Ka kultura ide dalje – 13. sezona traje, a njena 3. večer donijela nam je još jednu humornu (na trenutke i komično sumornu) predstavu s vrhunskim protagonistima. Dakako nakon što su Mijačika i njegova desna ruka Ružana Kovač najavili program i zahvalili sponzorima i publici – koja je dupkom napunila prostranu terasu obitelji Šimić – bez kojih sve ovo ne bi trajalo i ne bi imalo smisla.

 
Predstava „OtpisaNE“, u kopropdukciji Kazališta Moruzgva i Gradskog kazališta – Scena “Gorica”, u režiji Nikole Zavišića, a prema tekstu Renata Baretića oduševila je prepuno gledalište tučepskog zaseoka Šimići. Sjajna glumačka postava: Ksenija Marinković (majka Snježana), Erna Rudnički (kći Hrvojka), Ecija Ojdanić (susjeda Milka) i Slavko Sobin (migrant Hassan) – svojski je, kroz izmišljenu priču o sirijskom migrantu Hassanu (bivšem beogradskom studentu koji govori srpski jezik na kosovarski način), nasmijala publiku. Tri, njemu nepoznate, žene na kratko su u Zagrebu udomile neobičnog ilegalca na putu ka Njemačkoj gdje ga čekaju tri voljene žene. U očekivanju pronalaženja načina da se Hassan dočepa Njemačke svaka od žena uspostavlja svoj odnos s naočitim Sirijcem i stvari se, dakako, zakompliciraju izvlačeći na površinu i neke namjerno potisnute životne „pogreške“, prikrivane predrasude, neostvarene ambicije, želje, frustracije… Dinamična predstava obiluje nerijetko vrlo žestokim i strastvenim dijalozima koji tjeraju na smijeh istodobno potičući na razmišljanje o svijetu u kojem živimo, o našim malim životima uvučenima u globalni problem iza kojega se, možda, kriju i skriveni ciljevi moćnih. Svijet oko nas se neupitno mijenja, a smijali se mi ili ne – pitanje je koliko smo spremni na to. Hassan je spreman.

Nakon svega što smo vidjeli i čuli, ovacije publike glumcima bile su same po sebi razumljive – istinski su to zaslužili.

Nerazdvojivi dio tučepske Ka kulture su i zbivanja nakon – druženje uz tučepski bronzin i u otvorenim konobama.  Vrsni gastro team Blue Sun hotela (inače najvećeg sponzora kulture u zaseocima) pripremio je uistinu okrepljujuću „Biokovsku juhu na tučepski način“ od povrća i mesa. Svaka čast meštrima od teće! Domaćin Rade Šimić s obitelji i ovog puta se pokazao iznimno gostoljubivim, a njegov chef Marino Opačak pripremio je izvrstan teleći rižot – za prste polizat. Dakako da nije nedostajalo ni drugih delicija, te slastica, a druženje na njegovoj terasi bilo je prigodom i zajedničkog rezanja torte „Posuđeni u lijepo“.

No tu nije bio kraj ka kulturnog after party-a, jer društvo se okupilo u konobi Joze Joke Šimića – domaćina otvorena srca i nadaleko najboljeg pršuta. Uz izvrsne i uvijek motivirajuće glazbenike „kKuTz Klape“ nije bio problem pridružiti se pjesmi, a zavšnica ove prekrasne večeri, uz pjesmu,  odigrala se u novootvorenoj, i prekrasno urđenoj, konobi Ivice Šimića – Ivića. Još jedna ka kulturna večer za pamćenje, za novu monografiju čije su se prve stranice već počele ispisivati.

Posuđeni u lijepo – Monografija, 12 godina ka Kulture u Tučepskin zaseocima

Sažimanje 12 godina postojanja jednog pravog „malog čuda“ kulture pod vrletima Biokova u knjigu – monografiju, veliki je izazov, vijugav put pun stupica i, često, naizgled nepremostivih prepreka, s kojim se u stanju suočiti samo netko, stručan, uporan, hrabar i odlučan u namjeri da otisne povijest da se ona ne bi otisnula u zaborav.   Dakle, autor i urednik je Ivica Mijačika, književnik; pjesnik, dramski pisac i humorista, zajedno sa suradnicima (prije svega grafičkim dizajnerom, zatim lektorima, „darovateljima“ fotografija, piscima tekstova…) „satkao“ je iznimno zanimljivu i maštovitu monografiju. Ona je „rasprostranjena“ u šesnaest poglavlja sa četristotinjak tekstova i „tekstića“ i 460 fotografija. Uradak isprepleten šarmom, duhovitošću i faktografijom koji Vas mami na sustavno konzumiranje.

