Objavljeno: Čet, velj. 1st, 2018

Vanda Plazonić: Apel za spas malenog Cesarea Avenatija

Ukoliko nevini dječji život bude svjesno trajno obilježen traumom – sve su hrvatske institucije zakazale

Nina Kuluz

  • MP

Ponovno je zakazana ovrha nad dječakom Cesareom Avenatijem nakon još jedne neuspjele od prošlog ljeta kada se okupilo više tisuća građana Splita i cijele hrvatske da zaštite dijete koje je institucijama samo broj, odnosno spis kojeg treba riješiti. Kako sutkinja Klisović nije uspjela provesti navodne tajne ovrhe, zakazuje novi pokušaj za 7.2.2018. Na isti dan majka djeteta, sukladno mjeri opreza koju joj je izrekao sud u Torinu, po kojoj se mora javljati svako 15 dana i to dva dana za redom, mora biti u Italiji. Ukoliko se ne prijavi u određeno vrijeme u srijedu, sudac će pustiti uhidbeni nalog. Da sutkinja Klisović nije slučajno ovrhu zakazala baš na dan kada majka mora biti u Italiji, najbolje se vidi u točki 6. Rješenja o provedbi ovrhe, a u kojoj stoji kako „Odsutnost osobe kojoj treba oduzeti dijete ne sprječava provođenje ovršnih radnji“.

Danas 8.5-godišnji dječak po konvencijama za zaštitu djece ima pravo izreći svoje mišljenje u svim sudskim postupcima koji ga se tiču, ali sutkinja to uporno izbjegava, a isto tako ne mari ni za to što se Cesare upravo nalazi usred školske godine, te bi mu ista prisilnim odvođenjem u Italiju bila naprasno prekinuta. Shodno tome smatramo vrhuncem cinizma da u točki 4. Rješenja o provedbi ovrhe sutkinja Klisović elaborira o tome kako je dužnost sudskog ovršitelja tijekom provedbe ovrhe „u najvećoj mogućoj mjeri zaštititi dijete sukladno čl. 344. Obiteljskog zakona.“ Osim što je došlo do proteka vremena jer se radi o odluci iz daleke 2012. godine i što se takva vrsta ovrha provodi po brzom postupku, te je ista sada u potpunosti izgubila svoj smisao, po 13. članku haške konvencije, ovrha se treba obustaviti i ako postoji ozbiljna opasnost da bi povratak izložio dijete fizičkoj opasnosti ili psihičkoj traumi ili na drugi način doveo dijete u nepovoljan položaj. Ali sutkinja Klisović svejedno inzistira na provođenju ovrhe iako je psihijatar, između ostalog, zaključio da se nije uspostavio odnos privrženosti između oca i djeteta zbog očevih evidentnih nedostatnih emocionalnih kapaciteta da uspostavi odnos, njegove emocionalne hladnoće i distanciranosti, te da bi trebalo procijeniti očeve emocionalne kapacitete i duševno stanje. Nadalje, psihijatar moli da se još jednom razmotri smislenost ovakve odluke jer bi provođenje ovrhe u ovakvim okolnostima za dijete bila TRAUMA RAVNA GUBITKU ŽIVOTA. Ali, od navedene sutkinje nas ništa ne čudi s obzirom da je pred prošlu ovrhu upitala imali li potrebe da se dijete tabletira par dana prije kako bi ovrha prošla u redu.

Kako bi se otac zbližio s djetetom prije nego ga odvede u Italiju, ista sutkinja je dala preporuku da provodi vrijeme sa svojim sinom i to 8 dana mjesečno, međutim, otac se toga nije pridržavao niti djelomično jer je za druženje sa Cesareom iskoristio tek 3 od predložena 104 dana, a sina nije poželio vidjeti čak od ožujka prošle godine. Otac još 2011. godine na Općinskom sudu u Splitu odbija ostvarivanje prava na susrete i druženja sa svojim sinom. Nadalje, otac preko talijanskih medija, čak na nacionalnoj televiziji i na sudu, optužuje majku da je tokom rata u Bosni ubijala bosanske muslimane (za vrijeme srednje škole), da je čuvaju ustaše, da su mu prijetili pištoljima, da je majka psihijatrijski slučaj, prikazujući ju kao psihički poremećenog ubojicu, a Hrvatsku kao državu u kojoj ljudi – pardon „ustaše“ – hodaju naokolo s pištoljima i prijete talijanskim državljanima. Nadalje je majku svog djeteta nazivao „bolesnom u glavu“, „kurvom“, „Turkinjom“, „Cigankom“, „delikventicom“ te širi govor mržnje pozivajući u rat 60 mil Talijana protiv samo 4 mil Hrvata.

Otac se konstantno u medijima hvali tom sad već famoznom vilom i ostalim statusnim simbolima, a par mjeseci kasnije po novinama moli financijsku pomoć jer kao nema novaca za kartu do Splita, a kad je došao, poveo je i kućnu pomoćnicu. Da mu je stvarno stalo do sina, stopirao bi, ako treba, do Splita te kampirao ispod stabla pred njegovom zgradom. Isto tako, Avenati za majku svog djeteta u jednim novinama tvrdi da nikada nije radila, da bi samo 3 dana kasnije, u drugoj novini tvrdio nešto sasvim drugo – da je radila kao dadilja i prodavačica… Ali, nitko ga nije suočio s njegovim kontradiktornostima. Nakon što se Nina vratila iz Bosne, ocu je trebalo čak skoro 20 dana da dođe u Split, ali je u međuvremenu bio prezauzet gostovanjima po televiziji i novinama, a i kad je došao saznajemo da nije imao namjeru vidjeti dijete već je došao samo na ročište. Tek je na zgražanje sutkinje ipak pristao vidjeti dijete, ali samo na pola sata jer mu se žurilo na avion.   

Pitam se tko je ovdje „otmičar“ djeteta; majka koja je pobjegla od nasilja da zaštiti svoje dijete ili otac koji mu želi priuštiti traumu ravnu gubitku života samo da bi se osvetio majci jer da je drugačije, pokušao bi se povezati s djetetom kroz sve ovo vrijeme i ublažiti traumu odvajanja od majke i odlaska u Italiju. Da se radi o problematičnoj osobi i alkoholičaru upozorava i talijanski senator koji je još 2016. godine uputio pismo Ministarstvu vanjskih poslova RH u nadi da će netko od institucija u hrvatskoj zaštiti interese djeteta i majke. Kako su institucije u ovom slučaju potpuno zakazale i ništa od gore navedenog ne uzimaju u obzir kako bi sačuvali zdravlje i sretno djetinjstvo dječaka koji je odličan u školi te osvaja zlatne medalje u sportu, građani Splita i hrvatske će se opet okupiti u ogromnom broju da zaštite dječji život. 

  • Vanda Plazonić

Komentari

komentara