Objavljeno: Pon, lis. 29th, 2018

Zatočenici licemjerja – robovi u “zagrljaju” političkog korova

Gledamo spodobe u ime naroda punih usta riječi i praznih duša časti…, njihova je najveća “čast” upravo prezirati čast

  • MP
  • Spectator

Koliko li se truda uložilo u gospodarsko i ino osiromašenje hrvatskoga naroda za vrijeme SFRJ da je postalo čak i navadom vladama Republike Hrvatske. Svaki pokušaj emancipacije a priori osuđen je na svekoliki oblik linča. U SFRJ fizičkog, a danas perfidno izvedenog izopćenja i kao nužna posljedica imovinskog osiromašenja. Do kada? Dok god isto političarsko sjeme bude sijano. Kao što žetva ovisi o sjetvi, tako i očekivanje budućeg ozdravljenja ovoga naroda ovisi o nužnom i žurnom postupku svekolikog legalnog i nadasve uljuđenog „obračuna” s političkim korovom. Na one koji su se kleli u uspostavu civilizacijskih vrijednosti računati se više ne može. Umjesto zdravog sjemena rastjeraše poštenje, istinu i povjerenje, a ustoličiše prijevaru, lukavstvo i licemjerstvo. Gledamo spodobe u ime naroda punih usta riječi i praznih duša časti. Pobude ima bijahu i jesu “čast”, korist, strast, moć i vlast. Djela njihova poučiše ovaj napaćeni narod da je njihova najveća “čast” upravo prezirati čast.

Nitko ne može biti emancipiran ako prethodno nije bio „rob”

U sreći i blagostanju svatko sebe smatra mudrim i zaslužnim. Kao kapetani na mirnome moru. Svaki uspjeh, primjerice u turizmu, pripisivali su i pripisuju sebi u zasluge, a on, sam po sebi i na grbači vrijednih obitelji, samo broji sve bolje rezultate. Pita li se itko postoji li strategija te osobito važne gospodarske djelatnosti? Nije, bolje da nije, jer ne daj Bože da ovakvim političarima padne na pamet donijeti strateški plan razvoja turizma. Rezultat bi bio takav da bi sasvim sigurno pobudio interes čitavoga svijeta. “Krpim, lepim dušeke – ima i čepova” – bio bi slogan. Neodoljiv. Pa tko ne bi došao u kraj u kojem se osjeća dah ranih 60-ih? Kuba ne bi bila usamljena. Pretekli bismo je. Imamo i mi još uvijek Tidela, petokraktu… Kastrirane svekoliko, a i vozni park nije daleko, prosječne starosti 20-ak godina. Nakon toga uslijedilo bi natjecanje u zaostalosti. Kao da već nije. I onda bi te uvjeravali da je zaostalost vrlina i funkcionalna. Jer da prilikom pretrčavanja ceste nisi zaostao auto bi te pregazilo. Kao one što su žurili za boljom budućnosti. Zato žurite u povijest. Osjećat ćete se mlađima. A kako se sve staro vraća u modu doista je dobro biti zaostao. Toliko ćemo zaostati da ćemo opet doći u modu.
Stoga biti „rob” nije baš toliko loše jer danas ima i onih bez gazde, hrane i krova nad glavom. Ostaje im, robovima, samo nada u emancipaciju.