O monografiji, ali i o „ka kulturi“, tijekom predstavljanja u zaselku Šimići, govorili su dramaturginja Lada Martinac Kralj, kazališna kritičarka Olga Vujović, glumci Boris Svrtan i Joško Ševo, načelnik općine Tučepi Ante Čobrnić, te vrlo kratko i sam autor Ivica Mijačika. A kao jednu pozivnicu za „bavljenje monografijom“, citirati ćemo Tomislava Čadeža, kazališnog i književnog kritičara koji je napisao (za „Jutarnji list“): Mijačika je dovršio senzacionalnu monografiju u povodu prvih 12 godina festivala, kakve se ne bi posramio ni jedan veliki festival bilo gdje u svijetu.
Predstavljajući monografiju dramaturginja Lada Martinac Kralj uistinu je jezgrovito obuhvatila sve ono vidljivo, ali i naznačila obrise onog između redaka knjige skrivenog – veliku posvećenost i uloženi trud autora.

  • Lada Martinac Kralj
Posuđeni u lijepo , Davnaest godina ka kulture u tučepskin zaseocima / 2006. – 2017., nakladnika Općine Tučepi, a autora i urednika Ivice MIjačike, poziva na čitanje svojom emotivnošću, sustavnom i obilnom ponudom podataka, izuzetnim literarnim pasažima, humorom, mudrošću i visokom profesionalnošću. Ova je knjiga album raznovrsnih fotografija, njih čak 460. Fotografije raznih autora dokumentiraju događaje, ali i autorskim pristupom nude uhvaćene emocije glumačkih ili glazbenih nastupa, te energiju koji ti nastupi proizvode u gledateljstvu. Tu su i fotografije visokog umjetničkog dosega koje metaforički “love” kKutz nudeći trenutke ljepote koja se događa u prirodi s onima koje se tek moraju zbiti na sceni. Takve fotografije (sama naslovnica je jedna takva fotografija – autor Ivo Visković) doista objašnjavaju i bit naslova knjige – Posuđeni u lijepo.
Treba podcrtati vrhunsko umijeće grafičkog oblikovanja cijele knjige koje potpisuje Studio Duplo više iz Makarske zahvaljujući kojem  knjiga “diše” i pomaže čitatelju da utone u obilje i raznovrsnost materijala.
Podataka je, kao što smo rekli, mnogo. Nitko i ništa se nije preskočilo, zaboravilo. Rekli bismo da autor (kao i nakladnik) imaju odnos poštovanja prema sjećanju i svijest da bilježeći nedavnu prošlost se učvršćuje odnos prema njoj, stvaraju temelji tradicije, a sve s namjerom da se osvijesti identitet zajednice i to u dijalogu prošlog i sadašnjeg.  Odnos prema podacima je odnos kakva se danas stručno voli zvati kulturna memorija. Ja bih rekla da je ova knjiga uzbudljiv primjer baš toga. Da je Posuđeni u lijepo visoko nadišla okvire spomenarske monografije leži i u razini ponuđene literarnosti. Brojni (nepotpisani) tekstovi (ali naznačeno na kraju knjige da ih je sve napisao autor knjige, Ivica MIjačika) nisu pisani hladno objektivistički kako je to često u ovom tipu publikacija. U tim tekstovima leži književna poetika Ivice Mijačike, njegov dobro poznati talent humoriste koji miješa ironiju, satiru, komediju apsurda i autoironiju, kao i talent pjesnika koji misaonost i poetske uvide pretvara u mudrost života.  

