Objavljeno: Uto, velj. 26th, 2019

Vrijeme oseka- vrijeme za lov raka pjeskulja

Nije brz, pa ga je lako uhvatiti rukom, kada iziđe na površinu

  • Tekst i foto Šime Duvančić

Tijekom veljače i prve polovine ožujka oseke mora su posebno izražene. To je vrijeme najlošije za lov udicom, osobito s obale, ali najbolje za pribavljanje mamaca koji obitavaju u plićacima, primjerice raka pjeskulja. Taj račić latinskog imena Upogebia pugettensis, na našoj je obali poznat pod imenom kanjoč, medo, gambor, karlić, škardobula, a u znanosti kao pješčani račić, rak pjeskulj i pjeskovka. Odličan je mamac za lov svih plemenite bijele ribe poput lubina, komarče, ovčice, trlje, kantara, šarga, fratra, arbuna, pica, krupnih špara, itd. Za njim će vrlo rado posegnuti i krupne dubinske ribe poput zubaca, krunaša, pagra i kirnje, ali i mol te druge ribe s dubokih mekanih dna. Zbog svega toga, mnogi iskusni udičari u vrijeme velikih oseka, koje se protegne do sredine ožujka, koriste za pribavljanje tog mamci kojim će kasnije loviti sve te cijenjene ribe.

Rak pjeskulj naraste do osam, ali su vrlo rijetki oni duži od pet centimetara. Oblikom nalikuje škampu, ali od njega ima puno manja i slabija kliješta, a veću glavu. No, ono što ga najviše razlikuje od škampa jest vrlo nježna građa. Oklop mu je mekan, ali ne toliko kao kod kozice. Skoro je proziran, a boja mu varira od žućkasto bijele do smeđe ili zelenkaste, ovisno o staništu i starosti. Sličan je i jednoj vrsta kozice, s kojom dijeli stanište, ponegdje čak i ime, koja je također odličan mamac. Staništa raka pjeskulja su položiti prirodni pjeskoviti i muljeviti priobalni tereni, osobito su bogati oni na ušćima. Nastamba mu je najviše pedalj duboka rupa promjera pola do jednog centimetra. Oko otvora rupe pjeskulj načini vjenčić od vlati trave i algi zbog čega je njegovo stanište lako razlikovati od rupa koje čine drugi stanovnici mekanog dna. Pjeskulj ne izlazi iz staništa nego se hrani sitnim organizmima stojeći na njenom otvoru. Kad osjeti opasnost, posebno pomicanje tla oko staništa, spušta se na njegovo dno. Zato ga je teško uloviti na otvoru, ali još teže u rupi, a najlakše u njemu neprirodnom okruženju- izvan rupe. No, bez obzira kako se lovio, to je najlakše raditi u vrijeme oseke, jer tad mnoga njegova staništa ostaju na suhom. Izvan staništa ga je najlakše istisnuti zajedno s vodom. Dovoljno je blizu njegove rupe gaziti tako da iz nje štrca voda. Osim toga, istjerati ga se može i protresanjem tla u blizini rupe. Za to se koriste vile, motika i lopata, najbolje uska posebno pravljena za to. Nije brz, pa ga je lako uhvatiti rukom, kada iziđe na površinu. Međutim, ako mu je stanište pod vodom, gaženjem i protresanjem tla voda se uzmuti pa nije moguće vidjeti raka. Zato se u takvim uvjetima lovi mrežnom prihvatnicom sitnog oka. Nakon što se zagazi ili protrese, dno se zagrebe prihvatnicom i tako pokupe račići.

Izvan vode rak pjeskulj brzo ugiba i još brže se kvari, a takav je najmanje primamljiv ribama. Zato ga je do mamčenja nužno pažljivo čuvati. Dva do tri dana se na životu može održati tako da se u kakvoj plitkoj posudi prekrije navlaženim grančicama tamarisa. Nešto više dana će živjeti ako se drži u posudi čije je dno jedna prekriveno morskom vodom i algama. Nakon što se stavi na tu podlogu, pjeskulja treba prekriti nakvašenom morskom travom, algama ili lišćem tamarisa. Još duže će biti u dobroj kondiciji ako je umjesto u vodu smješten na tanki sloj pijeska, mulja i algu. No, bez obzira na koji se od tih načina čuvao, to treba biti na tamnom i hladnom mjestu. Ima ribolovaca koji ga zamrzavaju i tako čuvaju po nekoliko mjeseci. Međutim, nakon odmrzavanja on se slabije nego svježi drži na udici. Inače, iako dosta nježan, pjeskulj se dobro drži na udici. Najbolje ga je nadjenuti tako da mu se udica provuče kroz usta i tijelo kako bi provirila iz repa. Za lov krupnijih riba mamčiti se mogu po dva račića skupa. Prvi se glavom i dijelom tijela navuče na vrat udice, a drugi se probadanjem kroz glavu odozdo navlači na krivinu i vrh udice. Ako je živ, najbolje ga je mamčiti tako da u tom stanju ostane što duže i pokretima provocira ribe. To se najlakše postiže bez probadanja, na način da se elastičnom niti priveže uz udicu.

Komentari

komentara