Objavljeno: Sun, Aug 20th, 2017

Tučepi: Punim „Plućima“ završena 12. sezona Ka kulture u tučepskim zaselcima

Naprosto sjajno, a publika u Mravičićima kao da je izgubila osjećaj za mjeru plješćući, plješćući i plješćući. Bravo!

  • Tekst i foto JL

Predstavom „Pluća“ u petak, 18. kolovoza, je u Mravičićima završena 12. sezona Ka kulture u tučepskim zaselcima. Biti ćemo slobodni kazati da je kvalitetom programa kKuTz nadmašio samog sebe. Punim plućima je završena još jedna sezona „ kulturnog čuda u podbiokovskim zaselcima“ a najbolja potvrda toga je u činjenici da su Mravičići bili naprosto pretijesni, da je nedostajalo stolica za gledatelje. To ni u kom slučaju nije bila obična večer (ako takvih uopće ima  u zaselcima kada ih Ka kultura pohodi). Već na samome početku, a nakon uobičajenih (ako takvih ima na Ka kulturi) uvodnih riječi Ivice Mijačike i Ružane Kovač Ka kultura se na svoj način oprostila od jedne umjetničke duše – Dragog Mravičića, preminulog mještanina zaselka Mravičići čiji je pogreb bio na sam dan događanja. Nakon što je Ivica Mijačika kazao svoju pjesmu „Čempresova suza“ publika je ustala i pljeskom uputila posljednji pozdrav dobrom čovjeku – samoukom tučepskom kiparu.

Na pozornicu se potom popeo Renato Baretić književnik, novinar, „pričiginaš“ čiji je roman „Osmi povjerenik“ višestruko nagrađivan. Uz svoje je prozno predjelo poslužio i jednu pjesmu, onu koju je pokojni Arsen Dedić uvrstio u svoju knjigu te mu tako, kako je rekao, dao veću nagradu od svih onih koje je dobio za „Osmog povjerenika“. Za one koji nisu čitali odabrao je zatim nekoliko ulomaka iz knjige „Split za početnike“ (suautorstvo s Ivicom Ivaniševićem) i tako na šarmantan i duhovit način, praćen velikim pljeskom publike, pozornicu prepustio „Plućima“ .
E, sad. Je li važnije saditi stabla i spasiti planetu ili na taj ekološki i na sve druge načine ugrožen svijet donijeti vlastito dijete? Jesmo li uopće spremni biti roditelji, a dobri smo ljudi? Jesmo li u stanju preuzeti tu odgovornost, a dobri smo ljudi? Jesmo li uopće jedno za drugo, a volimo se i dobri smo ljudi? Dvojbe i strahovi mladog suvremenog para, nesigurnost u odnosu koji na trenutke dolazi do samog ruba nepovjerenja, smijeh, suze, strast, ljutnja, potištenost, oduševljenje…Spontani pobačaj – razlaz. Ljubav je ipak jača, prisutnija kada toga i nismo u potpunosti svjesni, jer tek kad se odlazak dogodi tada shvaćamo gubitak. Ponovni susret i život konačno krene, rodi se dijete. Taj drugi dio života, onaj ispunjen smislom, ipak nam je prekratak – nismo ni znali koliko smo vremena potrošili a da nismo živjeli punim plućima. Neka ostane barem poneko posađeno stablo.

Predstavu „Pluća“, prema tekstu Duncana Macmillana, u koprodukciji Teatra Exit i Gradskog kazališta Sisak režirala je Aida Bukvić, a punim plućima je igraju Jadranka Đokić i Amar Bukvić. Jadranka pršti od emocija i energije, smije se, viče, plače.., dok je Amar donekle suzdržaniji, pokušava smirivati strasti, ali i on ima svoje trenutke „pucanja“ – emotivna ispadanja. Toliko su uvjerljivi da se sve doima uistinu stvarno, a ne predstavom. Zadnjih desetak minuta predstave (jer ipak je to predstava – i to kakva) pola ljudskog života „protrči“ filmskom brzinom – od rođenja djeteta, njegova odrastanja i roditeljske zabrinutosti, do smrti i malog stabla, a sve odigrano bez suvišnih scenskih zahvata – samo riječju i gestom. Naprosto sjajno, a publika u Mravičićima kao da je izgubila osjećaj za mjeru plješćući, plješćući i plješćući. Bravo!

