Objavljeno: Fri, Jul 14th, 2017

Vjačeslav Erceg: Kopernikanski mitovi (2)

Za sagledavanje stvarne veličine Kopernikova djela potrebno je od istine odvojiti mitove, ali isto tako saznati i prešućenu istinu o razvoju astronomije

  • Tekst Vjačeslav Erceg

Osim u astronomskoj  navigaciji i astrologiji  jedina  korist od astronomije točan je kalendar, a jedan takav, po kojem slavimo 2017. godinu, dala nam je Katolička Crkva. Svojim inzistiranjem na točnom određivanju datuma nedjelje u koju pada Uskrs, Crkva je čak dala poticaj razvoju astronomije. Godine 1514. Nikola Kopernik, čija je genijalnost u to vrijeme već bila poznata, pozvan je na Peti lateranski sabor da pomogne oko kalendarske reforme, ali se pozivu nije odazvao, pravdajući se da mu još uvijek nisu poznata kretanja nebeskih tijela koja su od presudne važnosti za takav jedan projekt.  I Paul of Mildebourga, biskup od Fossombrea, odustao je od reforme ostavljajući je za neki novi sabor.
Koliko god to bilo čudno, gregorijanski kalendar, koji nam je darovala Katolička Crkva i koji je usvojio najveći dio čovječanstva, „geocentričan“ je! Sasvim je svejedno jesu li u njegovoj izradi rabljene „heliocentrične“ Reinholdove „Pruske tablice“ ili „geocentrične“ Peuerbachove, osuvremenjene Alfonsinske, jer je  godina  određena kao, gledano sa Zemlje,  vrijeme između dvaju prolazaka Sunca proljetnom točkom.
Ovaj sinodički period (Sunčeva godina) koji traje 365 d,  5 h,  48 min i 46 s, razlikuje se od sideričkog (zvjezdanog), koji je vrijeme potrebno da Zemlja napravi jednu punu orbitu oko Sunca s obzirom na sustav dalekih zvijezda i iznosi  365 d,  6 h,  9 min i 9,76 s.  Pa iako je gregorijanski kalendar temeljen na odbačenom geocentričnom sustavu, toliko je točan da će se grješka od jednog dana pojaviti tek 4909. godine, tj. 3327 godina nakon što je, na zahtjev pape Grgura XIII., donesen.
Za sagledavanje stvarne veličine Kopernikova djela potrebno je od istine odvojiti mitove, ali isto tako saznati i prešućenu istinu o razvoju astronomije,  tj.  geocentričnog modela sunčevog sustava  koji  je, kao što je već rečeno, opstao dva stoljeća nakon navodnog „kopernikanskog obrata“, stoljeće nakon Keplerovih zakona i skoro  isto toliko nakon Galileovih teleskopskih otkrića. Nije sve onako kako su nas učili, a nešto su nam i prešutjeli.                         

Geocentrični sustav prije Ptolomeja

Glede geocentričnog sustava postoje dvije predrasude. Prva, da je izmišljotina neukih bliskoistočnih pastira, a druga je o inzistiranju Katoličke Crkve na njemu, unatoč dokazanom Kopernikovu heliocentričnom. Ni prvo ni drugo nije točno. Geocentrični  sustav plod je razmišljanja najvećih umova zapadne civilizacije, a Katolička Crkva je heliocentrizam prihvatila kada je bio dokazan. U 6. stoljeću prije Krista Pitagora u astronomiju uvodi kružnice kao savršene putanje zvjezdanoga svoda i planeta. Prvi je pretpostavio da su Sunce i Mjesec „kugle“ i s pet planeta po koncentričnim putanjama kruže oko Zemlje, središta svemira, koja je i sama u obliku kugle. Taj homocentrični model opstao je sve dok ga Apolonije i Hiparh nisu zamijenili ekscentričnim u kojem je Zemlja pomaknuta malo izvan središta sustava.

Empedoklo (490. – 430.) je svojom pretpostavkom o postojanju četiri „korijena“, “počela“,  zemlje, vode, zraka i vatre, kasnije nazvanih elementima, od kojih se sastoji čitav svijet, utjecao  na razvoj i smjer astronomije.

Platon (447. – 348.) je Empedoklova počela, koja se po njemu sastoje od manjih geometrijskih oblika: tetraedra za vatru, oktaedra za zrak, ikosaedra za vodu i kocke za zemlju, uobličio u peto, najsavršenije geometrijsko tijelo, kuglu, naš svijet, svemir, koji je živ, a njegovih osam koncentričnih kružnica jednolikom se brzinom vrte oko središta mu – Zemlje. Vanjska (zvjezdana) sfera više se ne može dijeliti, a unutrašnjost je podijeljena  na sedam sfera koje su orbite sedam, tada poznatih, nebeskih tijela.