Vlastitim tekstovima “suprotstavio je” demokratsko načelo i skupio 36 tekstova koje potpisuju umjetnici koji su nastupali tijekom 12 godina (glumci, redatelji, književnici), 24 teksta gledatelja-posjetitelja festivala i 14 tekstova vlasnika konoba. Sve, doista sve tekstove, resi iskrenost, toplo divljenje prema manifestaciji i radu koji je u nju uložen, te (vrlo važno) promišljanje smisla samoga „kKutz“ – a. Užitak je čitati te tekstove koji,  pazilo se, nisu predugi.
Posuđeni u lijepo rastvara do kraja unutrašnju organizaciju festivala. Pokazuje ulogu vatrogasaca, volontera, najavljivača i čitača, (bili oni djeca ili odrasli), kuhara tučepskog bronzina i klape. Imenuje posebnosti festivala i objašnjava sva predjela i “zrele igre” koje na „kKutz“- u postoje, bez zadrške, bez zamućenosti.
Naposljetku knjigu resi zahvalnost prema ljudima koji više nisu s nama a koji su bili na različite načine dio „kKutz“-a ili njegovih programa. U samim počecima tako – Vladimir Bušelić, nekadašnji načelnik Općine Tučepi, a od umjetnika posebno su apostrofirani u zasebno poglavlju Kemal Monteno i Arsen Dedić.

Ovo je knjiga koja , kako sam rekla na početku, poziva na čitanje svojom emotivnošću, sustavnom i obilnom ponudom podataka, izuzetnim literarnim pasažima, humorom, mudrošću i visokom profesionalnošću. Moj savjet je – držite je u svojoj blizini. Mnogo toga, sjećanja, prepoznavanja ili upravo pročitano, moći ćete podijeliti s onima koji vas okružuju.  Zato kad vam poleti ruku na daljinski upravljač neka se zaustavi i dohvati Posuđene u lijepo.
  • Olga Vujović, kazališna kritičarka
Sretna sam i ponosna što je moj tekst otisnut u ovoj monografiji. Jer je ova knjiga više od toga – ona je svojevrsni leksikon jednog vremena. U našoj svakodnevici više ne postoje riječi poput, sjetiti se, znati ili razumjeti. Sve je njih zamijenio glagol „proguglati“. A ova knjiga zna više od Googla, ima više podataka, imena i fotografija od googla i lako je dostupna. Dolazim iz grada u kojem ima više kazališta nego u podbiokovlju zaselaka. Ali u mojem gradu nema ovakvih zaselaka. I dok god će zračiti ovakvim sjajem ja ću dolaziti, dolaziti ću svake godine.
  • Boris Svrtan, glumac i ravnatelj GDK Gavella
Ovo zapravo i nije knjiga nego otisak srca u vremenu, više jedan poludjeli EKG-nalaz čovjeka pod imenom Ivica Mijačika, pjesnika zaljubljenog u svjetlost životnog putovanja, u magiju kazališta, u nepredvidivo vrelo riječi. Njen naslov „Posuđeni u lijepo“ svjedoči tako ne samo o posudbama nebeskog talenta nego i o sudbini kojoj smo po-suđeni da nam na trenutke bude lijepo. Ti poetski i glumački trenuci nakratko posuđeni od vremena pod Biokovom su ekstrakt smisla, ljubavi i ljepote koji nas kroz zajednički mar, vedrinu i veselje umjetnosti jedino mogu održati i kao ljude i kao narod. Ovaj predivni peljar sačinjen u srcu podbiokovskom preporučujem svakome jer znam da slika ovoga božanskog kraja bez njega ne može biti potpuna. Ona je i ornament volje da se izdignemo iz banalnosti i kao umjetnici ostavimo makar trenutni trag.
  • Joško Ševo, glumac
Zove Ivica i kaže: “Napiši par rečenica za monografiju. Najviše si od svih glumaca nastupio na “ka Kulturi u tučepskin zaseocima.” Nastupio? Je li to pravi, točan izraz? Sjećanja: vraćaju mi se godine, predstave, more publike, noći pod Biokovom i zvijezdama. I moja lica, moje pjesme: Drago, Mate Arpun, Marulić, Šoljan, Ujević, Mijačika. Čista, prava, nehinjena emocija, esencija emocije: stvarno kazalište, stvarni ljudi. Sreća sebe u drugima i drugih u sebi… Pa zbrajam Anića i to je to: ja sam dakle element cjeline koji se ne može fizički podijeliti, ja sam sudionik koji ima udjela u “Kulturi u zaseocima”. Ne dam svoj dio u “malenim mjestima srca moga”, u Biokovu (Bijakovu) Petra Gudelja i Ivice Mijačike, u moru Marulićevom, Pupačićevom i Ujevićevom. Evo me na ljeto opet među svoje. I nemojte me više posuđivati već me posvojite u lijepo.
  • Vedran Mlikota, glumac (tekst pročitala mlada tučepska glumica Lara Lalić)
… Ponekad je neobjašnjivo, a to znam i po sebi, od kuda nekim ljudima energija, vrijeme, volja strpljenje i još puno toga da godinama sizifovski vuku pretovarena kola prepuna ne samo uobičajenih problema vezanih za “projekt”, nego vrlo često kola s dobro stisnutom kočnicom na uzbrdici. A to ni ne treba objašnjavati. Jer tko bi to razumio? Možda samo “braća koja lutaju”, kako bi rekao veliki Tin. Ja, kao “brat koji luta”, apsolutno razumijem i divim se Mijačiki i svima koji mu pomažu i daju podršku, jer bio sam prisutan i vidio sve…i sve je kao i u mom Zagvozdu…
  • Ante Čobrnić, načelnik Općine Tučepi (izdavač monografije)
Kultura je ono što daje „dodatnu vrijednost“ nekom narodu, nekoj zajednici. Mi kao Općina smo ponosni što možemo biti financijski i organizacijski nositelji ovako rijetkog i vrijednog projekta kao što je „ka Kultura u tučepskin zaseocima“. Zajedno s turističkom zajednicom Općine Tučepi, uz potporu Ministarstava kulture RH, uz potporu Županije Splitsko – dalmatinske i upadanje, od ove godine u program Hrvatske turističke zajednice, te uz doprinos naših sponzora,  hrabro brodimo naprijed. Uz potporu naših vlasnika konoba, naših volontera, tučepskih vatrogasaca, tučepske mladeži, mnogih Tučepljana stvorena čvrsta osnova da „kKutz“ može biti to što je! Naime naša „Ka Kultura“ je već dugo upisana kao vrlo ozbiljan faktor na kulturnoj karti Hrvatske. Monografija Posuđeni u lijepo koju sad imamo u rukama šlag na, ovu našu dvanaestogodišnju, tortu. Eto, zahvaljujući Ivici Mijačiki koji je iznio 99 posto ovog zahtjevnog posla, imamo nešto što nije samo lokalnog već ozbiljnog nacionalnog značaja…
  • Ivica Mijačika, autor i urednik monografije POSUĐENI U LIJEPO
Ovdje se, prije svega, s posebnom zahvalom moramo prisjetiti povelike baze izvornih sudionika koji su doprinijeli da „ka Kultura“, kako nam tepaju ovaj „mediteranski kulturološki raritet“, dobije mogućnost pisane nadogradnje. Na tim razigranim  čvrstim temeljima rađana je ova monografija. Bilo je to vrlo, vrlo zanimljivo putovanje i zanimljiva odgovornost. Preslikati ovakav poseban festival i predočiti ga na papiru. Trebalo je zadovoljiti kriterije osebujnosti, šarma, širine, dubine….  Pristojno obvezujuće je navesti i zahvaliti se „pomoćnicima“ pri „izgradnji“: lektore, „donositelje“ brojnih fotografija, pisce i supisce tekstova. S posebnim uskličnikom navodim grafičkog dizajnera Dominika Glučinu Bucu iz „Studija duplo više“ za stotine sati svrhovita truda. Naš rezultat  je ovaj dokument, činjenica u koricama.