Osjećam se kao turisti iz Zagreba koji dođu prvi put na „Pričigin“ u Split, pa se zaprepaste koliko ljudi u jednom gradu koji nije Zagreb dolazi slušati. Na književne večeri obično dolazi tugujuća rodbina autora i gotovo. Osjećam se beskrajno pozitivno iznenađen, jer kad sam vidio sve ove stolice, sat i pol prije, pomislio sam kako su ovi ljudi, blago rečeno, zaista ambiciozni. Međutim kasnije sam vidio da nema mjesta niti za stajanje, a kamoli za sjedenje. Zbilja sam fasciniran upornošću. Očigledno se to bez upornosti ne može, ali ni bez podrške lokalnih vlasti i sponzora. Zavidim na, očigledno, uspješnom poslu. Nama je lako u Splitu. Mi imamo dva ili tri prostora u kojima radimo, a ovdje se ipak ide u brdo na razna mjesta i mislim da ću dogodine doći barem dva-tri puta da vidim te zaselke gdje se sve to još događa
kazao je Renato Baretić.

U Mravičićima je danas bilo sparno ali prekrasno iskustvo. Imali smo tako jednu divnu i iskrenu publiko koja je predstavu pratila na neki tako lijep način da sam osjećala da dišemo zajedno. Uživala sam kao da sam doma. Prvi put sam ovdje i mogu vam kazati da ću se vratiti. Dakako ako me pozovu, a valjda ću imati koju dobru predstavu
– komentirala je Jadranka Đokić, a svje dojmove iznio je i Amar Bukvić.
Nakon osam godina opet sam na ovom festivalu i oduševljen sam prostorom koji nam je Ivica otkrio. Presretni smo što smo tu. Ka kultura u Tučepi otkrila je prostor i za ozbiljne predstave koje se mogu igrati, čak i one komornije. Zbilja je bilo sjajno. Ja bih svaki dan igrao u ovim zaselcima. Zadnji put kad sam bio igrali smo u Šimićima i to je bilo jednako sjajno
kazao je Amar Bukvić.

Ovo je 12. godina i čini mi se da je najkvalitetnije do sada. Nisam kazališni kritičar, ali uvjeren sam da je bilo super. Nastaviti ćemo sigurno s ovim. To je odmak od onog klasičnog ljetnog koncepta – plaža, ribarske večeri itd. Ove je nešto sasvim drugo, u sasvim drugačijem ambijentu s vrhunskim predstavama i svakako ćemo to podržavati i dalje. Ukupnoj ljetnoj ponudi u Tučepi ovo daje novu dimenziju, Općina i Turistička zajednica su to prepoznale i mislim da je vrijedno ulaganja. U konačnici Ka kultura u zaselcima je festivala koji je rijetkost. Kada se govori o tome koliki su troškovi pa da bi to trebalo malo srezat – mislim da nije pravi smjer. Pravi smjer je da se ovo nastavi
– rekao je Ante Čobrnić, načelnik Općine Tučepi. Nije dakako izostao ni bronzin Vice Bušelića, a ovoga puta „vario“ se teleći paprikaš za prste polizat. Bravo za chefa i njegove pomoćnike.
Večeras me vode dvije riječi. To su ljubav i poniznost. Ljubav prema hrani mi je dala moja majka. Ljubav prema mome mistu sam dobio onoga dana kad sam se rodio. A ljubav prema samome sebi sam gajio godinama i u tome sam uspio. Nakon šest godina priče o hrani i uz moje pomoćnike ono jedino što je ostalo važno u toj priči je poniznost. Večeras kada dođete ispred teće i bez obzira što sam ja skuhao u toj teći morate znati da diljem svijeta djeca umiru od gladi. Mi to ne možemo promijeniti, ali bar na trenutak u mislima možemo biti s njima i biti ponizni u životu – prema hrani i drugima. Večeras sam za vas pripremio teleći paprikaš i nadam se da će vam se svidjeti. Nisam važan samo ja jer moja ideja ostala bi samo u glavi i ne bi se dogodilo djelo da nije mojih pomoćnika. Hvala vam lijepa i budite u miru jedni s drugima puni ljubavi
kazao je Ka kulturni chef Vice Bušelić, meštar od bronzina koji se ove završne večeri 12. sezone kKuTz-a prepunom gledalištu nadahnuto obratio s pozornice.