Eudoks (390. – 337.) je prvi astronom koji je pokušao izračunati kretanja nebeskih tijela u homocentričnom modelu. Da predoči složena kretanja Sunca i Mjeseca, dodao im je po tri sfere, ustvari putanje, a planetima Veneri, Merkuru, Marsu, Jupiteru i Saturnu po četiri. Prva sfera planetu služi za dnevno kretanje, druga za godišnje kretanje kroz zodijak, a treća i četvrta zajedno objašnjavaju njegovo retrogradno kretanje. Eudoksov model uz tih 26 sfera ima i jednu vanjsku za nepokretne zvijezde. (Ne čudimo se Eudoksu i njegovim sferama jer je Kopernik 1900 godina, znači skoro dva tisućljeća poslije njega, svoj revolucionarni esej nazvao „O kretanju nebeskih sfera“! Čak je i Kepler, u čija se tri zakona kunemo, vjerovao u postojanje sfere s nepomičnim zvijezdama.) Promjenu sjaja i brzine planeta, a koji se kreću po koncentričnim kružnicama oko Zemlje Eudoks nije znao objasniti, ali su to učinili astronomi poslije njega uvodeći ekscentrični  Zemljin položaj u odnosu na orbite planeta te epicikle i deferente za drugi model.

Aristotel (384. – 322.) je prostor od centra Zemlje do Mjesečeve sfere ispunio s četiri elementa, zemljom, vodom, zrakom i vatrom, posloživši ih upravo tim redom. Za građu Mjeseca, Sunca i planeta dodao je peti element – eter. Broj Eudoksovih sfera s 27 povećao je na 55 i svima je centar Zemlje bio centar oko kojega su se ravnomjerno okretali. Znao je da je Zemlja kugla i da nije odveć velika, a kao dokaz njezina mirovanja naveo je izostanak uočene zvjezdane paralakse. Svoje vjerovanje u nepromjenljivost putanja nebeskih tijela po kojima ravnomjernom brzinom kruže oko Zemlje nazvao je „Principom ravnomjernog  kružnog gibanja“, u koji je čak i Kopernik vjerovao i uvrstio u svoj esej „De revolutionibus“. Aristotelov geocentrični model na važnosti je dobio kada ga je, u 12. stoljeću, Toma Akvinski, koji je najprije predlagao heliocentrični(!), uvrstio u teologiju Crkve.

Apolonije iz Perge (262.- 190.)   je epiciklima, manjim kružnicama kojima su središta točke deferenta, tj. veće kružnice, objasnio retrogradno kretanje planeta i promjenu njihova sjaja. Na primjeru Mjesečeve anomalije (promjene njegove brzine na stazi oko Zemlje) dokazao je da se isti rezultat dobije i u modelu s epiciklom i deferentom i u ekscentričnom modelu, kada je Zemlja na određenoj udaljenosti od središta sustava. I Kopernik je zadržao ovaj ekscentrični položaj središnjeg tijela, tj. Sunca, koje je u svemu, pa i u nepokretnosti, zamijenilo Zemlju.  (Teško je reći zašto Apolonija ovaj „ekscentrični model“ kretanja planeta oko Zemlje nije podsjetio na elipsu (pakružnicu) kojoj je on, kao i hiperboli  (kosatici) dao ime u svojoj knjizi „Treatise on conic sections“ jer bi  tako pretekao Keplera za 1800 godina, ali, eto, nije. Paraboli (hitnici) ime je dao Arhimed. Još čudnije je da, tisućljećima poslije, „prkosni“ Galileo Galilei (još jedan „znanstveni“ mit), koji se dva puta, 1616. i 1633., odrekao Kopernika i svojih uvjerenja, nije prihvatio pakružnicu kao putanju planeta, iako je bio  suvremenik i  dopisivao se s Keplerom, koji ga je i upoznao sa svojim radovima,  a Galileo mu 1610. uzvratio tako da mu nije htio posuditi teleskop niti par leća za izradu jednoga.  Razloge za takvo Galileovo razmišljanje i postupke treba potražiti u njegovu netaktičnom, svadljivom karakteru zbog kojega je stekao brojne neprijatelje, a najznačniji među njima bio je njegov bivši prijatelja i zaštitnik, papa Urban VIII.)

Hiparh (190. – 120.) po mnogima je najveći starogrčki astronom. Izračunao je duljinu lunarnog mjeseca  s grješkom manjom od jedne sekunde i procijenio Sunčevu godinu do točnosti od 6 minuta. Katalogizirao je 1080 zvijezda odredivši njihovu poziciju (latitudu i longitudu). Uporedivši svoje karte s Timocharisovim, 166 godina starim, otkrio je precesiju  ekvinocija, koja po njemu iznosi 36 sekunda godišnje (50 po suvremenim izračunima).  Hiparhovi radovi čine kostur Ptolomejeva Almagesta, a njegov zaključak da je Aristarhov heliocentrični model u suprotnosti s Aristotelovim i opažanjima, pokopao je taj model za idućih 1600 godina. 

  • Totalno radoznali amater  Vjačo  Erceg
  • Lektorirala Antonia Galić, prof.
  • U Vrgorcu AD 2017.

Vezani sadržaj:  Kopernikanski mitovi (1)

Komentari

komentara