Monografija POSUĐENI U LIJEPO – Dvanaest godina „ka Kulture u tučepskin zaseocima“ / 2006. – 2017.
  • Nakladnik: Općina Tučepi
  • Autor i urednik: Ivica Mijačika
  • Lektorirali: Gracija Glavičić, prof. i Ivan Božičević
  • Grafičko oblikovanje: Studio Duplo više d.o.o., Makarska
  • Fotografije: Arhiva – Foto Brzica, Arhiva – Kronika d.o.o., Makarska, Arhiva -Općina Tučepi, Tonći Andrijašević, Igor Bušelić, Matilda Kovačević, Joško Lopar, Leo Ninčević, Čedomil Šimić, Ivo Visković
  • Tisak: Kerschoffset, Zagreb
  • Naklada: 700 primjeraka
  • Format: 215mm x 210 mm, meki uvez (s klapnama) šivano

Slijedi 4. zaselak

Podstup – 3. kolovoza 2018. (petak)

  • Glazbeno predjelo:  Ivana Kenk – mandolina i Stipan Popović – gitara
  • Predstava: LUDENS Teatar – Koprivnica
    Tena Štivičić: „Nemreš pobjeć od nedjelje
    Redatelj: Dario Harjaček
    Glume: Jelena Hadži Manev i Filip Juričić

Komentari

komentara