 

Zatvaranje je, naravno, kulminiralo “spektakularnim” ali oku nevidljivim vatrometom (još jedan raritet Ka kulture za koji je pokazao interes i Sidney). Moglo se krenuti po pijat iz Vicinog bronzina. Nakon bronzina, po dobrom starom Ka kulturnom običaju druženje je nastavljeno po konobama uz pjesmu i svirku uvijek dobre i raspoložene kKuTz klape, a svaka pohvala na ljubaznosti i gostoprimstvu ide Marinku Mravičiću Brici, te  Brigiti i Anti Mravičiću čija susretljivost je oduševila protagoniste večeri i sve koji su svratili.

Ivica Mijačika: Tučepski zaselci su sigurno i nepokolebljivo utočište umjetnosti

Sad kad stojimo iza svježeg zastora 12. „ka Kulture“  pristojno je rečenice ne „ukrašavati“ svojim dojmom. Stoga ćemo, kao činjenice,  posuditi gotovo jednoglasno oduševljenje umjetnika, pogotovo onih koji nas pohode prvi put. Njihov iskaz je na granici nevjerovanja da „nešto ovako“ postoji. Onda prepuna gledališta, publika po gomilama, teracama, krovovima i njihovi pljeskovi i osmjesi kao čvrst argument nedvojbenosti.  A kad se tu još  pričvrste  sve nijanse gostoljubivosti i posvećenosti ostaje puno razloga za okomitost svih sudionika. Dakle, i  ove godine je potvrđeno da je „kKutz“ vrlo ozbiljno zaštićen i kvalitetom i šarmom. U svojim temeljima ima niz uporišta kulturološke posebnosti. Tučepski zaselci su sigurno i nepokolebljivo utočište umjetnosti.
Kratko se osvrnuo umjetnički ravnatelj festivala Ivica Mijačika koji je na samom uvodu u završnu večer s Ružanom Kovač izrazio zahvalnost svima koji su dali doprinos realizaciji još jedne szone tučepske Ka kulture. Zahvala ide svim volonterima, zatim Goranu Bušeliću kao voditelju tehnike i njegovim momcima, Tučepskim vatrogascima i Policiji. Nadalje, glazbenicima kKuTz klape, Viktoru Giljeviću koji niz godina vodi brigu o gledalištu, sceni te rasvjeti i tonu, a posebna zahvala svim vlasnicima konoba koji su otvorili vrata i domaćinska srca:

Lovre Čović, Josip Mustapić, Šimun Čović, Marko Visković, Ivo Visković, Rade Šimić, Joze Šimić – Joko, Pero Šimić, Jure Šimić, Vinko Pašalić, Marko Pašalić, Marko Pašalić, Josip Mrvelj, Hari Dedić, Marin Šestić – Šesto, Vice Bušelić, Marin Bušelić, Stipe Šarić, Jure Erceg, Srđana Bušelić, Mario Bušelić, Berislav Zekan – Zeko, Ivica Visković, Marinko Mravičić i Ante Mravičić.

Osobita zahvala Općini Tučepi, TZ Tučepi, te sponzorima i medijskim pokroviteljima.

 

Vezani sadržaji:

Počinje 12. sezona Ka kulture u Tučepi Muškarci.hr otvorili 12. sezonu Čudesni zbor Brodosplit Predstava Kako život Predstava Taksimetar Koncert Hakan Ali Toker Zvonko Bogdan i 7 tamburaša

Komentari

komentara