Objavljeno: Čet, sij. 17th, 2019

Vlatka Vukelić: Pobačaj kao društveni podbačaj

Zašto se umjesto razmišljanja o izmjeni Zakona o pobačaju ne uvede Zakon o obveznoj pomoći dojiljama i novorođenčetu?

  • MP
  • Tekst doc. dr. sc. Vlatka Vukelić

U jeku političke rasprave o Zakonu o pobačaju, koji svjetlo dana treba ugledati u ožujku ove godine, potrebno je istaknuti par činjenica. Ne pozivajući se na zakonske modele Tanzanije ili Himalaje i Nepala, već koristeći zdrav razum i metodu šire društvene analize. Svatko tko pomisli da će problem hrvatske demografije definirati kroz ikakvu zabranu u velikoj je zabludi čak i samim logičkim slijedom, jer se nešto afirmativno pokušava ostvariti kroz neki oblik negacije (u ovom slučaju slobodne volje pojedinca). Koliko je vidljivo iz izjava ekspertnog tima, nije planirano povećanje nekih restriktivnih odredaba, no nije planirano niti išta drugo. Tako ovaj „odred za pobačaj“ definira isključivo pitanja vezana uz specifičan Zakon. No on kao usko definirano područje i opet neće riješiti problem (pre)velikog broja pobačaja koje Hrvatska na godišnjoj razini zabilježi.
Zabrana legalnih pobačaja, koji su jedan izuzetno tragičan i osjetljiv čin, dovela bi do velikog broja ilegalnih klinika za pobačaje te bi žene bile još više ugrožene u tim uvjetima, a oni ih na žalost često ne bi spriječili da poduzmu ovako radikalne poteze. Dakle, možda je sazrelo vrijeme za društveni konsenzus oko neke teme i bilo bi lijepo kada bi to bilo baš na pokušaju rješavanja pitanja naše djece.

Ako definiramo da su postojeći zakoni relativno prihvatljivi u svojoj osnovi, koji su pomaci koje u njima možemo učiniti? Možemo kroz sustav obveznog savjetovanja ženama u potrebi ponuditi pomoć. Usmjeriti ih na institucije koje mogu pomoći organizacijski, psihološki i materijalno. Ali možemo i moramo pomoći nizom drugih mjera koje spadaju u sferu senzibilizacije društva po ovoj temi. No, licemjerno je na ovaj problem gledati kao riješen po rođenome djetetu. Tek tu je potreban angažman države, tek tu su potrebni pozitivni zakoni i tek tada je potrebno opće prihvaćanje majke i njezina djeteta. Zašto se umjesto razmišljanja o izmjeni Zakona o pobačaju ne uvede Zakon o obveznoj pomoći dojiljama i novorođenčetu? Pa da se tim zakonom definira dolazak licenciranih profesionalnih dadilja u kućanstva u kojima je novorođenče 4 sata na tjedan, na račun države? Imate poticano zapošljavanje i majku koja npr. Može oprati kosu u miru. Zašto ne govorimo o zakonu o zdravstvenoj skrbi male djece koji bi uključio institut mobilnog liječnika/pedijatra koji dolazi u domove kada je dijete bolesno i koji radi u 3 smjene 0-24? Zašto ne govorimo o obvezi jedinica lokalne uprave i samouprave da upišu svako dijete u vrtić, osim u slučajevima kada obitelji to explicite ne žele. Kroz takve pozitivne zakone riješiti ćemo postepeno i problem pobačaja u zemlji, kroz prihvaćanje djece kao naše budućnosti, a ne smetnje pri izgradnji karijere ili „gnjavitelja“, potaknuti ćemo i žene i obitelji da se odluče zadržati neočekivane trudnoće. Kada stvorimo atmosferu sigurnosti, ljubavi i prihvaćanja svakog novog života, a ne osude ili mržnje, jer je nešto van općeprihvaćenog ili nametnutog koncepta, neće nam trebati zakoni koji išta zabranjuju.

Budimo najprije mi ljudi, ako želimo utjecati na tuđe živote ili njihovo očuvanje i pomislite i sjetite se toga svaki puta kada ste majku s djetetom hladno ostavili da čeka u redu u pošti iza vas. Zakone možemo mijenjati, ali možemo mijenjati i ljudske sudbine neovisno o postojećim zakonima. To je zadaća svakog pojedinca, na kraju krajeva, nitko nam nije zabranio pomoć drugima!?

  • doc. dr. sc. Vlatka Vukelić, predsjednica Udruge Hrvatska Slobodna Desnica

Komentari

komentara